Radovan Radonjić: Crnogorce, u nekim bitnim ljudskim osobinama, možemo smatrati natprosječnim Evropljanima

Crna Gora se, naravno, od drugih zemalja, malih i velikih, nikad nije razlikovala po nekim feniksovskim i sličnim mitološkim svojstvima, niti je imala bilo kakvu čarobnu moć da se reinkarnira iz pepela, u kome je u više navrata završavala pojedine istorijske faze svog bivstvovanja, ali je, kad god je imala dovoljno volje i hrabrosti da se na svojim rukama i nogama uspravi – uspijevala da se vrati u život, rekao je profesor dr Radovan Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Odavno je u upotrebi i često se može čuti sentenca, koju jedni pripisuju Hegelu, a drugi Marksu: “Sve što u istoriji propadne, propadne iz valjanih razloga”. Vjerujete li u faktičku utemeljenost te sentence i – ako da: što smatrate razlogom propasti Crne Gore. Ovo, prirodno, pod uslovom da svoje prilično oštre ocjene o sadašnjem stanju u kome se naša zemlja nalazi smatrate uporedivim sa pojmom propast? 

Radonjić: Sentenca (sententia) je riječ latinskog porijekla. Citirana misao u Vašem pitanju je Hegelova (Istorija filozofije II). Naša ocjena o sadašem stanju Crne Gore je korespondentna s pojmom propast.

Što u crnogorskom slučaju podrazumijevate pod “valjanim razlogom”. Drugim riječima, znači li ta sintagma “dovoljno dobar” ili “dovoljno jak” razlog za propast jedne male zemlje sa milenijumskom tradicijom, koja po mnogim indikatorima nije nezapaženo bitisala na rubu svijeta, nego je u više istorijski poznatih događaja uživala ugled i prestiž iznad ne malog broja materijalno, demografski i vojno većih zemalja od sebe. Znači li, dakle, da u ovom konkretnom slučaju sintagma “valjan razlog” konotira kao “dobar razlog”, ili možda podrazumijeva “dovoljno jak razlog”?     

Radonjić: Veoma zanimljivo, no isto toliko i neophodno pitanje, na koje je ovdje teško precizno i jasno odgovoriti. Stoga ćemo se radi boljeg ličnog snalaženja u traženju tog odgovora, ali i pojednostavljivanja radi njegovog lakšeg razumijevanja, za sam početak opredijeliti za hipotetričku varijantu: znači i jedno, i drugo. Razumije se pod uslovom da to bude tema našeg posebnog i nešto drugačijeg razgovora. No, da ne bi ispalo da, iz nekog razloga izbjegavamo svaku priču na tu temu i ovdje, neka bude da mislimo na “dovoljno jak razlog”, u smislu raspolaže snagom da Crnu Goru, kao društvo i državu, posredi nekim svojim strateškim interesima i potrebama.

Kako Crna Gora u tom pogledu, iznutra gledano stoji. Je li, možda, bila lak plijen svakome ko je imao ambicija da iz nekih svojih razloga njome ovlada?

Radonjić: Po našem sudu, takvo što sa za nju nikako ne bi moglo reći. Naprotiv. Tako, na primjer, čuveni francuski istraživač, pukovnik Viala de Somijer, u svojoj knjizi utisaka stečenih tokom boravka u Crnoj Gori, na tu temu kaže sljedeće: “Crnogorci, prepušteni zaboravu i nemilosti, ne samo da ne poznaju svjetsku, već ni svoju sopstvenu istoriju. Kao susjedi s Makedoncima, oni ponekad govore o Aleksandru, ali im nije poznata istorija ovog slavnog vojskovođe. Nijedan Crnogorac ne zna gdje se nalazi Sveta Gora, niti mjesto gdje je čuveni Pompej doživio da njegovu slavu pomrače Cezarovi lovorovi vijenci. Njihovi neobrazovani kaluđeri, koji ih podučavaju, „nijesu čuli za Tukidida i Herodota korifeja istorije. Crnogorcima je jednako nepoznat i blistavi Periklov vijek, koji još zauzima značajno mjesto u svijetu, uprkos Kleonovom bijesu i manevrima neprijatelja Atine. Čak ni podvizi Miltijada i Temistokla na njih ne ostavljaju nikakav utisak. Konačno, ne znaju Crnogorci ni za Aristidovu hrabrost kao ni za mnoge druge scene besmrtnih pobjeda. Ipak, veli on dalje: „Crnogorci nijesu zbacili turski jaram pričama i razmišljanjima. Kad se pomene otadžbina, ta svetinja za svakog časnog čovjeka, oni osjećaju samo jedno: da je brane od svakoga. Imaju tada samo jedno zborno mjesto: neprijatelj. I samo jedan cilj: otadžbina. Ta riječ se kod njih ne izgovara na prazno. Za njih nema sredine. Pobijediti ili umrijeti za domovinu. Iz takvog osjećanja oni crpe onu silnu snagu koja rađa junačka djela. To je sveti izvor iz kojega će, prije ili kasnije, svi narodi crpsti snagu da razotkriju prevare despota”.

Ipak, Profesore, ne čini Vam se da ovaj uvaženi Francuz, uz sve lijepe riječi iskazane o Crnogorcima, ne potencira i suviše njihovu neobrazovanost, u smislu da njihovo junaštvo i odnos prema otadžbini više predstavljaju manifestaciju urođenog im instikta, nego svjesnosti veličine svog djela?

Radonjić:  Ne, ovo je Napoleonov pukovnik, vojnički i građanski obrazovani Evropejac, koji zna što govori i zašto tako govori. Kako ga mi lično razumijemo, prije bi rekli da on nastoji da, kao u to upućena i za to kompetentna ličnost, podsjeti na čuvene Ciceronove riječi. Osobito nas posljednja rečenica iz navedenog citata navodi na takav zaključak. Osim toga, i poznati holandski putopisac, Henrik van der Mandere, nekih stotinjak godina kasnije, pravi neku vrstu kratkog pregleda crnogorskog junaštva i rodoljublja. Očaran onim što je o tome saznao, on 1913. godine, piše: „Crnogorci čine, a to su veoma jasno pokazali tokom rata sa Turskom, tako poseban narod kakav se ne može sresti nigdje drugdje, pogotovo ne u našem dijelu svijeta. Kol ih u svojim zapisima poredi sa narodima iz Homerovih spjevova; sve vrline i sve mane tih naroda pronašao je kod Crnogoraca. Zaista, ima nečega od biblijske jednostavnosti u ovom narodu: ima tu najoriginalnije poetičnosti, ali samim tim i nepojmljivo originalnih ideja ljudskosti, časti i kulture”. Zbog svega toga, rezolutan je ovaj autor: „Crnogorci se ne smiju porediti sa prosječnim Evropljanima”.

O Crnogrcima tada, i inače, kako smo imali prilike da se neposredno uvjerimo ružno govore jedino njihovi naturalizovani duhovnici, čija je to spolja diktirana dobro plaćena obaveza.Tako, na primjer, mitropolit Danilo Petrović-Njegoš, za Crnogorce kaže da su narod koji se „Boga ne boji, da je nepostojan i prevrtljiv, kao i da je uvijek spreman da učini zlo”. Mitropolit Sava, pak, o Crnogorcima kaže da su narod „prost i bijedan” koji se ne boji „ni Boga ni pravde”. Ni mitropolit Petar I, za kojega istoričari kažu da ni u jednoj svojoj poslanici o Crnogorcima nije „rekao lijepu riječ”, koristi priliku da u svom pismu kotorskom providuru Sorancu (1797) “stavi do znanja” kako svoju pastvu ne vidi drugačije do kao rulju „koja se ‘bez sablje i konopca ne može nagnati na dobri put’”. Ovaj mitropolit, naviku da o vlastitoj pastvi govori sve najgore demonstrira i nakon odluke Bečkog kongresa da Austriji preda Boku na upravljanje, preuzme upravljanje Bokom, kad u pismu, od 28. jula 1814. godine, austrijskom generalu Milutinoviću, u želji da mu opiše kakav su narod Crnogorci, kaže. “Ako Vaša ekselencija želi procjenjivati jedan narod samovoljni, oružani i neprocenjiv, vrhu kojega nema biča i smrtne kazne, vi ćete saveršeno saznati, kako je snjim trudno i nemoguće upravljati”. Za ostalu dvojicu mitropolita Petrovića, istaknuti crnogorski istoričari i hroničari, imaju nešto drugačije, možda čak i oštrije sudove. Za mitropolita Vasiliju, na primjer, kažu: “Varanje, podmetanje i izmišljanje, nije opterećivalo njegov moralni sistem, niti ga je hvatanje u laži posebno demotivisalo”. Iako izrazito alergičan na miris baruta, rado se i uspješno bavio vrbovanjem mladih Crnoraca za ratovanje u ruskoj vojsci, pri čemu je nastojao (i uspijevao) da znatan dio njihovih plata, koje su im inače preko njega stizale, zadrži za sebe kao “skromnu naknadu” za takvo svoje “patriotsko angažovanje”. Mitrpolit Petar II, pak, prezir svoje pastve takođe iskazuje “djelima”. S tim što je on, po kazivanjima vojvode Marka Miljanova i serdara i sudija Vrhovnog suda Knjaževine Crne Gore Rada Turova Plamenca, više od 80 “biranija Crnogoraca”, koji su nečim iritirali njegovu sujetu poslao na “onaj svijet” bez ikakve provjere njihove krivice – ili suđenja.

Je li bilo reagovanja s crnogorske svjetovne strane na ovako čudna i veoma uvredljiva ponašanja mitropolita?

Radonjić: Jeste, ali u principu nezvanično i blago, pa i to isključivo u periodu kad se na čelu svjetovne vlasti u zemlji nalazio neki od guvernadura Radonjića. Svakako najznačajnije, a ujedno i posljednje reagovanje te vrste bio je pismeni odgovor Opšteg crnogorskog zbora, od 6. avgusta 1817. godine, na odluku generala Milutinovića da odbije formiranje paritetne komisije koja bi rješavala neki crnogorsko-austrijski pogranični spor, uz obrazloženje da Crna Gora nema odgovarajuće pisane zakone na koje bi se mogla pozivati u odbani svojih prava. U pismu, koje potpisuju guvernadur Vuko Radonjić, prvi Evropljanin pobjednik u ratnom sukobu s Napoleonovom vojskom, kome su Napoleonovi časnici predali u ruke ključ osvojenog grada (Kotora), kao i svi članovi Opšteg crnogorskog zbora, između ostalog se (doslovno) kaže:

– da Opšti crnogorski zbor oštro zamjera aktuelnim austrijskim vlastima što ne dozvoljavaju da se sporna pitanja i problemi među dvijema zemljama rješavaju putem zajedničkih komisija, kako je to činjeno od 1797. godine, već smatraju da je, u odnosu na njihove pisane zakone i uređene pravne institucije, crnogorsko sudstvo, koje se zasniva na običajnom pravu, mnogostruko nedostatno i znatno bliže varvarskom dijeljenju pravde, nego modernom pravosuđu;

– da crnogorski narod ne poriče da je lišen „blagodjelateljnije(h) sredstava, s kojima se ostali narodi i braća Evropejci polzuju i odlikuju s naukama prosveščenija i hudožestvah”, ali da je uzrok tome bilo „jestestvenoe položenije” Crne Gore, koja je „bila svađer na udaru Azijatima, koji su do nedavnoga vremena pritjesnjavali i velikomoćne države evropejske”, koje su, „može bit po prinuždeniju turskom“, smatrale i Crnogorce „od Turaka zavojevanim narodom“;

– da mi (Crnogorci – R. R.) „nikad nijesmo priznali turskog vladateljstva, već smo uspjeli „svojega otečestva presvijetlu slobodu i nezavisimost predkov naših s krvlju našeju obdržat i iskupit, i tako jošte mi jedini u prvobitnom stanju prirode proste nahodimo se”;

– da takvo što ne može biti razlog za odbacivanje crnogorskog sudstva i negiranje onoga vrijednog u njemu, „koje prirodu, čest i vjeroispovedanije podkrepljuje”, budući da je to „preimuščestvo svobodnoga Naroda i samo svobodni čojek može o tom misliti i to prvo upravo poznati, kako je u svobodnoj zemlji živjeti i pravdu čelovječestva rukovostvovati”;

– da crnogorsko sudstvo ne zaostaje za drugima u sposobnosti i samostalnosti svojih sudija i u njemu ne mogu opstati oni „koji ne poznaju crnogorsku prirodnu sistemu, zbog koje se Crna Gora može klasičeskom zemljom svobode nazivati”;

– da takvo naše nasljedstvo, od praotaca naših, ne može biti štetno za susjedne poretke i vladare, budući da „zakone od prirode ne vrijeđaju”;

– da, zbog svega toga, a radi uspostavljanja mira pograničnog… „za stvari stare i za sva zla, koja su se slučila pod raznijem praviteljstvam među Bokeljima i Crnogorcima s niže upisanim objašnenijem obšte-narodnje jednodušno zaključujemo kako sljeduje …”.

 Kakvi su, po Vašem sudu, Crnogorci, ne računajući ove današnje, i koja im od prikazanih dviju “slika” više “leži”?

Radonjić: Rezultati naučnih istraživanja koja smo do sada obavili daju nam osnova da podijelimo mišljenja s poznatim autorima koji ih, u nekim bitnim ljudskim osobinama, smatraju natprosječnim Evropljanima. Ovo nekome može da zasmeta i da zaključi da smo pristrasni ili možda čak i nepristojni kad tako zaključujemo, ali za ovaj sud imamo osnova. Obično se kaže da su ljudi onakvi kakvi su oni koji njima upravljaju, i obrnuto. Tu filozofemu ne sporim. Sasvim mi je blisko i Platonovo rezonovanje da se čovjek i država razlikuju samo u obimu. Naravno, u fokusu nam je čovjek iz vremena u kome su formirane dvije pomenute “slike”.

Crna Gora se, naravno, od drugih zemalja, malih i velikih, nikad nije razlikovala po nekim feniksovskim i sličnim mitološkim svojstvima, niti je imala bilo kakvu čarobnu moć da se reinkarnira iz pepela, u kome je u više navrata završavala pojedine istorijske faze svog bivstvovanja, ali je, kad god je imala dovoljno volje i hrabrosti da se na svojim rukama i nogama uspravi – uspijevala da se vrati u život. Ona nikada nije bila ni zemlja “čiste duše, neiskvarena lošim navikama, ohološču, osobito kukavičlukom“, kakvom ju je nekada, u svom lirski raspjevanom doživljaju portretisao jedan poznati italijanski publicista. Jednako tako, nikada nije bila ni neki ekskluzivni rasadnik nepojmljivo originalnih ideja ljudskosti, časti i kulture, kako ju je gore opisao holandski publicista Herman van de Mandere, radi čega se njeni stanovnici, “ne smiju porediti sa prosječnim Evropljanima”.

Ničega, dakle, ni lošeg, ni dobrog, što odlikuje i druga društva i države u njenom bližem i daljem okruženju, nije bila lišena Crna Gora. No, jeste imala nešto posebno, čega kod drugih nije bilo:

– nastala je „na pjenu“ od Mediterana, i to u doba njegovog punog procvata, što samo oni koji su čitali Fernana Brodela znaju koliko joj je to zanačilo;

– bila je mjesto na kome se homo sapijens u odgovarajućoj fazi svog biološkog stasanja i istorijskog razvitka prvi put zbiljski srio s pravom da o svom dobru misli na svoj način, te da iz pozicije slobodnog i nezavisnog subjekta na opštem zboru suplemenika neposredno bira vlast i vladara;

– jedinu pravu zalogu svekolike svoje moći i prestiža imala je gotovo isključivo u vjekovima njegovanom i upražnjavanom svetom principu, kojega čuveni britanski filozof Edmund Berk ovako definiše: „Ljudskost vrijedi hiljadu puta više od svih formalnosti ovoga svijeta“.

Samo je takva Crna Gora mogla otpisati navedeno pismo austrijskom guverneru Dalamcije.   

Koliko je neizbježni susret Crne Gore sa prelaskom Evrope iz Srednjeg u Novi vijek uticao na njen dalji razvitak, odnosno eventualnu putanju ka stanju u kome se sada nalazi?

Radonjić: Bio je to veoma složeni i za nju krajnje izazovni splet okolonosti u kome se nije bilo lako snaći, ali ni pogriješiti. Da bi se imala makar i površna predstava o čemu se radilo, navešćemo par primjera.

Jedan od takvih primjera svakao se odnosi na činjenicu da je Crna Gora tada bila mala, ali jedina slobodna zemlja na prekobosforskom dijelu Otomanskog carstva. Imala je veoma postojan i na svojevrsnim federalnim principima veoma funkcionalan sistem plemenske organizacije. Pleme čine ljudi iz čije svijesti, i navika, nije bilo moguće sasvim potisnuti i obesnažiti sve ono što se ranije vjekovima kristalisalo u njihovoj državno-pravnoj i političkoj i kulturnoj tradiciji uopšte, budući da su u pitanju korijeni koji se – kako ističe Pavel Apolonovič Rovinski, ruski istraživač koji je dugo boravio u Crnoj Gori i nesumnjivo je dobro poznavao – ne mogu prekinuti, a da se time ne prekine istorija Crne Gore. Naprotiv, te tekovine se, na osoben način, ispoljavaju tokom čitavog perioda crnogorskog plemenskog uređenja i dominacije primjerenih mu oblika i sadržaja društvene svijesti. Sve je to moguće zato što pleme opstojava kao kolektivitet slobodnih, jednakih i ravnopravnih, koji u datim okolnostima ima puni smisao. Crnogorac tog vremena, kako ga opisuje Rovinski, ratnik je u čijim grudima bije junačko srce: „Nastup njegov je smion, držanje mu je muško, na njemu je uvijek ono što mu je najdragocjenije – oružje”. Taj surovi ratnik i prekaljeni borac, ne podnosi nijednu organizaciju zasnovanu na hijerarhijskim odnosima i spolja nametnutim autoritetima i pravilima. Pleme mu omogućava da bude upravo takav, jer je sve u njemu izborno i stvar dobrovoljnog pristanka. Svaki pripadnik plemena ima pravo da na opštem zboru, ili drugom prigodom, kaže što misli i da ne prihvati mišljenje drugog.

Na tim i sličnim vrijednostima i osobenostima, dakle, opstojavalo je, i istorijski djelatno potvrđivalo smisao svog postojanja, crnogorsko pleme kao najviši oblik zajedništva ljudi u Evropi drugog milenijuma nove ere. U Evropi srednjeg vijeka, jedino se u crnogorskom plemenu:

– seljaci bili slobodni ljudi, imali vlasništvo nad svojim imanjem i pravo da nose oružje;

– otpor širih društvenih slojeva prema onima “gore”, u mantijama ili sekularnoj odjeći, nikad nije imao drugi karakter do pobunu protiv svih oblika i sadržaja bezvlašća i bezdušne eksploatacije;

– postoji precizno definisan i veoma postojan unutrašnji institucionalno ustrojeni red i poredak, sa odgovarajućim, na eminentno samoupravnoj osnovi konstituisanim, najvišim organima političke, vojne i sudske provenijencije;

– međosobna povezanost ljudi počiva na slobodno i dobrovoljno utvrđenim opšteobavezujućim pravilima, koje promoviše i o čijem se sprovođenju stara Opšti crnogorski zbor, kao najviši politički i državni organ u zemlji, sa svim ingerencijama u Bodenovom smislu shvaćenog suverena (da narod, rusoovski rečeno, „skupljen na zboru”, donosi zakone, bira najviše državne organe i objavljuje rat), čije su odluke obavezujuće za sve društvene i političke subjekte u zemlji;

– nikad nije prestao da funkcioniše, ni pojedinačni, ni kolektivni monitoring, tj. ono što se uobičajeno naziva javnim mnjenjem, u odnosu na svakog njegovog člana i organ.

Koliko je društvo sa ovakvim svojstvima i organitacijom faktički bilo spremno da se suoči izazovima svijeta postburžoaskih revolucija?

Bilo je onih koji su mislili da su to apsolutno nespojive vrijednosti. Tako, na primjer, izvjesni Aleksandar Bašmakov je ostao upamćeni po iskazu da su Crnogorci po prirodi paladini (lutajući vitezovi) koji u novom svijetu namaju što da taže. Što se nas lično tiče, prilično smo uvjereni u to da nijedan stari (raniji) društveni sistem u Evropi nije bio podobniji za susret sa izazovima novog doba od britanskog i crnogorskog, pri čemu je crnogorski bio u blagoj prednosti.

To je, Profesore, kod nas prilično neubičajna konstatacija, koju bi trebalo da bi bila šire prihvaćena, što u principu nije nevažno, znatno šire obrazložiti.

Radonjić: Tačno. Ali to je priča za nastavak našeg razgovora.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta