POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (POTONJI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Śetimo se iznovice onoga tuđega a uvezenoga ”neoraško-moravsko-vizantijsko-ruskoga stila”, koji hara Crnom Gorom.

Iako je više nego očito da ta sakralna ”arhitektura” nije crnogorska no inozemska, zaradi dosljenosti tvrdnji koju sam ne slučajno iznio o koncu osmoga dijela ovoga teksta, navodeći primjer staklene piramide u Luvru – ja je nevoljan moram nazvati crnogorskom.

Arhitekti, arhitektice i svi postojbnici Crne Gore, nikada, nikako i nimalo – ne smijemo zaboraviti đe je mjesto današnjoj crnogorskoj sakralnoj ”arhitekturi” u Evropi?

Trebamo znati da je u pitanju: zastiđe zastiđa na tlu Staroga kontinenta!

Kako će crnogorski prostor tek izgledati kad i na udarnim lokacijama u Budvi, na Žabljaku, na Prevlaci kod Tivta itd., niknu nova rugla poput manje ili više svih već izgrađenih pravoslavnih hramova oblikovanih na način jadnoga i nesuvisloga imitiranja srednjevjekovnih manastirskih crkava (normalno, onih manastira – ako ne baš isključivo, a ono ponajčešće izvanka Crne Gore), i to, čak i za balkanska mjerila – do nivoa sramote u arhitekturi 21. stoljeća.

Niđe niko po Evropi (siguran sam ni na cijeloj zemaljskoj kugli) ne gradi crkve-hramove ni primaći u ovoliko velikom broju, ka’ što se to čini u Crnoj Gori, tačnije – na njezinom tako malom prostoru i, posebice je važno naglasiti – na tisuću njezinih postojbnika.

Jasno nam je zašto je to tako; nije tajna s kojim ciljevima se to čini; očito je i koliko su ti hramovi uistinu božje kuće (za ovo je ogromno dokaza); znamo i za ”hrišćansko” mentalno preoblikovanje njihovih korisnika (što je dokaz ispunjenih ciljeva) itd., ali – to je tema vanka arhitekture, pa samim tijem i sadržaja ovoga štiva.

Mene zanimaju posljedice toga u smislu činjenice:

• da je takvom silnom gradnjom, realno sagledano – beznadežno zatrpan i (već) opterećen ukupni ovdašnji fizički prostor;
• da se usljed prećerane veličine gabarita pojedinih hramova (posebice onoga diznilenda u arhitekturi na Mediteranu, tj. cirkusa oblika, proporcija, detalja, materijala i boja od barskoga hrama) – radi o svakojakoj sorti agresivnosti;
• da se već u konceptu strukturisanja njihovih masa – ostalo u srednjem vijeku (ne znači francuska riječ renaissance (renesansa) teke slučajno i zaludu: preporod – viđeti sedmi dio teksta);
• da je sporad primijenjenoga neprimjerenoga oblikovanje dvornjih izgleda (počev od novonastaloga arhitektonskoga horora u Plužinama, pa, u smjeru kazaljki na časovniku, naokolo približno po rubu Crne Gore (ostali u unutrašnjosti su tijem obuhvaćeni): Beranama, Mojkovcu (dolje pri magistrali), Dajbabama, Baru, Grblju (selo Kovači), Goliji i nazad do plužinske strave) – njihova arhitektura svedena na, za 21. stoljeće, nivo grozote;
• da je ka’ posljedica nabrojanoga i opisanoga – naša okolica estetski do bola devastirana i degradirana, kako u kontekstu urbanih sredina i postojećih konkretnih arhitektonskih okvira, tako i na nivou prirodnoga okoliša i kulturnoga pejzaža.

Dakle, zar je sadanji nivo cjelokupne ovdašnje arhitekture, a u njezinom opusu, i smislu koji slijedi, daleko ponajviše sakralne – dostojan nastavka onih izvanrednih dometa crnogorske arhitekture iz 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina protekloga stoljeća, koja bješe na evropskoj ravni?

Ističem da je jedan od najznamenitijih (ako ne i najznamenitiji) teoretičara arhitekture 20. stoljeća Charles Jencks (Čarls Dženks), u svojoj knjizi ”Evolutionary Tree” (Evolucijsko stablo), uvrstio djelo ”Spomen kuća bitke na Sutjesci” – crnogorskoga arhitekte Ranka Radovića  (koliko je meni poznato: jedino djelo i jedinoga autora od Triglava do Đevđelije).

49. ”Spomen kuća bitke na Sutjesci” – BiH (Ranko Radović)

Povrćem se današnjoj crnogorskoj arhitekturi s naglaskom na sakralnu.

Ukoliko je neko od vas pomislio da prećerujem s ”komplimentima” glede arhitekture novoizgrađenih pravoslavnih hramova i podobnih kompleksa po našoj domovini – sporad komparacije prilažem još pođešto.

Najprvo, nije rđavo znati da tom istom investitoru pravoslavne provenijencije, u Sloveniji ne može biti, niti mu basta – da jednu najmanju opeku ili krš na svoj tradicionalno bahati i protivuzakoniti način realizuje.

Tako nešto mu može biti samo u nesretnjoj Crnoj Gori – čak i kad je, pod parolom: ”obnavljanje i oživljavanje”, sa nivoa priznate struke gledano, u pitanju – doslovice uništavanje dobara nacionalne kulture!

Znači, predmetni se investitor (srednjevjekovne svijesti i manira) mora apsolutno i snishodljivo povinovati svemu onom što mu tamošnja struka propiše i znalački oblikuje, i – kako mu slovenačka vlast, ka’ odgovorni domaćin u svojemu domu, dosljedno brinući da postojbnici Slovenije ne budu estetski ugroženi ”neoraško-moravsko-vizantijsko-ruskim stilom” – u pisanoj formi naredi.

Na nepunih 40 m iza oltarske apside pravoslavne crkve u Ljubljani, podignutoj po projektu iz 1930-ih godina u (tada jasno) neoraško-moravsko-vizantijskom stilu, 2018. g. izgrađen je Parohijski dom SPC.

Vjerovali ili ne – njegova arhitektura izgleda ovako:

50. Parohijski dom SPC u Ljubljani, Slovenija (Borut Simič)

Kad nam poslije arhitekture prikazane na ovoj fotografiji, nampane ”arhitektura” Parohijskoga doma Topolica u Baru (nije on jedini ”naš” tako: ”divan” i ”krasan” – ma prosto jedna ”milina” i ”pitomina” od umjetnosti), pa imajući je onakvu pred očnim vidom – zar je moguće da jedanak ne pomislimo i na: plač majke božje?!

U smislu očekivanja uzvišene i ispunjenja univerzalne pravde, nikad mi do kraja neće biti jasno: zašto je Crna Gora (Duklja-Zeta-Crna Gora) na preskoke već dugih 839 godina (počev sa 1183.), od jedne te iste strane – ovako višestrano i neprestano hudo baksuzna zemlja?!

Preskačem sve ostalo, ali – uljudno molim, samo pomislite:

• kakve li se svijesti formira dijete koje odrasta šetajući u okolici i igrajući se u dvorištu ove kuće u Ljubljani;
• što upija dio tamošnje mladeži dok boravi u njoj, koja je na ovako savremen način oblikovana i u interijeru;
• koji su toj mladeži budući pojmovi o estetici;
• đe je to dijete śutra kad odraste u kontaktu sa ostatkom svijeta, tj. prilikom kontakata sa civilizovanim pripadnicima drugih naroda; itd.?

Ili, đe žive barska đeca odrastajući u mladež, a svakodnevno pred očima imajući onu arhitektonsku tugu od parohijskoga doma i ruglo od hrama?!

Podrazumijeva se, posebice mnim na sve one što redovito borave u njima.

Višina njih mora biti: zatucana, ograničena (i) glede estetike, i ka’ takva, jednom odrasla čeljad – inferiorna pred zbiljski civilizovanim svijetom.

Ajmo dalje kroz tekst …

Mičimo se barem na tren od ovdašnje zbilje …

Islamska arhitektura na evropskom kontinentu je kroz dugi niz proteklih stoljeća imala svoj osobit, introvertan razvoj, dosegla izuzetne domete (pomislimo samo na njezina sjajna ostvarenja iz 16. stoljeća), ukratko – bila je i ostala značajan dio evropske umjetnosti i kulture uopšte – što važi i za našu Crnu Goru.

Velim, tako je bilo negda – a danas?

Primjerice radi: u toj istoj Ljubljani nedavno je izgrađena džamija, tj. – Islamski kulturni centar sa džamijom, čija arhitektura prija oku, i savremeni likovni izraz njegovih-njezinih dvornjih izgleda estetski oplemenjuje svakoga ko je pogleda: bio taj neko iz struke ili ne – bio pripadnik islama ili ne.

51. Islamski kulturni centar sa džamijom – Ljubljana, Slovenija (Bevk Perović arhitekti)

Pogledajte taj: sklad, mir i spokoj – tu: mističnost, ljepotu i današnjicu.

Naravna je stvar, nijesam u potonja četiri nastavka teksta, ka’ i u ovom do ovoga mjesta, tek tako: podosta zborio o arhitekturi vanka Crne Gore (figurativno – arhitekturi do juče i od juče); spomenuo više arhitekata i njihova krasna djela; niti slučajno priložio znatan broj fotografija.

Poslije svega, o samom koncu ovoga teksta slijedi jedna pitalica.

I liše ovdašnje uboge i tragične sakralne ”arhitekture”, što je, na negativan način, primjer mimo primjera – kad je cjelokupna crnogorska savremena arhitektura u pitanju, ka’ korisnici arhitekture – skupa pomislimo:

Kako to da od svega izvanrednoga što se danas stvara po svijetu u svijetu arhitekture – crnogorski arhitekti/ce ne umiju (ne umijemo) još više od naučenoga naučiti i, ka’ inspiraciju, na ovome komadu Mediterana, koji osobito privilegovani pośedujemo – na svoj način primijeniti, do one obavezne mjere, koja bi značila da smo priješli prag, da smo u društvu i skladu sa najboljom arhitektonskom teorijom i praksom – da je u stopu slijedimo?!

Ka’ ono – negda!

Zaboga, ovo je onaj isti narod čiji su preci u proteklim stoljećima, od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala: stvarali i stvorili nesumnjivo sjajnu vernakularnu⁽⁷⁾ i zaista značajnu sakralnu hrišćansku i islamsku arhitekturu; nadograđujući božjih ruku djelo gradili u skladu sa prirodom; kreirali divljenja vrijedan kulturni pejzaž; osmislili vrsne i lijepe urbane cjeline; a prije i povrh svega – pośedovali onaj tana(h)ni ośećaj i spoznaju onoga čemu se veli – genius loci⁽⁸⁾!

Đe nam se u potonjih 30-ak godina (a to nije baš od juče) kamođenu-izgubi onaj negdanji stvaralački ideal i uzvišeni kreativni kod?!

____________

7. Prof. dr Peter Fister (izgovoreno na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani, 1984. godine) – citiram (prijevod na crnogorski):

”Za mene je u cijeloj Jugoslaviji najkvalitetnije i najznačajnije narodno arhitektonsko nasljeđe: tradicionalna makedonska kuća i tradicionalna crnogorska kuća u basenu Skadarskoga jezera.”

8. Genius loci: duh mjesta.