Plan za Cetinje: sila Boga ne moli

Piše: Andrej Nikolaidis

Najavljena ceremonija povodom promocije građanina Mićovića na funkciju mitropolita Crkve Srbije, koju bi na Cetinju u svojstvu MC-a i patrijarha rečene crkve trebao voditi građanin Perić, budi mučne asocijacije.

Sjećate li se događaja poznatog kao „ubistvo srpskog svata na Baščaršiji“, kojim je navodno počeo rat u Bosni?

Svatovi su, uz „nacionalno osviještene“ pjesme i srpske zastave, u dane etničkih tenzija dignutih u nebo, otišli u Staru crkvu na Baščaršiji. Je li to bila provokacija? Naravno da jeste. Da li to na bilo koji način umanjuje zločin skupine kriminalaca koje je predvodio Ramiz Delalić Ćelo, koji su ubili oca mladoženje i ranili popa? Nipošto.

Stvar je u sljedećem. Rat u Bosni nije počeo ni tada ni tu. Počeo je mnogo ranije, u budžacima u kojima je Milošević sa svitom generala, policajaca i akademika donio odluku da će rata biti i gdje su skovani planovi kako će se rat voditi. Rat u Bosni počeo bi sve i da su se srpski svatovi, kako je trebalo, kako je moralo biti, veselo vratili kući.

Plan o kojem govorim imao je ime: „Operacija RAM“, poznata još i kao „Operacija Bedem“ i „Bedem-91“. Izvolite: https://intelektualno.com/plan-ram-je-prvi-zvanicni-dokument-kojim-se-etnicko-ciscenje-uspostavlja-kao-vojna-politika-a-utvrden-je-tokom-1980-ih/

Isto važi i za promociju građanina Mićovića zakazanu na Cetinju. Bilo mitinga protiv promocije ili ga ne bilo; bilo kontramitinga ili ga ne bilo; Crna Gora je u srpskom svetu u koji će ova vlast, na svaki način, i na dan promocije i svaki dan nakon toga, nastaviti da je gura. Jer takav je plan.

Je li svetkovina na Cetinju koje se svetkovini protivi provokacija? Naravno da jeste: to nije prst, to nisu tri prsta, to je svih deset prstiju u oko. Da li to znači da je, kao reakcija na tu provokaciju, dozvoljeno nasilje? Nipošto.

Protesta mora biti, jer je ispod ljudskog dostojanstva da ga ne bude. Protest, međutim, mora biti miran. Između ostalog jer je samo takav protest dostojan Cetinja i velike ideje koju ono čuva. Na organizatorima protesta je da sve prođe mirno. U tom smislu, oni su tog dana dužni kontrolisati ne samo ljude, nego i ptice. Jer pokaki li se, ne daj Bože, neki cetinjski golub toga dana građaninu Periću na glavu, i to će biti predstavljeno kao akt crnogorskog nasilnog ekstremizma.

A da vlast priželjkuje nasilje: priželjkuje. Pozivi na kontramiting se umnožavaju. I sam predsjednik Skupštine je saopštio nešto što može biti protumačeno kao poziv na kontramiting. Ideja kontramitinga nije drugo do prizivanje, ma kakvo prizivanje – izazivanje sukoba. Stižu medijski izvještaji da funkcioneri vladajuće koalicije već pripremaju kontramitingaše. Po medijskim izvještajima, tajna i javna policija prisluškuju i zastrašuju građane koji se protive svečanosti promocije građanina Mićovića. Ne znam da li kladionice primaju opklade hoće li u danima pred miting biti hapšenja „naoružanih crnogorskih ekstremista“, ali po mom skromnom sudu kvota na to morala bi biti iznimno niska. Kao što bi niska morala biti i kvota na to da će vlast na kraju zabraniti i miting i kontramiting i tako stvoriti uslove da se promocija građanina Mićovića desi ničim ometana.

Drugi će vam govoriti o istorijskom i političkom aspektu onoga što će se, ili neće, dogoditi na Cetinju.

Mene zanima drugo. Fascinira me, zapravo, to što i promocija građanina Mićovića dokazuje kako je za većinu naših nedaća – pored, dakako, kapitalizma, nacionalizma, prezira prema tekovinama prosvjetiteljstva, vjerske zatucanosti, svođenja religije na protezu nacionalizma – kriv nedostatak starog, dobrog kućnog vaspitanja.

Koji bi iole pristojan čovjek zakazao žurku u kući koja nije njegova, uprkos tome što mu je vlasnik saopštio da ne želi slavlje u svom domu? Da budem posve precizan. Pretpostavljam bosanski (svakako ne crnogorski) građanin Perić i crkva koju vodi NISU vlasnici Cetinjskog manastira, u kojem je Perić odlučio organizovati svečanost. Vlasnik je Cetinje. Predstavnik vlasnika (a bilo bi izuzetno bitno da isto učini i parlament Prijestonice) pozvao je Perića da odustane od namjere koja unosi pomutnju među građane Crne Gore i doslovce predstavlja opasnost za stabilnost regiona. Da li bi građanin Perić isto učinio u Zagrebu, gdje je bio na privremenom radu? Da li bi u stanu na, recimo Ilici, organizovao zabavu uprkos tome što su vlasnici stana zabavu izričito zabranili? Naravno da ne bi. Rekli bismo kako je građanin Perić pristojan tamo gdje to mora biti, a bahat tamo gdje mu može biti.

Isto, nedostatak kućnog vaspitanja, dakle, primjetno je i kod građanina Abazovića. Koji je u funkciji potpredsjednika vlade najavio da bi, uprkos protivljenju vlasnika, rado došao na žurku u tuđoj kući. Usput je održao lekciju onima koji smatraju da je održavanje žurke u tuđoj kući, dok policija prisluškuje i privodi prave vlasnike, rijetko viđen bezobrazluk. Pitanje za građanina Abazovića. Da je građanin Perić odlučio da promociju građanina Mićovića održi na temeljima crkve u ulcinjskoj Kalaji, da li bi građanin Abazović i na tu žurku rado došao i ukorio stanovnike Ulcinja koji bi se toj žurci protivili? Ili bi takvu promociju, ipak, smatrao nacionalističkom provokacijom i pokazao solidarnost sa protestantima?

Aha. A kako se, ako ne licemjerje, zove to – da drugome namećeš ono što u svojoj kući ne bi tolerisao? Ima lijepa srpska poslovica koja govori o tome. Oprostićete na šporkoj riječi, no poslovicu moram citirati onako kako je zabilježena: „Lako je tuđim kurcem gloginje mlatit“.

Što se gospodina Perića tiče, u njegovom slučaju nedostatak kućnog vaspitanja još je najmanji problem.

Zanima me: u kojem dijelu Hristova života i učenja građanin je Perić pronašao ideju da svoj naum ostvari uz duge cijevi, suzavac i tajnu policiju, usmjerene prema stanovnicima grada u koji je nepozvan naumio doći i pritom te ljude naumio poniziti i uvrijediti? To nije manir Isusa, nego Pontija Pilata i Rima; nije manir vjere, nego sile i imperije. Iz načina na koji je naumio doći na Cetinje jasno je da građanin Perić vjeruje u silu i moć.

Isus je, pak, vjerovao u ne-moć. Jacques Ellul, kojega nazivaju i “najvažnijim protestantskim teologom nakon Karla Bartha”, u centar svoje hristologije smjestio je pojam ne-moć (non-puissance). Po Ellulu, “u Hristu je ostvarena punina ne-moći u smislu radikalnog odricanja od svake moći i svih na moći utemeljenih struktura, koje ne podrazumijeva uspostavu nikakve druge strukture”. Ellul insistira na razlici između ne-moći i nenasilja, koje uvijek prati neka društvena teorija i cilj. Nenasilje se bira jer je jedino ili najmoćnije sredstvo za postizanje cilja. Ne-moć podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva. Otud je Hrist, kako Ellul sugeriše u knjizi “Anarchie et christianisme”, jedini istinski anarhista.

Konačno, „Plan za Cetinje“ je sociopatski.

Taj plan je neobično nalik na Hanekeov „Funny Games“. U tom filmu par mladića upada u kuću Schoberovih i odbija otići nakon što vlasnici to zahtijevaju od njih. U satima koji će uslijediti mladići se sadistički iživljavaju nad porodicom domaćina. Na koncu ubiju vlasnike kuće, njihovog sina i psa.

Koje su sličnosti „plana za Cetinje“ i Hanekeovog filma? Recimo ovo: suočeni sa golom silom, vlasnici kuće nisu u stanju odbraniti vlasništvo. Istinski vlasnik postaje onaj na čijoj je strani sila, koja briše formalno vlasništvo na papiru. Upotrebu policije, dakle organa sile, protiv prav(n)ih vlasnika sklon sam shvatiti kao sadističko iživljavanje.

Hanekeov film i „plan za Cetinje“ počivaju na premisi da je brutalna sila u stanju izbrisati civilizaciju i pravo: pred takvom silom tekovine civilizacije, uključujući tu i „sveto“ vlasništvo, prosto bivaju ismijane. Hanekeov film je duboko uznemirujući jer pokazuje da sadistička sila može proći nekažnjeno: film otvara zjapeću pukotinu u našoj ideji o nužnosti postojanja neke vrste pravde. Na isto računa i „plan za Cetinje“.

Kraj „plana za Cetinje“, za utjehu, neće biti identičan kraju Hanekeovog filma – tu se analogija kida.

Građanin Perić, za utjehu, po svemu sudeći ima rafiniran filmski ukus.