Radonjić: Crna Gora izgubila moć da se suoči sama sa sobom i sa svojom prošlošću

Uz poštovanje prema njegovom preošveštenstvu Danilu Šćepčeviću, između pisanja crnogorske dvorske istoriografije o njegovoj ličnosti i djelu, i naših gledanja na to isto, malo je dodirnih tačaka. To ne znači da su naša stanovišta apriorno ispravnija, ali znači da su utemeljenija na činjenicama koje su neopozivo potvrdili vrijeme i istorija, pored ostalog i scenarijom po kome se, nakon milenijumskog postojanja, danas, pred našim očima, raspada čuvana i časna Crna Gora. Ne vidjeti preosveštenog Danila Šćepčeviča u tom procesu – kao jednog od njegovih glavnih svjesnih ili nabijeđenih projektanta i izvršilaca – može da bude sve osim pukog sljepila, rekao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Prehodni razgovor završili smo navođenjem odluke ruskog cara, kojom (1905) pitanje budućnosti Crne Gore „rješava“ njenim utapanjem u Srbiju. Otkud mu, i na osnovu čega, to pravo? Kad su se Rusija i Crna Gora i povodom čega srele, te kako je i zašto njihov međusobni odnos doveo Ruskog cara u poziciju, ne samo da razmišlja o Crnoj Gori, nego i da – kako se iz prošli put citiranog njegovog iskaza može zaključiti – suvereno odlučuje o vremenu i načinu njenog kraja kao apartnog društva i države?

Radonjić: Prema raspoloživim izvorima i literaturi, niko još nije sasvim tačno utvrdio kada je, gdje i kojim konkretnim povodom došlo do susreta tih dviju država.

Prema crnogorskoj dvorskoj istoriografiji, inicijatori tog susreta su bili mitropoliti iz porodice Petrović Njegoš. Njena najčešća i vjerovatno najomiljenija priča na tu temu, počinje ovako: „Mitropolitu Vasiliju nije bilo nepoznato što Crna Gora realno u politici može, ali je trebalo pronaći način da se za nju zainteresuje ruska vlada. U tome je on imao uspjeha: 1759. i 1766. ruska vlada je u Crnu Goru poslala izaslanike, koji su je vidjeli na različite načine, ali koji su otvorili put za kasnije stalno rusko interesovanje za crnogorske prilike”.

Prema recentnim istoriografskim izvorima, međutim, iako oni ne spore da je jedan od mitropolita Petrovića posredovao u oficijenom prvom susretu Crne Gore sa Rusijom, sve ostalo je suprotno prvoj priči. U tom smislu, posebno su važna dva ruska dokumenta, oba iz kabineta ruskog cara Petra I Romanova (Velikog) i, što je izuzetno važno, sasvim korespodentna sa onim što se nakon njihovog nastanka faktički dešavalo u međusobnim odnosima dviju država. Iz oba ova dokumenta, naime, jasno se i uvjerljivo vidi da je inicijator prvog susreta predstavnika dviju država bila Rusija, a ne Crna Gora.

Prvi dukument odnosi se na ideju cara Petra Velikog, iskazanu u poliitičkom dijelu njegovog testamenta, da bi za Rusiju bilo veoma korisno kad bi se njenoj borbi za osvajanje Evrope angažovali tzv. šizmatični Grci (tj. Južni Sloveni), koji žive na prostoru Mađarske i evropskog dijela Turske. Drugi dokument je gramata (pismo) cara Petra Velikog, od 3. marta 1711. godine, upućena po specijalnom izaslaniku, ruskom pukovniku grofu Mihailu Miloradoviću, optiranim plemenima na širem području onovremene Crne Gore, s pozivom da se priključe ratovanjima Rusije protiv zajedničkog neprijetalja (tj. Turske).

Kako su p(r)ozvani reagovali na “obećavajući” carev poziv?

Radonjić: Odazvala se jedino Crna Gora, zahvaljujući činjenici da je gramata (prema adresi na njenom omotu) stigla na ruke crnogorskog mitropolita Danila Šćepčeviča, koji, kako izgleda, o njenom prispjeću nije obavijestio nikoga, uključujući i Opšti crnogorski zbor, nego je sa djelom sebi odanih glavara, neovlašćeno i nezakonito “uzeo stvar” u svoje ruke.

O čemu se konkretno radi, kad kažete da je mitropolit Danilo Šćepčević “neovlašćeno uzeo stvari u svoje ruke”, te kakve je posljedice imala ta, po Vama, očigledna mitropolitova uzurpacija nečega na što nije imao parvo?

Radonjić: Radi se o tome da preosvešteni mitropolit Danilo Šćepčevič – kao ni svi crnogorski i uopšte hrišćanski sveštenici od njihovog nastanka do danas –  ni po dogmama svoje crkve, ni po državnom pravu svoje zemlje – nije smio da izlazi iz okvira ingerencija religijsko-vjerske funkcije koju je imao, niti da se bavi vojnim i državnim poslovima. Njegove avanture u tim sferama izuzetno skupo su etički, politički i svakako drugo koštale Crnu Goru, koja evo i sada, gotovo sasvim bezizgledno, iskijava njihove posljedice.

Vaš iskaz o pomenutom mitropolitu sasvim je suprotan kazivanjima koja na istu temu nudi crnogorska istoriografija. Otkud to? Raspolažete li različitim saznanjima, odnosno argumentima na kojima se ona temelje, ili je nešto drugo u pitanju?

Radonjić: Malo je činjenica, ako ih uopšte ima, u saznajnim fondovima kojim raspolažemo. Otuda se ne može reći da različitosti na koje ukazujete nijesu, ili ne bar bitno, posljedica količine, pa čak ni kakvoće činjenica kojima se raspolaže na jednoj i drugoj strani, mada se kod nas, u principu, na objema stranama o mnogo toga malo zna. Prije će biti da te razlike proizilaze iz načina na koji se te činjenice (skupa sa pregledom okolnosti koje ih, kao takve, sazdaju) operacionalizuju (prikupljaju, selekcionišu, međusobno povezuju, razumijevaju i tumače), te da li ih vrednujete i koristite saobrazno naučnim principima i metodama, ili pribjegavate kojekavim marifetlucima njihovih manjih ili većih zlouptreba.

Uz to, treba imati u vidu, najmanje, još dva razloga iz kojih zakonito emaniraju pomenute razlike. Jedan se odnosi na tzv. slobodu mišljenja, jer misliti, u principu, znači misliti drugačije. Drugi razlog nalazi se u činjenici da je Crna Gora odavno izgubila svaku moć i osjećanje potrebe da se najzad suoči sama sa sobom, odnosno sa svojom prošlošću. Takvom ju je, velikim dijelom, stvarala i stvorila domicilna dvorska istoriografija, svojim doktrinarnim logofemama o dometima “četvrte dinastije” kao jedinoj koti na njenom milenijumskom povijesnom putu, koja je dostojna poštovanja i na kojoj, stoga, treba ostati “ do kraja” (što se upravo sada tako snažno i, reklo bi se, sasvim  nezaustavljivo radi).

Možete li se ova Vaša hipoteza provjeriti konkretnim indikatorima na primjeru preostveštenog mitropolita Danila?

Radonjić: Može, naravno. Inače, s naše strane, ne bi započinjali ovakav razgovor. Crnogorska dvorska istoriografija, s malim izuzecima, mitrpolita Danila Šćepčevića portretiše kao ličnost:

– “visokog porijekla”, budući da je vična “dvorskom ponašanju”, te da “nastupa vješto u svakoj prilici i svojom prirođenom pronicljivošću, uz obazrivost i duhovnost, izgleda da je na taj način stekao za sebe opštu poslušnost i poštovanje čitavog stanovništva” (tekst pod navodnicima je dio mletačkog panegirika o mitropolitu, kojega je crnogorska dvorska istoriografije pozajmala da bi ga više uzdigla, ali pri tome, mada je i to objavila, nije obratila pažnju na nastavak mletačgkog teksta u kome se kaže da su potkupljivanja ruskim novcem, medaljama i „praznim obećanjima o podjeli polažaja“ bili jedino sredstvo kojim je mitropolit, eventualno, mogao pridobiti Crnogorce i uticati na njihovo političko opredjeljenje);

– koja, po samokazivanju, „sve trude i staranje“ što ih podrazumijeva funkcija na kojoj se nalazi, ulaže „u polzu ljubeznoga otačastva i duhovnoga stada mojega slovesnijeh ovaca Hristovijeh“;

– za koju jedan od najpoznatih savremenih crnogorskih istoričara kaže, da je “utemeljivač političke ideje o nezavisnosti Crne Gore od Osmanskog Carstva, odnosno o njenoj samostalnosti u odnosu na Mletačku Republiku”;

– čiji ukupni državnički učinak prati činjenica da je „mnogo više uradio na međunarodnoj afirmaciji Crne Gore i odnosima sa susjednim zemljama, nego na popravljanju unutrašnjih prilika“.

Ukoliko se u crnogorskoj istoriografiji sretne i poneka kritička opaska u vezi s likom i djelom ovog mitropolita, obično je manje važna od ovdje navedenog, a to znači i da je u njegovoj dubokoj sjenci.

Kakvo je Vaše gledanje na mitopolitovu ličnost i djelo. Ima li u njemu dodirnih tačaka sa ocjenama istoriografijie koje ste naveli?

Radonjić: Uz poštovanje prema njegovom preošveštenstvu Danilu Šćepčeviću, između pisanja crnogorske dvorske istoriografije o njegovoj ličnosti i djelu, i naših gledanja na to isto, malo je dodirnih tačaka. A, i to malo što ih ima, formalne je prirode. Suštinski, mi smo na suprotnim polovima. To ne znači da su naša stanovišta apriorno ispravnija, ali znači da su utemeljenija na činjenicama koje su neopozivo potvrdili vrijeme i istorija, pored ostalog i scenarijom po kome se, nakon milenijumskog postojanja, danas, pred našim očima, raspada čuvana i časna Crna Gora. Ne vidjeti preosveštenog Danila Šćepčeviča u tom procesu – kao jednog od njegovih glavnih svjesnih ili nabijeđenih projektanta i izvršilaca – može da bude sve osim pukog sljepila.

Molim Vas da radi čitalaca kažete u čemu se razilazite sa crnogorskom istoriografijom, ako ne generalno, ono makar u ovome što je danas predmet našeg razgovora.

Radonjić: Mnogo je toga, generalno i u ovom konkretnom slučaju, tako da ćemo obratiti pažnju jedino na nekoliko primjera.

Prvo. Časni mitropolit se povodom prispjeća Gramate ruskog cara na Cetinje, generalno uzevši, ponio:

– kao da je carska Gramata bila samo njemu upućena, a nije;

– kao da se nije radilo o iznenadnom aktu ponude “vojne saradnje” od strane velike i daleke carevine maloj i u svemu, osim u časti i slobodi, oskudnoj zemlji u brdima, koja nikome ni za jednu pažnju ili pomoć nije imala čime da uzvrati osim emocijama i životima svojeg ekstremno malog demografskog korpusa, a Rusija nije krila da od nje traži upravo to;

– kao da nije znao, da je, s jedne strane,  posegao za nečim što niti može, niti  ima pravo (da sam, u svoje ime i za ličnu korist, obesnaži u hišćanstvu već 1.400 godina dugu tradiciju poštovanja Milanskog edikta, kojim se promoviše odvojenost crkve i države, te puna pretpostavljenost svjetovne vlasti  crkvenoj) i, s druge, zaboravio ono što nije smio – da se, prije svoje konkretne akcije u realizaciji ruskog projekta, zamisli nad nepoznanicom mu što zapravo velika carevina hoće sa malom zemljom u dalekim nepristupačnim brdima;

– kao trgovac s velikm ambicijama, koji iznenadnu priliku za sticanje velike časti i odgovarajuće joj materijalne dobiti iz “ruskog projekta“, ni sa kim ne želi da dijeli.

Drugo. Mitropolit Danilo Šćepčević se odveć lakovjerno i po svoju pastvu bezobzirno prihvatio uloge logističkog servisa u organizaciji “probnog testa” crnogorskoske vjernosti “majci Rusiji”, koji se ogledao u eklatantno avanturističkom poduhvatu Mihaila Miloradovića da samo nekoliko mjeseci po dolasku u Crnu Goru organizuje njen ratni pohod na “osmanske” pograničke gradove (Nikšić, Spuž, Podgoricu, Žabljak Crnojevića) i time olakša posao ruskoj carskoj vojsci u ratu s Turskom,   koji je, krajem ljeta 1711. godine, trebalo da počne istovremeno.

Ishod zajedničkog poduhvata “dviju vojski” bio je po njih krajnje nepovoljan:

– Crnogorci, naoružani džeferadima i jataganima, nijesu imali nikakvih šansi prilikom udara na dobro utvrđene gradove, opremljene odbranom artiljerijskih baterija, tako da su uzaludno ginuli;

– Rusi su izgubili rat protiv Turske (1711) i s njom, na rijeci Prut, iste godine, sklopili primirje, ali to nijesu javili Crnogorcima, usljed čega su ovi nastavili svoju, po sebe pogibeljnu antiosmansku “ofanzivu” još pune dvije godine;

– da bi crnogorskom vojnom, pridodao i etički poraz u ovom ratu, mitropolit se obraća kotorskom providuru s molbom da izda pasoše za grupu Crnogoraca koje je krenula za Rusiju da provjeri da li ova i dalje ratuje s Turskom i sa kakvim izgledima na pobjedu.

Treće. Nastavljujući svoj politički i vojni dil sa Rusijom, kao da je njegov početak po Crnu Goru bio sasvim ohrabrujući, a ne u svemu katastrofalan, mitropolit Danilo, 17. aprila 1712. godine, na Cetinju, ushićeno prima Gramatu (“privilegiju”), koju mu u ime ruskog cara daje Mihailo Miloradović, a kojom se zvanično reguliše:

– da Crna Gora, radi sopstvenog dobra, svojevoljno prihvata rusko “pokoviteljstvo”;

– da takav ugovorni odnos dviju zemalja podrazumijeva da Rusija Crnu Goru štiti od nasrtanja na nju drugih zemalja, materijalno je pomaže koliko se bude moglo i oslobodi je od Osmanske pošasti kad se za to steknu uslovi, dok Crna Gora zauzvrat ima obavezu da za nju ratuje kad god ova to bude tražila;

– da Rusija, Crnoj Gori, osim toga, “dopušta savaku slobodu”, pri čemu tu svoju “ekstra darežljivost”, obrazlaže formulacijom: “Videći mi takovu njih prvu i sadašnju vjernu službu, dopuštavamo im svaku slobodu da su vlasni da nemaju nada sobom gospodara tokmo (ruskog – R.R.) cara“.

Četvrto. Vjerovatno veoma ponosan takvim vlastitim “kolosalnim učincima”, mitropolit Danilo Šćepčević:

– piše kotorskom providuru “da se Crna Gora potčinila ruskom caru, koji će uskoro biti grčki, srpski i bugarski imperator”;

– traži od kotorskih vlasti da mu kao “ruskom štićeniku”, prilikom prolaska preko njihove teritorije, ukazuju odgovarajuće počasti;

– poručuje (takođe pismom) bratu Radu: “Tako znaj. A ja sam Moskov, Moskov, Moskov. Govorim, Govorim, govorim, govorim, a čiji ja, toga i sva zemlja. Ovo se govori ako Moskva uzhoće ako li ne ostavi, hvala Bogu”;

– radi očuvanja sopstvenog fizičkog i mentalnog zdravlja, nimalo ne brinući o sudbini svojh “ovaca stada Hristovog”, bježi iz Crne Gore, kad sazna da je, u jesen 1714. godine, na nju kenula, kao nemilosrdna kaznena ekspedicija, vojska bosanskog vezira Numan-paše Ćuprića, koja će, kako se pokazalo, opustošila malu zemlju, ne ostavljajući ni kamen na kamenu od kuće na koju je naišla, niti muške glave na ramenima do koje je stigao njen handžar;

– iz tog egzila se 1715. godine ne vraća u Crnu Goru da bi makar i malo pomogao ostatku svog do krajnosti unesrećenog naroda, nego ide u Rusiju s ambicijom da njenog cara izmoli za neko rješenje problema u kojima se našla Crna Gora, pri čemu lično preferira ideju da bi jedino takvo rješenje bilo “preseljenju Crnogoraca” na teritoriju velike carevine, ali umjesto toga dobija pouku da bi se o tome možda moglo ragovarati nekom drugom prilikom, pa i tada pod uslovom da to bude zahtjev svekolikog crnogorskog naroda.

Peto. Nakon godinu i po boravka u Rusiji (i, uključujući egzil u vrijeme Ćuprilićevog pohoda na Crnu Goru, više od dvije godine izbivanja iz zemlje), mitropolit Danilo Šćepčević vraća se doma s izvjesnom svotom novca, kojega su mu Rusi dali, s obrazloženjem: „Ipak u znak naše milosti prema vama, šaljemo vam s preosveštenim Danilom Njegošem Šćepčevićem  sto šesdeset zlatnih dukata Naših i novca pet hiljada rubalja za pomoć bezdomim ljudima koji su u tom slučaju veći trud uložili i njemu preosveštenom mitropolitu za isplatu dugova Njegovih u ovom slučaju dobivenih  za obnovu razorenih u Mitropoliji njegovoj crkva i manastira pet hiljada rubalja“.

Mada je preko leđa svojeg naroda nešto ipak ušićario – jer su dvije trećine sredstava dobijenih u Rusiji njemu (lično i za opravku sakralnih objekata) išle na ruke, dok je ostatak, namijenjen „bezdomim ljudima“ jedva dosezao da visina odštete po unuštenoj porodičnoj kući, odnosno izgubljenom ljudskom životu dosegne visinu od pedeset kopejki – ovaj mtropolit, čija je pojava u crnogorskom javnom životu (kako se može pročitati u Povjesnici crnogorskoj) dočekana kao ”zvijezda prethodnica na crnogorskom nebu”, u jednom pismu iz 1724. godine, o sebi kaže:” Ja sam dosta i živ bio među ovi zli i nepokorni narod…”!

Nastavak slijedi.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta