Prioritet (1)

Piše: Prof.dr Goran Barović

„Prvima među jednakima“ koje je zapalo da budu „najbolji od kad Crna Gora postoji“ iz čistog nehata su tu đe su i logično, realizuju nešto što kažu da su sami smislili, ili su im možda i drugi servirali a saznalo se da jesu. Ne svojom voljom ih je zapalo nešto što su mislili da im nikad neće moći biti, ali eto, deslilo se. Kad se u narodu kaže, najčešće za neku tragediju „desilo se“, obavezno sledi ono „nesrećan slučaj“ (kao i ovaj put). Nastavak koji slijedi ogleda se u lutanjima, sudaranjima sa samim sobom i nizom blamova koje smo do sad gledali u nekim humorističkim serijama, a sad imamo u svojoj kući, ali, glasali ste, gledajte. Serviraju nam se „eksperti“ sa biografijama koje o njima govore nešto drugo, ali vjerovatno mi ne znamo da čitamo, ili ima nešto između redova, (a ima, pokazalo se) šta mi ne znamo, ili ne znamo svi! Oni su, a da nijesmo ni znali definisali neke prioritete pa da krenemo redom, po važnosti kako su ih oni rangirali.

Slavodobitno nam je servirano izjašnjenje da je cilj ostvaren, usvojen je „Zakon o slobodi vjeroispovjesti“ koji ima odredbe kao da nam ga je pisao neki neprijetelj (a pisao ga je, zna se i ko) koji nam je pravoslavne objekte i pripadajuća im groblja prepisao na crkvu susjedne države. Treba da znamo da svaki put kad idemo na groblje i bilo koji vjerski objekat koji je pod kontrolom crkve Srbije idemo u stvari u Srbiju jer je to njihova teritorija. Ovi su objekti upisani kao njihova svojina i nalaze se u njihovim zemljišnim knjigama. Logično slijedi da je ograda od vjerskih objekata i groblja granica, ispade drzavna. No dobro je, ne treba se žaliti, može biti i drugačije, jer mogu, ako hoće, na svojim granicama postaviti granični prelaz, pa kad krenemo na groblje, službeno lice nas na ulazu u drugu državu pita, „kakav vam je plan posjete našoj teritoriji“, vi kažete, (ali se snevoljite, jer ako ne budete uvjerljivi može vas vratiti) „bih da posjetim grob pokojnog đeda“, zatim logično slijedi „imate li nešto da prijavite“, a vi kažete imam „šest karanfila, dvije svijeće i bidon vode da zalijemo cvijeće“, slijedi „jesu li te svijeće osvještane ili ste ih kupili kod preprodavaca kod pjace“, ođe naravno možete napraviti kardinalnu grešku, ako priznate da ste kupili kod pjace jer su jeftinije (one u crkvenim prodavnicama su logično skuplje, mada su to te iste, ali im je službeni predstavnik neba pjevao neko vrijeme, šetao oko njih, a bar dvojica pripojala zbog boljeg kvaliteta, pa logično moraju biti skuplje) …. i tako, vjerovatno za tu vrste robe po carinskim zakonima ne treba platiti ništa, ali da se ne prećeruje. Ruže i gladiole su skuplje pa ne treba se igrati dok ikebanu možemo zaboraviti. Tako da znamo da pola nas svake neđelje ujutro i nekim jačim svecima boravi u Srbiji, a da toga nijesmo svjesni, a đed počiva u bratskoj Srbiji, iako je stric na sahrani reko „laka ti ova naša crnogorska zemlja“ i pogriješio, jer nije znao da će pravnom normom đedov grob biti dislociran u drugu državu.

U istom tonu nastavak slijedi oko potpisivanja Temeljnog ugovora. Ta vrsta ugovora je potpisana i sa ostalim vjerskim organizacijama koje su registrovane u Crnoj Gori, oko kojih javnost skoro i da nije bila obaviještena. To je normalan postupak u demokratskim sistemima i ne treba na to previše skretati pažnju javnosti. Član 14. Ustava Crne Gore je jasno definisao „Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“. Tom logikom, da ne uznemirava javnost, naša vlada radi i ovaj put, pa ga je zato „transparentno tajno pripremila“ i zato ga i drži daleko od javnosti, ovaj put ne iz nehata nego potpuno smišljeno. Sakrili su sadržaj Ugovora, mada su nam obećali transparentnost, nego bi se mi oko toga previše sjekirali, pa je bolje ovako, oni će se sjekirati umjesto nas, pa im treba zahvaliti za toliku brigu. Jedna od važnih odluka koja nas čeka u budućnosti, tokom njegove inplementacije, je uvođenje vjeronauke u obrazovni sistem, što je opet jedna „sjajna“ stvar, nego je mi ne razumijemo. Biće to sloboda izbora koja niđe u svijetu nije zabilježena. Nešto slično ima u Afganistanu, i kod njih „radi“, mislim oni tako tvrde, mislim njihovi nadležni tako tvrde, a i naši misle da će kod nas „raditi“. Kakav će biti raspored? Posle časa vjeronauke sljedi čas biologije. Na jednom kontrolnom biće pitanje kako nas je Bog stvorio, (bezgrešno začeće i ostalo) a na drugom šta je neki Darvin tamo lupao o evoluciji čovjeka. Dršte se đeco! Mada je ovo prvo lakše, ko će učiti sve one latinske termine iz anatomije kad imamo skraćenu i lakšu verziju kod nastavnika popa. Pokazalo se u istoriji da je mnogo puta „crkva bila nosilac i pokretač prosperitetnih i naprednih ideja“, zato, ko misli naprijed, a ko nazad, zna za kim će.

Još jedna važna prednost ovakvih „reformi“ je pojednostavljenje školskog sistema. Ko će se sad baviti reformom osnovnog obrazovanja, pa tamo su neki pedagozi smislili nekoliko nivoa, da ne pominjem srednje sa opštim i stručnim školama. Previše zar ne. Zar nije lakše, svi polako u Bogosloviju, sloboda brate, nema fizike, algebre, geometrije, hemije, geografije, sociologije, onih debelih knjiga iz književnosti (ne znam samo kome je palo na pamet da piše onako debele knjige a još više ko je odlučio da se čitaju). Treba samo pogledati, kako ovo isto rade sva savremena društva  napr. u Evropi. Kako ne rade? Ma baš nas briga, mi ćemo biti prvi, bićemo uzori sami sebi, pa će svi za nama, da nas kopiraju, kad jednog dana u budućnosti ukapiraju da griješe razumjeće da smo bili u pravu. Pod hitno je potrebno ukinuti sve vrste provjere znanja. Tu mi smislili neka Pisa testiranja i sl. Znamo mi odgovore, samo nećemo da kažemo, zbog toga smo tako plasirani, a i neće biti polemike u javnosti kad ne budemo radili testove, i svi zadovoljni.

Prvi korak u realizaciji ovih „napredih“ postupaka je napravljen. Na rukovodeća mjesta obrazovnih institucija postavljeni su igrači sistema koji „transparentno“ sprovode članove Zakona o slobodi vjeroispovjesti i Temeljnog ugovora uz po neki vulgaran komentar na račun ženskog dijela populacije. Ostalo slijedi, ali akademici, nezavisni intelektualci i ostali koji su obavezni da se jave  i iznesu stav i dalje ćute. Neko reče, ćutanje je odobravanje? Nemoj posle da mi se neko žali kad đetetu kažu da ga nešto posluša, a dijete, s pravom, školovano u duhu novih obrazovnih procesa, kaže neću, nemam blagoslov svog duhovnika.

Ne znam što uparih ovo obrazovanje, sa ovako ozbiljnim temama? Nije ono bitno. Bilo bi prioritet da jeste, mislim, tako tvrde nadležni.

Slijedi: Prioritet 2/3

Autor je redovni profesor UCG i član DANU