Piše: Aleksandar Radoman
Čak i kad vam se čini da ste nedodirljiva i svemoćna ruka pravde, game changer s neograničenom vlašću i moći, valja biti svjestan da su daleki i tajanstveni putevi Gospodnji
Izgleda da je u „foto finišu“, kako svoj neslavni pad sâm nazva, PR tim Dritana Abazovića pokušao da u spin marifetlucima izađe iz śene dosljednoga podražavanja Aleksandra Vučića.
No, s odsustvom inspiracije kao sudbinskim predodređenjem, umjesto novih, kreativnih ideja, posegli su za plagijatom. Prvo je u brzometnom spotu o sto dana Vlade Dritan kopirao premijerku Novoga Zelanda, da bi u odjavnoj špici svoje premijerske karijere, u Skupštini Crne Gore, plagirao ni manje ni više do – Isusa Hrista.
Jer sve što je na samome kraju mučnoga skupštinskog zasijedanja koje je prethodilo padu Vlade Dritan Abazović govorio krasio je oreol kenoze, skrušenoga martirija skovanog po Hristovome uzoru. Kao ono onda pred svjetinom što je trebala da bira između Hrista i Varave, tako je i Dritan postavio izbor – ili on ili Milo. Kao ono onda kad se Hrist žrtvovao za iskupljenje ljudskoga roda, tako nam je i Dritan prikazao svoju žrtvu za „pomirenje naroda“.
Pa čak i s taštim podražavanjem detalja, slijedeći Hrista što je Petra prozvao da će ga se tri put odreći prije kokota a Judu Iskariotskog da će ga izdati, Dritan je u petak veče u svojoj političkoj labuđoj pjesmi uperio prst u dva svoja apostola, Filipa i Miloša.
I baš kako je Juda poljupcem odao Hrista, Miloš je potrčao da oplače Dritana i – s izvjesnim inovacijama, ali posve u duhu scenarija prototeksta – najavi njegovo političko uskrsnuće.
Čak je i ministarka striktno zagledana u budućnost, Jovana Marović, u toj biblijskoj inscenaciji što bi mogla ponijeti ime „Prikazanje muke Dritanove“ svojom facijalnom ekspresijom stavila do znanja da njoj neizostavno pripada uloga nevjernog Tome. Rolu Marije Magdalene u ovoj je podjeli maestralno odigrao Andrija Mandić.
I ma kako se Dritan i njegovi trudili te noći da odigraju reprizu pasije, njihovo političko djelovanje u potonjih dvije godine stvarnu asocijaciju može naći ne u Novom, već u Starom zavjetu. Svi oni starozavjetni potopi, gladne godine, čirevi, pogibije, skakavci i svakovrsni kastizi što ih u Starome zavjetu Gospod namjenjuje grešnima jedini su pravi ekvivalent onome što su Dritan Abazović i njegova URA priredili Crnoj Gori za svega dvije godine.
Ostanemo li i dalje u biblijskome registru, mogli bismo zapravo reći da su Dritan Abazović i njegova URA kazna Gospodnja za sve grijehe koji su im prethodili. Uništenje države i društva po svim šavovima – ekonomskom, bezbjednosnom, prosvjetnom, kulturnom, duhovnom – uključujući i posljednje Dritanove panične pokušaje rušenja multietničkog sklada, doimaju se baš kao kazna za sve propuštene šanse da se Crna Gora izgradi kao stabilna država, s jakim institucijama i politikom socijalne pravde.
Sav onaj teror nekompetencije diktiran partitokratskim kriterijima, sve one trule daske sistema kroz koje je probijala korupcija i kriminal, svi namješteni tenderi i rođačke i partijske preraspodjele društvenih dobara, sve ono krčmljenje kulturnog nasljeđa u korist Beogradske patrijaršije, sve, dakle, ono što je priječilo da Crna Gora u epohi od 1997. do 2020. godine izgradi pravnu i pravednu državu jakoga imuniteta na sve spoljne pritiske grijesi su debelo naplaćeni kaznom ovaploćenom u dvogodišnjoj vladavini Dritana Abazovića i Ure.
Motiv kazne zbog grehova u crnogorskoj se književnosti srijeće prije gotovo cijelih 9 vjekova. Opisujući kako su paganski Goti savladali dalmatinske hrišćane, skrušeni barski kaluđer u Ljetopisu Popa Dukljanina sredinom XII vijeka je zapisao: „I po odluci Božjoj, kome se niko ne usuđuje prigovoriti što tako radi, jer se možda u hrišćana krio neki velji grijeh, okrutni su Goti zadobili pobjedu.“
Da je kojim slučajem Pop Dukljanin ispisivao hroniku našega vremena, nema sumnje da bi nekim skrivenim grijehom objasnio to da su se u svega pola godine od trijumfa Klerikalne kontrarevolucije u Crnoj Gori u Gospodu upokojila tri duhovna inspiratora toga prevrata: patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije.
A ne bi mu promakla ni neobična simbolika da su obje Vlade formirane zahvaljujući Klerikalnoj kontrarevoluciji skončale zbog ispunjavanja želja Beogradskoj patrijaršiji. Prvoj je zbog helikopterskog desanta na Cetinju nepovjerenje izglasano na Bogojavljenje, a druga je zbog potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora u ružnu povijest ispraćena na Preobraženje.
Uzalud se Dritan hvalio da je ponosan što je potpisao antiustavni i diskriminatorni tzv. Temeljni ugovor, uzalud je svoju prvu Vladu sastavio u Ostrogu a drugu u Patrijaršiji u Beogradu, uzalud je zbog ćefa Beogradske patrijaršije Cetinje gušio suzavcem, a na Cetinjane jurišao gumenim mecima i bagerima, uzalud je i svoje političke neistomišljenike u Skupštini nazvao bezbožnicima…
Mora biti da je i za njegov bolni pad u duboki bezdan političke potrošenosti odgovoran kakav neoprostivi grijeh. Jer, čak i kad vam se čini da ste nedodirljiva i svemoćna ruka pravde, game changer s neograničenom vlašću i moći, valja biti svjestan da su daleki i tajanstveni putevi Gospodnji.