Mržnja kao doktrina

Piše: Aleksandar Radoman

U Crnoj je Gori danas licemjerje na visokoj cijeni. Jer vidite – to što je Miloš Ostojić napisao na svome fejsbuk profilu o „lažnoj vjeri“ i „tzv. Bošnjacima“ te potrebi da „hristoljubiva braća“ pokrenu progon tih istih ni u čemu se ne razlikuje od onoga što je propovijedao Amfilohije Radović.

Ostojić je zapravo od Amfilohija i mogao čuti teoriju o „lažnoj vjeri“ i „lažnim ljudima“ te da je od njihova masovnoga istrebljenja strašnija „duhovna smrt koju siju oko sebe“. Sve je to u svojim objavama više-manje napisao i Ostojić. U slučaju Ostojića stigla je reakcija tzv. društva na govor mržnje. U Amfilohijevu, pak, slučaju institucionalna i ozbiljnija reakcija je izostala jer ono što je u Ostojićevu slučaju s pravom prepoznato kao govor mržnje kod Amfilohija je tumačeno kao društveno prihvatljiva doktrina.

E pa u Amfilohijevu doktrinu se danas kune ne samo trenutna parlamentarna većina već i politički pokret koji će za koji mjesec postati ključni politički faktor u državi – Evropa sad. Samo im pomenite retoriku i djelovanje Beogradske patrijaršije pa se spremite za toplog zeca u kojem ste vi zagovornik podjela i prevaziđenih identitetskih priča, a oni vjesnici budućnosti i ekonomskoga prosperiteta.

Kad gradonačelnik Kolašina iz redova Demokrata najavi podizanje spomenika kreatoru doktrine na čije sprovođenje podstiče Miloš Ostojić i za to izdvoji 50.000 eura, i to baš u ono isto vrijeme kad đaci u kolašinskim školama ne idu u škole jer nema grijanja, sve je jasno.

Naše je da ne dozvolimo ćutnju!

Jer doktrina mržnje, čije grke plodove danas kušamo šokirani monstruoznim porukama po društvenim mrežama i prebijanjem dvojice mladih bošnjačkih sportista u Baru, zatečeni imenovanjem ulica posvećenih četničkim krvolocima u Nikšiću ili prijetnjama nacionalnim Crnogorcima u Podgorici, čedo je prvosveštenika i fariseja Beogradske patrijaršije koju jednako baštine njeni politički predstavnici – dok o njoj mudro ćute – i pripadnici crkvenih bratstava koji je upražnjavaju po crnogorskim ulicama.

Sve što je u potonje tri decenije izmiljelo iz šinjela Beogradske patrijaršije zadojeno je istom otrovnom doktrinom, bilo da je javno prešućuju poput političara iz DF-a, Demokrata, SNP-a ili Evrope sad bilo da je javno propovijedaju i sprovode poput Ostojića i napadača na sarajevske sportiste.

Dok ovi prvi postupno grade ambijent u kojem će ta doktrina pokrivena plaštom „pomirenja“ i borbe protiv korupcije i kriminala biti normalizovana, ovi drugi su na bizaran način iskreni u njenom sprovođenju.

Porazno je za jedno društvo kad nije u stanju prepoznati lice i naličje iste priče. Ali su valjda porazi temelj za suočavanje sa samim sobom i za neku, makar od nas današnjih prilično udaljenu društvenu katarzu. U međuvremenu – naše je da ne dozvolimo ćutnju!