POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (PETI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Proteklih 21 godinu 21. stoljeća

Postmoderna u arhitekturi (i ne samo u arhitekturi) utrnula je svoje postojanje prije začetka III milleniuma.

I – nije riješila ”likovni ćorsokak” moderne.

Ovo ”likovni ćorsokak” je pod znacima navoda i izvoda, zaradi toga što je jednom broju uplivnih i nadobudnih svjetski poznatih arhitekata bilo do revolucije, a ne zato što je sve u arhitekturi do toga trenutka bilo tako ništavno, kako su revolucionari ushićeno zborili (ka’ i što po navadi biva).

Tačno je – začetkom druge polovice 20. stoljeća zrijevale su okolnosti za revoluciju u ukupnoj tadašnjoj umjetnosti, ali, pokazaće se – trenutak nije bio sazrio do korijena, jer je već polovicom 90-ih, kad je arhitektura u pitanju, uz nadogradnju i glede likovnosti i glede materijalizacije (što je i za očekivati), na osoben način nastavljeno neđe đe se o koncu moderne stalo.

Zašto postmoderna ka’ manir, a ne stil (o stilovima će biti nešto više riječi u potonjemu (ipak) VIII dijelu štiva) – nije uspjela tokom svojega postojanja u trajanju približno kvarat od vijeka (svakako nepunih 30 godina)?

Pa, zaradi toga što nije pośedovala dovoljno čvrste i sveobuhvatne kanone u arhitekturi da dugoročno riješi njezine ”probleme” od unazad približno pola stoljeća.

Ipak, prije će biti da je nekakva zasićenost i potreba po promjenama bila u pitanju, no suštinski likovni ”problemi”, kakvi su (recimo) nekad doveli do nastanka renesanse.

Dobro je što se sve to izdogađalo tokom dijela druge polovice 20. stoljeća – śetimo se samo onoga vremenskoga rešeta iz II dijela ovoga teksta.

A, što to danas imademo?

Neutuljeni dio zbiljskih vrijednosti moderne su, poslije 25-30 godina mirovanja, ugledale svjetlost dana i proćetale ili – došle na svoje.

Lepeza savremenoga internacionalnoga stila pośeduje varijante višega dijela onoga što je u arhitekturi donijela moderna ili – malo drugojače rečeno: karakterišu ga brojni različiti pristupi u oblikovanju kuća, koji temelje na ostvarenjima moderne i, dijela onoga što ju je poslije eklekticizma 19. stoljeća najavilo, bilo preduslov njezinoga nastanka i osnov razvoja.

Počesto toga nijesmo svjesni!

Uz ono ”neo” ka’ prefiks, danas su prisutni: konstruktivizam, ekspresionizam, kubizam, purizam, objektivizam, pa i futurizam i, iako najstidljivije – brutalizam, čiji autori spektrom materijalizacije svojih kuća pokušavaju kroz likovni izraz napraviti djelimičan otklon od suštine ”brutalnoga” izhodišta (opetujem, a da toga nijesu ni svjesni).

Mimogred, za tijem otklonom glede brutalizma (1954-1970) – nema potrebe.

Na ovom mjestu moram spomenuti i savremenu organsku arhitekturu.

Treba znati da organska arhitektura nije samo nasljeđe protekloga stoljeća, a ona je: uspjelo, harmonično uklapanje izgrađene fizičke strukture u prirodni kontekst ili – čovjekovom rukom stvorena nadogradnja onoga što nam podari božja kreacija.

Ka’ takva postoji još od davnih doba.

Znači, radi se (i) o narodnom graditeljskom nasljeđu, koje je na svim meridijanima i paralelama (više ili manje) i baština kulture.

Glede upravo napisanoga, molim – obratite pažnju na počesto upotrebljavanu formulaciju: ”kulturna baština”; tako se ne može zboriti …!

Rabim pruženu mi priliku i javno povjeravam da me jedna ljepota, koju smatram začetkom organske arhitekture, na moje velje zadovoljstvo i oduševljenje – ”proganja” već 40-ak godina.

U pitanju je sjajni, prekrasni hram staroegipatske kraljice Hatšepsut (Khnemet-Amon-Hatšepsut), iz druge polovice 15-oga stoljeća (1479-1458) prije nove ere i: njegova čudesna i jednostavna kompozicija, struktura i tipologija, odnos punoga i praznoga, proporcije i sklad, čitljivost, moćnost i originalnost.

O osobitom umijeću, uklopljenosti u prirodni kontekst iz kojega je i proisteka’, ka’ i o međusobnoj a jedinstvenoj kompoziciji – zbori fotografija br. 24.

24. Deir el-Bahari, Hram kraljice Hatšepsut – koja (pomeđu ostaloga) ostavi pribilježeno (citiram):

”Sada moje srce cuka naprijed nazad,

s mislima što će ljudi reći –

oni koji će gledati moje spomenike kroz godine,

koji će govoriti o mojim djelima.”

Arhitektura ovoga hrama je (po mojemu subjektivnomu ubjeđenju) jedno od najboljih ostvarenja prije nove ere i, među 10 najznačajnih tokom još narednih 14-15 stoljeća nove ere – do (recimo) začetka Novoga vijeka, za koji se uzima 1453. godina.

Očito je, osmislio ga je (neznani) meštar poviše meštara – maestro arhitekture!

Izuzetno vrijedna i značajna organska arhitektura je i cjelokupna naša (od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala) crnogorska vernakularna (lokalna, tradicionalna, narodna) arhitektura, koja kroz paštrovsku kuću (fotografija br. 25.) i kuću u basenu Skadarskoga jezera (fotografija br. 26.), ima i onu (još) jednu dimenziju, pa i definiciju ovdašnjega organskoga: širenje strukture na obije strane ili smjera (u nizu ili ”nepravilno”), odnosno – dogradnja u kontinuitetu kako se povećavala famelja, a to je učinjelo nastajanje (bratstveničkih) nizova i/ili ”grozdova kuća”.

25. Paštrovska kuća (Čelobrdo)

26. Kuća u basenu Skadarskoga jezera (Godinje)

Da se (konačno) povrnem na potonjih 21 godinu i arhitekturu na crnogorskomu prostoru.

Nije ozgor relativno podugačko opisivanje ili uvod u priču o savremenoj arhitekturi 21. stoljeća po svijetu bijelomu, ka’ i posebice osvrt na organsku arhitekturu, uz ono doticanje materijalizacije bilo slučajno – sve se to, naravno, tiče ovoga što slijedi.

Arhitektonski viđeno u ovom periodu na prostoru Crne Gore izgrađano je 15-ak dobrih kuća – i to, po nekoliko: poslovnih zgrada i prodajnih salona, školskih zgrada, hotela, … i stanbenih zgrada.

Ovđe ću navesti približno polovicu tijeh kuća iz naznačenoga razdoblja, koje smatram, i to mi je odlučujući kriterijum – za najkarakterističnije:

u Titogradu –

• ”ProHouse” (B. Redžić)
• Univerzitet ”Donja Gorica” (G. Vojvodić)
• ”Capital Plaza” (M. Krekić)

u Bijelom Polju –

• Đečinji vrtić ”Dušan Basekić” (R. Alihodžić – fotografija br. 27.)

u Kolašinu –

• ”Chalet Jelovac” (Sonja Radović-Jelovac – fotografija br. 28.)

na Cetinje –

• Fakultet likovnih umjetnosti (Anđelka Badnjar – fotografija br. 29.)

27. Đečinji vrtić – Bijelo Polje (R. Alihodžić)

28. ”Chalet Jelovac” – Kolašin (Sonja Radović-Jelovac)

29. Fakultet likovnih umjetnosti – Cetinje (Anđelka Badnjar)

Tu je nezaobilano i most ”Millenium” na Morači – Titograd (M. Ulićević – fotografija br. 30.).

Inače, mostovi su – pa još kako: arhitektura!

30. Most ”Millenium” – Titograd (M. Ulićević)

Međutijem, iako ovo jest period u kojemu smo se litrosili postmoderne i tako sasma promijenili stav o struci – doba je kad crnogorska savremena arhitektura podosta zaostaje za arhitekturom po Evropi i svijetu uopšte.

Na samom začetku trećega hiljadugodišta, osnovali smo svoju školu za arhitekturu.

Po onome što su pokazale, posebice prve generacije studenata (tada sam najviše i pratio studentske radove) – stvorena je bila odlična škola!

Putom interneta smo bez patisanja svakoga dana svuđe uz arhitekturu: od Japana do Australije i od Kanade do najjužnije tačke Čilea, pa još i upoprek planete, ali, stiče se utisak – da, ipak, usporeno koporemo.

Ne primičemo se vrhu piramide.

Može biti da će se ovakav stav nekomu učinjeti prestrog, zaradi toga što se takvoj ocjeni suprostavljaju nekoliko jako dobrih kuća izgrađenih na prostoru Crne Gore u potonjih 4-5 godine, ali, ne zaboravimo – ovđe zborim o 21 godini stvaranja.

Zašto je to tako?

Koja može biti pričina tomu?

U narednom dijelu ovoga teksta pokušaću dati nekoliko odgovora na ovo zašto, i svaki će podrazumijevati objašnjenje, što neće značiti da razloga nema još, jer moje mnjenje (vrlo vjerovatno) neće biti sveobuhvatno.