Neizrasli cvjetovi

Piše: Slobodan Jovanović

Kada me je Tanja pitala da napišem tekst na temu nasljeđe, naravno, prvo na što sam pomislio jeste aktuelno otuđivanje sakralne imovine od Crne Gore u Crnoj Gori. A onda su mi misli odlutale na drugu stranu, naizgled nevezano za temu. A, u suštini, itekako povezano, jer bez jednog, ne bi se dešavalo drugo. Ako bi sakralno nasljeđe spadalo u materijalno, ova moja razmišljanja se mogu podvesti pod nematerijalna, ali ne manje važna.

Do prije stoljeća i po Srbi su svoja prezimena gradili po očevim imenima, od oca Đorđa sin bi bio Đorđević, od sina Marka Đorđevića, unuk Marković itd. Tako da su tri generacije imale različita prezimena, osim ako neko nije dao ime sinu po đedu ili sebi. Zato su njihova porodična stabla oskudna, za razliku od Crnogoraca, kod kojih svako pamti najmanje 14 koljena unazad. Kod Crnogoraca se prezime nije mijenjalo, sem u situaciji kad je bilo previše pretendenata na skromno nasljeđe, pa da se ne bi usitnjavalo, ostajao je jedan sin najčešće na zemlji, dok bi drugi potražili sreću na drugom mjestu, ponekad stvarajući porodičnu lozu koja počinje sa njegovim imenom, ali nikada ne zaboravljajući svoje prethodno ime. Brakovi su se sklapali dogovorom između glava familije, jer je bilo pitanje časti prijateljevati sa porodicom sličnog ugleda. A ponekad je bilo i pitanje prestiža povezati se sa nekom viđenijom familijom. Rijetki su bili brakovi iz predbračnih, ljubavnih veza. U tom crnogorskom genetskom odabiru bilo je i surovosti, pa su mnogi ostajali bez bračnog supružnika i potomstva zbog rđavog „pedigrea“, ili im je izbor bio sužen.

Jednom davno, prije skoro pola stoljeća, moj pokojni otac, stric Arsenije i jedan njihov drug iz školskih dana i prijatelj planinarili su po padinama iznad Vidrovana, kad ih je, po dobrom starom crnogorskom običaju, jedna starina, koja je śeđela na trijemu ispred kuće pored koje su prolazili, pozvala na „kavu“ i rakiju. U priči se takoše ko je od kojih, starina sve najljepše reče o našoj familiji, ali se namršti na prezime prijatelja mog oca i strica. Moj stric pokuša da ga ubijedi kako se radi o dobrom čovjeku i ni nalik onome što se priča o njegovoj familiji. „Ne velim“, reče starina, „možda je on dobar čovjek, ali se nikada nije desilo da cvijet izraste kroz tri balege!“

Naravno, ne pripadam onima koji misle da je tradicija nešto što je zakovano za sva vremena, čak vjerujem da je prihvatanje svih vrijednosti vremena u kojem živimo, uprkos tradicionalnim uvjerenjima i otklon od njih, preduslov za uspješnije, naprednije i manje konzervativno društvo. Ali, nekako posmatrajući što se danas dešava u Crnoj Gori i ko u njoj odlučuje, kao da je na djelu osveta potomaka neizraslih cvjetova. Kad ih čovjek pogleda na gomilu jasno mu je zašto im je cilj da ponište svu tradiciju crnogorsku, crnogorsku prošlost, jezik, kulturu, običaje, da izbrišu naše śećanje i njihove razloge za komplekse koje nose. Ako ne mogu da se podiče među svojima, onda će navući tuđu košulju sa nacrtanim cvjetovima i prodavati neku drugu istoriju, neku drugu tradiciju u kojoj oni mogu naći svoje mjesto.

UNIŠTAVANJE GROBNICA

Ispričao mi je jedan drug, koji se intenzivno bavi crnogorskom baštinom, a to mu je, u neku ruku, i vezano za akademsko obrazovanje, o radniku koji mu je svjedočio da su na Starčevoj Gorici na Skadarskom jezeru, dok su, uz blagoslov i nalog SPC „uljepšavali“ Manastir Presvete Bogorodice i pravili ga „ljepšim i starijim“, pronašli dvije kamene grobnice iz doba Duklje, sa latinskim natpisima. Sveštenik SPC koji je bio nazočan tim radovima, naložio je radnicima da macama razbiju nadgrobne ploče. Što su ovi i učinili, razbivši ih u paramparčad.

Taj čin razbijanja nadgrobnih ploča je paradigma odnosa SPC prema crnogorskom nasljeđu, ali i slika odnosa tadašnje vlasti koja je dozvolila, pored ustanova koje je oformila i zakona koji strogo sankcionišu devastaciju kulturnog nasljeđa, i nijemo posmatrala dok se uništava crnogorska baština i pripodobljava tuđim tradicijama, kojima je SPC pravila od Crne Gore Prokrustovu postelju svog velikodržavlja i velikosrpskog klerofašizma.

Šoping – mol Ostrog, opsada i dogradnja Manastira Ždrebanik, dogradnja konaka i pomoćnih kućica uz Manastir Starčevo, „obnova“ sve sa metalnim vratima i metalnim škurama, radovi na Beškoj koji prijete da se uskoro neće viđeti Crkva Sv. Đorđa i Bogorodična crkva, „obnovljeni“ Manastir Stanjevići koji nema nikakve veze sa prvobitnim izgledom, kič od hramova u Podgorici i Baru, replike kosovskih i moravskih manastira po Crnoj Gori, sve je to ta maca koja na krhotinama crnogorske baštine pravi hologram srpskog trajanja na tlu Crne Gore.

Da je religija opasna stvarčica za manipulisanje ljudskim umom, nema boljeg primjera od Crne Gore. Iako se svojski trude da mi oduzmu śećanje, vrlo dobro pamtim da generacije rođene šezdesetih i sedamdesetih godina pet para nijesu davale za Kosovo, niti su znale nabrojati dva manastira na njemu. Zajedno smo bježali sa časova kad smo morali učiti pretkosovske, potkosovkske cikluse, kao najžešće smaranje. Ne pamtim da je ikom od nas u to vrijeme padalo na pamet da obilazi Kosovo, posebno ne manastire po njemu. Da se razumijemo, ne smatram da je to nešto loše, već hoću da napravim paralelu između današnjih śečenja vena za Kosovom i onoga što je bilo dok se nijesu prvi put prekrstili, izljubili ruke popovima i pali ničice na zemlju. Gledajući tu nevjerovatnu mogućnost transformacije u samo desetak godina, jasno mi je što se i kroz istoriju mogla i kako se mijenjala svijest Crnogoraca, tako da se za svaku priču može naći argumentacija, naročito ako neko ima zlehude ambicije.

BEZOČNE LAŽI

Kad govorimo o sakralnom nasljeđu Crne Gore i imovinskom pitanju nije moguće ne pomenuti neprevaziđenu drskost da neko ko nema nijedan dokaz, nijedan dokument, nijedan argument, odnosno, kome su suprotstavljeni više nego ubjedljivi dokazi, pisani zakoni, službeni listovi, crkvena dokumenta, osnivačka dokumenta, zapisnici, u oči vas gleda i laže! Bezočno laže! Ima li veće drskosti nego da neko upiše kako neko postoji od 1220. godine, a da je svima dostupan dokument kojim se on osniva 2001. godine, kao što je slučaj sa Budimljansko-nikšićkom eparhijom SPC? Evo čitam sa odluke: „Sveti arhijerejski sinod SPC, broj1307/3dp 624; 31. maj 2001. godine u Beogradu“. Pa dalje“…Na osnovu člana 16. Ustava SPC, osniva se Eparhija budimljansko – nikšićka, sa sedištem u manastiru Đurđevim Stupovima (Berane), odnosno Nikšiću…“

I onda vas alhemijom ubjeđuju kako su oni iznad tih trivijalnih zemaljskih zakona, pravnih regula, kako je sam bog njih stvorio, kako mi ne razumijemo što je crkva, jer, zaboga, nemamo tu moć autizma i halucinacija da povežemo to sve u jedan kontinuitet. Na svaki dokaz, svaki dokument koji nedvosmisleno utvrđuje kad je osnovana Ujedinjena SPC KSHS (1920), kad je dobila tomos (1922), kad je donešen zakon o SPC u KSHS (1929), kada je ta Crkva dobila Ustav (1931), u kojem se, btw, prvi put pojavljuje eparhija SPC – MCP na Cetinju, … ne dobijete nikakav odgovor druge strane. Muk. Naravno, jer što mogu da kažu? Da Službene novine KSHS, čiji primjerci postoje u arhivi Narodne biblioteke Srbije, lažu? Da laže Vaseljenska patrijaršija u tekstu tomosa iz 1922? SPC kraljevine Srbije je dobila tomos Vaseljenske patrijaršije još 1879. godine! Zašto bi trebao tomos Vaseljenske patrijaršije novoj crkvi, koji je dobila 1922. godine, ako je to jedna te ista crkva? Ko ima gram mozga biće mu sve jasno. Biće mu jasno, nažalost, da se u Crnoj Gori provodi najbeskrupuloznija pljačka državne imovine i sakralnog nasljeđa države Crne Gore, uz pomoć vlasti Crne Gore.

Situacija u kojoj u državi ne funkcionišu najviši sudovi, u kojoj sudije ćute da im ne bi zalijepili etiketu pripadnika bivše vlasti i tako snosili posljedice po karijeru, jer je ta idiotska kvalifikacija postala opravdanje da se silom spriječi svaki građanski otpor anticivilizacijskim, antidržavnim i nezakonitim radnjama koje sprovode, u kojoj vlada opšte bezakonje i samovolja, prijeti da perfidno pretvori Crnu Goru u državni provizorijum u kojem ne važe civilizacijska pravila i zakoni i u kojem se odlučuje samovoljom vlasnika partija vlasti i uticajem Beograda i Moskve.