– Mužu moj, ti mene više ne voliš!
– Otkud ti to, ženo moja?
– Nijesi me odavno tuka’!
Ovaj dijalog iz jednog filma iz crnogorskog kinematografskog opusa čija “radnja” pripada nekom drugom, davno prohujalom vremenu, danas je evoluirao do mjere da se muškarcu koji – makar i samo podigne ton prema supruzi – automatski lijepi etiketa nasilnika. Takav se (često i bez najmanjeg dokaza) prijavljuje policiji, određuje mu se zadržavanje, sudi mu se, a bogami i određuje ne mala zatvorska kazna.
Da se razumijemo: nasilje u porodici i uopšte svaka vrsta nasilja, društveno su neprihvatljive pojave i svaka država treba i mora da najoštrije kažnjava one koji su počinioci. Ipak, u Crnoj Gori, odnos sudstva, a posebno policije i tužilaštva prema djelima koja se kvalifikuju kao nasilje u porodici, poprima obrise groteske i ruši čak i temelje pravnog poretka!
Muškarac se olako i bez dokaza proglašava nasilnikom, najčešće se javno diskredituje i prejudiciranjem krivice, a posebno odnosom tužilaštva u postupku, etiketira na najgrublji način i što je najgore – nema pravo ni na odbranu! Javna je tajna da crnogorski advokati izbjegavaju da brane klijente u slučajevima porodičnog nasilja jer ne žele da već u startu budu gubitnici.
Slučaj maloljetnog djeteta koje je nedavno prijavilo da su ga otac i njegova supruga tukli prutom, šokirao je javnost. Prvorazredna senzacija za javnost bila je i činjenica da je bračni par aprirorno dobio etiketu nasilnika, te da im je određeno tužilačko zadržavanje od 72 sata! Naravno, zdrav razum će jasno “progovoriti” da djecu ne treba tući i da treba pronaći druge načine da se nesporazumi u vaspitavanju djece i ispunjavanju njihovih obaveza rješavaju drugačije – razgovorom i mirnim putem.
No, u komentarima na društvenim mrežama vladali su šok i nevjerica: reakcije su se kretale od podsjećanja da su roditelji današnjih roditelja slali svoju djecu da sami odaberu i uberu prut kojim će dobiti batine, do slikovitog komentara gdje je čovjek napisao: “Da se nekada to tako kažnjavalo, moj otac bi završio u Hagu”!
Nedavno je policija pozvonila na vrata jednog stana u kome su boravili majka i njena 20-godišnja ćerka. Na primjedbu majke da niko nije zvao policiju, oglasila se ćerka: “Jesam ja, jer mi je majka zabranila da izađem u grad”! Djevojka je, saznavši sa kakvom se lakoćom danas baš sve karakteriše kao nasilje u porodici, pozvala policiju misleći da će tako riješiti svoj problem.
I generalno: svaka izjava, svaka optužba supruge ili djeteta u porodičnim nesporazumima, danas se bez provjere i bez dileme, tretira kao dokaz! Gdje se i zašto izgubilo njegovo veličanstvo Dokaz, pitali smo advokata Borisa Marinovića.
– Nijesam jedini advokat koji misli da se kod krivičnih djela nasilje u porodici, protiv polne slobode i sličnih djela, pomalo suspenduje Zakonik o krivičnom postupku, i to onaj dio koji govori o dokaznim sredstvima. Naime, osnovna načela Zakona o krivičnom postupku jesu načelo pretpostavke nevinosti i načelo in dubio pro reo – u sumnji u korist optuženog.
S obzirom na to da kod krivičnog djela nasilja u porodici najčešće imamo samo dva međusobno suprotna dokaza – i to iskaz prijavioca nasilja, koji automatski dobija ime žrtve, i prijavljenog, koji istovremeno dobija ime okrivljenog – to je jasno da bi primjenom navedenih načela, u sumnji trebalo postupiti u korist okrivljenog.
Međutim, pod pritiskom međunarodnih centara moći, kao i nekih nedavnih tragičnih događaja – a tu mislim na sudbinu Šejle Bakije – tužilaštvo i sud više neće da ’’gataju’’ da li je prijava žene osnovana ili nije, već skoro po pravilu određuju zadržavanje prijavljenom, a veoma često i duži pritvor, da bi izbjegli eventualnu kritiku javnog mnjenja, NVO i medija.
Ali ovo apriorno određivanje pritvora, vrlo često prejudicira krivicu prijavljenog, pa ga sud kasnije i oglašava krivim i osuđuje na dužu zatvorsku kaznu – istiće Marinović.
Pun Spuž muževa
I zaista: nakon ubistva Šejle Bakije u septembru 2021. godine, odnos policije, tužilaštva i sudstva u Crnoj Gori, iz temelja je promijenjen. To je naročito intenzivirano nakon ovogodišnjeg Izvještaja Stejt departmenta koji je ovdašnju Vladu upozorio na “izostanak istraga i odgovornosti za rodno nasilje”, te potencirao da je “porodično nasilje i dalje trajan i ozbiljan problem u svim zajednicama koji Vlada nije ozbiljno pokušala da riješi”.
Stejt department se poziva na izvještaje nevladinih organizacija, prema kojim su preživjeli u porodičnom nasilju nastavili da se suočavaju sa poteškoćama kada je riječ o procesuiranju njihovih slučajeva u sudskom sistemu čime se, kako je ocijenjeno, promoviše atmosfera nekažnjivosti za one odgovorne za nasilje.
Šta se nakon toga desilo? Umjesto da problemu nasilja pristupe temeljno, sistematično i uz veliku dozu osjetljivosti rješavaju takve slučajeve, izvršna i sudska vlast u Crnoj Gori otišli su u drugu krajnost: sude svima i svakome, čak i kada supružnik poprijeko pogleda svoju partnerku. Sve to se kvalifikuje kao nasilje u porodici i – kao po pravilu – nasilnik je uvijek muškarac.
Karakterističan je slučaj iz Andrijevice gdje je bračni par imao saobraćajni udes u kome je supruga vozača udarila glavom u šoferšajbnu i – slomila nos. Dvije godine kasnije, nakon bezazlene bračne svađe, ona je policiji saopštila da je u nos udario suprug i priložila medicinsku dokumentaciju staru dvije godine! Čovjek se, nakon presude Suda u Podgorici, nalazi u Spužu na izdržavanju dvogodišnje zatvorske kazne.
Zanimljiv je i slučaj supruge koja je pala na skijaškoj stazi i povrijedila nogu. Dan kasnije, ljekaru je na pregledu saopštila istinu – da je povrijedila nogu prilikom pada. Nakon skoro mjesec i svađe sa suprugom, ona je policiji prijavila da je muž udario u nogu! Proveo je 72 sata u betonjerci CB Podgorica i predstoji mu suđenje. Njen iskaz ima jaču “snagu” od izvještaja ljekara, a vještakinja je, naravno, na strani žene.
Nije tajna da su se u međuvremenu mnoge “problematične” žene dobro informisale kako i u kojoj situaciji mogu nauditi suprugu, a sebi obezbijediti toliko željenu slobodu. Naime, sve se češće dešava da supruga “nemirnog duha” prijavi svog muža uoči vikenda kako bi ovaj završio u pritvoru, a ona nesmetano provela koji dan sa svojim ljubavnikom.
Zanimljiv je i slučaj supruge koja je prijavila muža za nasilje, a tužilaštvo i sud ga poslali u Spuž (imena svih osoba koje pominjemo kao primjer, poznata su redakciji). No, budući da je nezaposlena i da je muž izdržava, počela je da zapomaže i moli sud da ga oslobodi. Bilo je kasno.
Zaista, zašto izvršna i sudska vlast tako “revnosno”, sa viškom predanosti zadatku dobijenom iz Vašingtona, u posljednje vrijeme pristupaju problemu nasilja u porodici. Zbog čega se ta olako obećana brzina lomi o glavu muževima kojih je, kažu upućeni, “prepun Spuž”? Zašto podgorički policajci, malo u šali, više u zbilji kažu da “po cio dan jure muževe po Podgorici”?
– Alarmantno uvećan broj krivičnih procesuiranja koji se dešava u posljednje vrijeme, više vidim kao rezultat pritiska međunarodnog faktora da se donese veći broj osuđujućih presuda za ovo krivično djelo, nego što je to zbog stvarnog povećanja nasilja u crnogorskim porodicama.
Naime, da bi postojalo ovo krivično djelo, potrebno je izvršiti grubo nasilje (ne blago ili obično, koje bi predstavljalo eventualno prekršaj), koje bi za posljedicu imalo psihičko ili fizičko narušavanje integriteta člana porodice.
Međutim, kada nema povrede kod prijavioca nasilja u porodici, tužilaštvo ili sud angažuju vještaka koji često prejudicira krivicu prijavljenog (sada već optuženog), navodeći da je: ’’oštećena zbog radnji optuženog pretrpjela velike psihičke traume’’, postupajući više kao svjedok koji je prisustvovao tom nasilju, nego kao vještak koji će objektivno da procijeni konkretnu situaciju, i možda utvrdi da prijavilac ne priča istinu.
Postupajući na ovaj način, vještaci se svrstavaju na stranu optužbe, iako nijesu rijetke situacije da prijavilac preuveliča incident, ili čak i ne govori istinu”, objašnjava advokat Boris Marinović.
Ženina izmišljotina kao dokaz
Na sve učestalijim seminarima posvećenim ovoj temi, akcenat se stavlja na ranjivije kategorije porodice, a to su žene i djeca, s obzirom na to da za muškarce važi pretpostavka da je ’jači pol’ i da je skloniji fizičkom nasilju, u odnosu na žene, koje su sklonije verbalnom nasilju.
I upravo ovoj pretpostavci muškarci mogu da “zahvale” što kod tužilaštva i sudova imaju nepovoljniji položaj u odnosu na žene, kao češćih prijavilaca nasilja u porodici.
Takođe, sada imamo i veći broj žena koje su sudije i tužioci, pa i njihova percepcija utiče na neravnopravniji tretman muškaraca u ovim krivičnim postupcima.
I zaista: uđete li u uigrani lanac “ženskoj lobija” koji čine tužiteljka – vještakinja – sutkinja, bez obzira koliko je ozbiljan ili bezazlen događaj koji je kvalifikovan kao nasilje u porodici, ne piše vam se dobro.
Nije zgoreg ponoviti: svaka, ali bukvalno svaka izjava žene o tome da je suprug zlostavljao, udario, šutnuo, uvrijedio, zaprijetio joj ili, čak i samo povisio ton, uzima se kao nesporan dokaz. Pritom, tužiteljke gotovo da i ne provjeravaju takve navode, a i kada ih provjere, svaki zaključak muškarca tretira kao nasilnika, a ženu kao žrtvu.
Da se razumijemo: naravno da je u većini slučajeva zaista bilo nasilja i naravno da takve postupke treba kažnjavati. Ali ne zato da bi se po svaku cijenu povećala brojka izrečenih presuda i ispostavila se Stejt Departmentu i ne na štetu pravde i istine.
-Markiz de Sad je u svojoj literaturi, ali i svojim životom, dokazao da je porok jači od vrline. Takođe je dokazao da onaj poročni član bračne zajednice, muškarac ili žena, želi da okleveta onog drugog člana porodice, koji ima vrline, da bi opravdao svoju poročnost, i tako nastaju lažne prijave za nasilje u porodici, ili prijave gdje se, u najmanju ruku, preuveličava značaj nekog događaja, i od neke banalne situacije stvara utisak da je u pitanju grubo nasilje koje će da odvede u zatvor muža. Naime, treba razlikovati grubo nasilje od onog koje to nije – ističe advokat Marinović.
On navodi da u Podgorici postoji primjer gdje je jedna majka često prijavljivala svog sina za nasilje u porodici, a sud ga više puta slao u Spuž. Naime, postoji predrasuda da majka ne bi bez velike muke prijavila svog sina. A sin A.G. nije izgledao kao siledžija. Više onako feminiziran, pa je sud smatrao da je narkoman. Međutim, tokom postupka se utvrdilo da je majka patološki lažov koji u prijavi navede jedan način izvršenja djela, a do glavnog pretresa to zaboravi, pa izmisli sasvim druge razloge, zbog kojih sin nije ni prijavljen. U ovom slučaju je sud imao hrabrosti da oslobodi ovog neosnovano optuženog, navodi Marinović i zaključuje:
“Ovo kažem jer je očigledno da je sud pod nekim pritiskom da donosi osuđujuće presude bez relevantnih dokaza”.
Koliko će, zapravo, nevino osuđenih muškaraca morati da bude žrtva potrebe marionetske Vlade – koja dobrovoljno radi po nalogu Beograda, a silom prilika sluša naređenja iz Vašingtona – da stvori sliku o sebi na osnovu pravnog nasilja nad muževima od dijelova vlastite izvršne i sudske vlasti? I hoće li prestati svojevrsni lov na muškarce koji su u makar 30 odsto slučajeva žrtve hira, zluradosti, pohlepe svojih partnerki? Na to pitanje u Crnoj Gori, a posebno u Podgorici, za sada ne postoji valjan odgovor.
Jer, kada se neki uspješan muškarac želi diskreditovati, a nije ništa ukrao, pronevjerio, švercovao, potukao se u kafani ili na ulici, najlakše mu je prikačiti nasilje u porodici. To je nešto što se dešava među četiri zida i najčešće – bez svjedoka. Tužiteljke i takve muškarce apriorno tretiraju kao nasilnike, a jednom prosuto perje sa vrha solitera, više nije moguće pokupiti.
R.Petrović