Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Vladika, gospodar, pjesnik i filozof Petar II Petrović (1813 -1851) se rodio na Njegušima kao i većina vladara iz dinastije Petrović. Hvaljen i osporavan, prisvajan i negiran za 37. godina njegovog života stalo je puno toga što ga je vinulo u besmrtnost. Ostao je vječita enigma i misterija za brojne istoričare, pisce, filozofe, teologe koji i dan danas pokušavaju da proniknu u njegovu filozofsku misao, život i djelo. Januar 17. 2023. godine sam se odlučio da posjetim Njegoševu rodnu kuću i da pripremim prilog o njoj ovdje moram istaći posebno lijepu saradnju sa Ivanom Mijanovićem, službenikom Narodnog muzeja na Cetinju.
Krenuo sam ranom zorom sopstvenim vozilom meni dobro poznatim i dragim stazama ne srećem nikoga putem, pahulje snijega provijavaju. Do Njegoševe rodne kuće se može stići iz tri pravca sa Cetinja, preko Lovćena i serpentinama od Kotora. Dan prije je snijeg sve obijelio po Njegušima vozim oprezno, drugačije se ne može. Zastanem da snimim lijepe kadrove Njeguša, njihovih katuna, brojnih staza od kojih bi svaka staza ispričala brojne neispričane životne, pastirske, karavanske i ratne priče iz prošlih vremena. Planinski prevoj Bukovica, daje izuzetan pogled na panoramu Njeguša. Pred Njegoševom rodnom kućom čeka me moj domaćin Nikola (Rakov) Popović kustos-čuvar koji mi je tokom razgovora pričao brojne detalje iz biografije samog vladike sa istom onom ljubavlju kako je i njegov otac Rako, radio taj isti posao.
TRI GENERACIJE POPOVIĆA KUSTOSI NJEGOŠEVE RODNE KUĆE
Nikola Popović pripada srednjoj generaciji rođen je 1983. godine na Cetinju. Osnovnu školu prva četri razreda završio je na Njegušima a ostala četri u Kotoru, nakon osnovne završio je srednju Turističku školu. Intresantna je priča da je njegov đed Dušan prvi iz njihove porodice koji je počeo da radi kao kustos i čuvar u Njegoševoj rodnoj kući. Život piše i drame i romane. Nikolin đed Dušan je u vremenu okupacije Crne Gore pao prvo u zarobljeništvo u Albaniji a kasnije u njemačkim logorima smrti iz kojih je uspio da se spase. Dušan je posao kustosa-čuvara Njegoševe rodne kuće obavljao sa velikom privrženošću i posvećenošću tu svoju ljubav je prenio na sina Raka koji je nakon njegovog penzionisanja počeo kao vrlo mlad da radi u Njegoševoj rodnoj kući.
Rako je na poslu kustosa proveo 45 godina staža i taj posao je istinski volio. Gotovo da nema časopisa, medija, nedjeljnika sa nekadašnjih EX-YU prostora koji o ovom gorostasu nije pisao. On je bio prepoznatljivo lice za sve goste, turiste, političare, pjesnike, filozofe, novinare, publiciste, umjetnike, glumce i strance. Jednom riječju sve one koji su pohodili Njegoševu rodnu kuću. Rako je bio izuzetno posvećen poslu sa puno entuzijazma, ljubavi i vedrine je prenosio sva svoja znanja i saznanja svima posjetiocima Njegoševe rodne kuće govoreći o Petrovićima, njihovom rodoslovu, djelima, vladarskom statusu. Ogromna energija je krasila njegov život i njegovu ličnost. Rako je uvijek otvarao vrata Njegoševe rodne kuće svakom putniku, namjerniku i posjetioci bez obzira kakvo je vrijeme bilo ili doba dana, nije bilo važno da li je to ljeto ili zima, kiša ili snijeg, vrućina ili mraz on je tu uvijek bio za sve dobronamjerne posjetioce. No tu se priča nije završavala Rako i nejgova supruga Slavka su znali dobar dio gostiju da počaste i dočekaju u svom domu on je na pravi način znao da pokaže što je crnogorsko gostoprimistvo u tradiciji Njeguša. Rako Popović je umro 2021. godine ali su iza njega ostala lijepa sjećanja na ljubav prema poslu koji je činio dobar dio njegovog života.
Nikola Popović je nastavio treću generaciju Popovića i on je kustos-čuvar u Njegoševoj rodnoj kući na isti način gaji ljubav prema svom pozivu a o svemu tome kaže: ,,Rako je želio da nastavim našu porodičnu tradiciju a i ja. Najviše me privuklo to što su moj otac i đed radili u samoj Njegoševoj rodnoj kući. U njoj je rođena čitava dinastija Petrovića a to smatram svojevrsnom privilegijom što sam tu radno angažovan. U Njegoševoj rodnoj kući je rođen i Sveti Petar Cetinjski sve to nosi jako istorijsku konponentu i snagu duhovnosti. Većina gostiju pažljivo sluša sve ono što ja govorim predstavljam to su vijekovi istorije, trajanja i postojanja kojim sjaji luča Crne Gore. Sve više se trudim da u poslu budem kao što je bio i moj otac Rako a to znači dostojan i odgovoran reprezent posla i moje matične kuće Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju. ” Očigledno je da Nikola Popović voli svoj posao i da je u poslu kustosa prepoznao sebe a ima li ljepšeg načina nego prezentovati istoriju Petrovića, Njeguša i Crne Gore.
ISTORIJAT NJEGOŠEVE RODNE KUĆE
Većina eksponata Njegoševe rodne kuće tokom zime je konzervirana i nalazi se u Narodnom muzeju na Cetinju đe ima adekvatnu zaštitu.
Njegoševa rodna kuća u selu Erakovići gdje je Njegoš rođen 1813. godine, u kojoj je danas muzej, predstavlja tipičnu crnogorsku kuću imućnije porodice. U njoj je Rade Tomov napravio prve korake, slušao epske pjesme uz zvuke gusala, stekao prve spoznaje o putevima i iskušenjima ovozemaljskog života i možda već tada sanjao o mjestu svoga vječnog prebivališta na Lovćenu. Među strancima koji su nam ostavili možda i najljepši opis Njeguša je Francuz Vialla de Somier, koji je nakon putovanja kroz Crnu Goru 1810. godine, zapisao: „Njeguši pružaju najljepšu sliku; jedna velika kružna ravnica usred planine, brojne i dosta velike kuće okružuju podnožje planine i dižući se kao amfiteatar, ostavljaju vrlo prijatan utisak. … Kuće, gotovo sve jednospratne, izgrađene su sve na isti način, od grubo klesanog kamena, pokrivene su neobrađenim pločama i podizane bez nekog reda. Sve govori da je umjetnost tu zanemarena ili zaboravljena. Nema arhitekture, pravila, niti reda u gradnji kuća… … Svuda vatra gori nasred prostrane odaje; oko nje je postavljeno kamenje ili klupice, sijeda se u krug. Tu se i hrana priprema. Upotreba namještaja gotovo je nepoznata; jedna ili dvije daske postavljene na neobrađene drvene trokute, služe da se na njima drži bijeli smok i meso namijenjeno za svakodnevnu ishranu. Odjeća visi u uglu okačena o eksere, poneka skrinja skriva ono što je najdragocjenije, bilo da je to neki dokument, srebro, svečana odjeća, posuđe ili zdjele koje služe za porodične svečanosti. Ove veoma praktične skrinje upotrebljavaju se u svim krajevima… Tašti, kao i svi ratoborni narodni, oni nalaze najistinskije zadovoljstvo u oružju, onom najboljem i najukrašenijem; to je znak nacionalnog bogatstva; za njega žrtvuju sve. Stoga je zbirka oružja najljepše i najupadljivije pokućstvo, kod većine čak i jedino“.
Kuću je obnovio Petar I i podijelio je na tri dijela, trojici braće, prvi, južni dio je pripadao Savu, srednji Njegoševome ocu Tomu i treći, sjeverni Stijepu. U prizemlju su podrumi, a iznad prostorije za stanovanje. Tokom vremena rađeno je nekoliko popravki, ali su zidovi ostali nepromijenjeni. Posljednja sanacija je izvršena 1973. godine, kada je otvoren muzej. U prvoj, ulaznoj prostoriji, od eksponata su tokom sezone izloženi: Reprodukcije Njeguša, Njegoševa bista, rad hrvatskog skulptora Ivana Meštrovića, Njegošev portret, rad Jovana Zonjića, Rodoslov Petrovića, Mihaila Jovićevića i u vitrini ispod se nalaze Njegoševa djela.
U drugoj sobi koja je pripadala Njegoševom ocu centralno mjesto zauzima ognjište sa verigama, kotlićem, lopaticama za žar, žaračem, mašicama, oko koga su stolovači i škanjevi, zatim mala trpeza sa škanjevima za koju su sjeđela đeca i klupica. Na zidu je drvena polica tzv. skancijerna sa sitnim predmetima za pokućstvo (vangla, lonci, vrč, doza za čaj, ćup, čanak sa poklopcem), sač i crepulja, u panjegi (otvoru u zidu) je pegla na žar tzv. sumpreš a iznad lula (čibuk). Istu prostoriju ispunjavaju muška i ženska nacionalna nošnja, kolijevka, škrinja koja je pripadala Njegoševoj majci, oružje i gusle. Pored uljanice i svijećnjaka, neizostavni dio enterijera je slavska ikona sv. Đorđija i kandilo.
U trećoj sobi, koja je pripadala Njegoševom stricu Stijepu prikazan je Njegošev portret, rad M. Vrbice, „Njegoš sa pratnjom na prevoju Krstac“, rad M. Jovićevića, zatim „Zbor Crnogoraca“ autora S. Vujovića. Tu su i portreti Petra I i knjaza Danila, „Zakletva Crnogoraca“ i „Izbor Njegoša za gospodara“, maketa Biljarde, prevodi „Gorskog vijenca“, Njegoševa dokumenta. Dalji prolaz nas vodi do hladnih, mračnih podruma u koje su odlagali pomagala za pripremu hrane kao što su: žrvanj (sprava za ručno mljevenje žita), karlice za mlijeko, burila za vodu, stap za maslo, stalak za pršut. Zatim tu su i alatke za pivređivanje: kosa, lopata za žito, vile, korpe od pruća, košnice koje zajedno sa nekoliko fotoreprodukcija iz seoskog života koje, kao i sam ambijent, ni jednog posjetioca ne ostavljaju ravnodušnim. I kratki boravak na Njegušima je dovoljan da se osjeti surovost i oštrina lovćenskih padina, mnoštvo tamnih oblaka iz kojih grmljavina odjekuje i prolama se dajući viziju o zakonima prirode.
GOSTOPRIMSTVO POPOVIĆA
Nakon obilaska Njegoševe rodne kuće, Nikola Popović nije dozvolio da odem a da me on i njegova majka ne ugoste. Dočeka me ljubazna Slavka dok ja zapisujem fragmenete slagalice koju zovemo život. Slavka je po rođenju Jokić, iz Velike svojevremeno je došla u Kotor da radi kao ugostitelj u turizmu jer je tu već bila njena sestra a Rakova rođaka je takođe radila u Kotoru i kako to biva kroz prijateljsko upoznavanje rodila se ljubav. Slavka je svoj posao i dalju karijeru nastavila na Njegušima đe radila u hotelu u kome je stekla i zasluženu penziju. Pored tog posla bavila se sa svojim suprugom tradicionalnom proizvodnjom specijaliteta Njeguša sira i pršuta. O svemu tome dok priprema mezu a Nikola je neumoran da me ugosti Slavka govori o životu sa Rakom: ,,Život kao život na Njegušima u slozi i poštovanju u mnogobrojnoj porodici. Radili smo stvarali borili se kroz život. Rako je bio rođeni gospodin koji je mnoge putnike namjernike, političare, inteletualace, slikare, direktore, strance zajedno samnom ovdje ugostili i podijelili mnoge lijepe trenutke sa svima od običnog čovjeka do akademika svi su gosti bili lijepo dočekani tako su i nastala brojna prijateljstva i kumstva.“ Pored toga Popovići se kao i brojni drugi mještani Njeguša bave proizvodnjom Njeguškog pršuta na tardicionalan način a njihova kuća je tokom ljetnje turističke sezone jedno od mjesta na Njegušima koje gosti rado posjećuju. Nikola smatra da život onih mladih koji su ostali na Njegušima nije težak da su svi uglavnom orijentisani na proizvodnju tradicionalnih njeguških specijaliteta i turizam. Život na Njegušima je posebno živopisan tokom ljetnjih mjeseci a tokom zime je opet drugačiji. Nikola smatra da ko posjeti Crnu Goru a nije posjetio Njeguše, Njegoševu rodnu kuću i svetu planinu Lovćen kao ni da nije bio ovdje. Nikola posebno ističe da su Njeguši izuzetni sa mnogo aspekata turizma, proizvodnja zdrave hrane, speologije, bilogije, planinarenja itd.
Vrijeme polako odmiče prolaze sati snijeg već počinje da jače pada vrijeme je da idem pozdravljam se sa Nikolom i Slavkom Popović. Pozdravljam se sa ovim dragim ljudima i zahvaljujem na toplom gostoprimstvu koje ih krasi. Polako grabim svojim vozilom ka Krscu a odatle pored katuna Vuči do, Bižaljevca, Kuka i Međuvršja što je Lovćen ako ga svaki dan makar ne dodirnem jednim korakom, mećava je stiže se tamo đe me čekaju drugi Njeguši da mi ispričaju svoje neispričane priče još će mnoge biti ispisane na stranicama moje bilježnice.