Miroslav Ćosović: Njegoš je vrlo slabo znao interpunkciju

Piše: Miroslav Ćosović

Naš nenadmašni pjesnik Petar II Petrović Njegoš rođen je na današnji dan, 1813. godine.

SIMO SARAJLIJA JE OTAC SRPSTVA U CRNOJ GORI

Zahvaljujući Njegoševom remek-djelu Gorski vijenac, u kojem je na kratak i izuzetan način prikazao život i običaje Crnogoraca, okolni narodi su Crnogorce razumjeli kao zaseban i samosvojan narod, drugačiji od njihovih. Gorski vijenac je imao i uspješnu političku misiju, jer su Balkanci uspjeli sami, bez pomoći velikih sila, da u drugoj deceniji 20. vijeka proćeraju svoje viševjekovne tlačitelje. Svi naši učesnici oslobodilačkih ratova 1876-1878 i 1912-1913 znali su bar neke stihove iz Gorskog vijenca.

Nakon početka I srpskog ustanka među vođstvom ustanika i ljudima koji su ih okruživali došlo se na ideju da se posrbljava Ilirik (zapadni Balkan), taj program je konačno uobličio Ilija Garašanin, 1844. godine u spisu “Načertanije”.

Učesnik Karađorđevog ustanka bio je i Simo Milutinovič Sarajlija, uz Vuka, najveći srpski nacionalista u istoriji, čovjek koji je u dobroj mjeri i formirao srpsku nacionalnu ideologiju, rasplamsavao kult Obilića, Lazara, Karađorđa, Dušana… Taj Simo Milutinovič Sarajlija nepozvan i neželjen je 1827. došao u Crnu Goru tako što je iz Kotora pobjegao austrijskim vlastima i preko Lovćena ga je neko čobanče dovelo na Cetinje. Na Cetinju je odmah doživjeo ogromnu sreću po njegovu nacionalnu ideologiju – da mu “šaka dopane” Radivoje Tomov, budući mitropolit i vladar Crne Gore Petar II Petrović Njegoš, Sarajlija je postao Njegošev učitelj. Simo Sarajlija je Radivoju Tomovu usadio srpske nacionalne ośećaje. O uticaju Sima Sarajlije na Petra II Petrovića Njegoša sam bezbroj puta pisao i naravno da se u ovom tekstu neću ponavljati.

Prije dolaska Sima Sarajlije u neznatnoj mjeri je postojala na Cetinju među pravoslavnim klerom nekakva srpska nacionalna ideja, ali je bila beznačajna, nevažna, niko je nije propagirao i srpske nacionalne ideje u crnogorskom NARODU prije dolaska Sima Sarajlije – nije bilo.

NJEGOŠEVO ŠKOLOVANJE

Radivoj ili Rade Tomov Petrović je u Cetinjskom manastiru imao učitelje – kaluđera Misaila i mitropolitovog sekretara Jakova Ceka. Na osnovu jednog pisma Petra I, vrlo analitični istoričar Risto Dragićević misli da je Rade Tomov Petrović bio na školovanju u Toploj kod Herceg Novog, od sredine 1825. do kraja 1826. godine. Učitelj u Toploj mu je bio kaluđer Josif Tropović, to je prilično poznato. Tropović je bio loš učitelj, o njemu istoričar Risto Dragićević, ovako piše: “Nije Njegošev učitelj Tropović bio takvih sposobnosti da se za njega može reći “učeni monah”, a još manje da je njegova škola bila “za vaspitanje mladih ljudi željnih znanja i nauke”, jer Tropović doista “ne imađaše nikakve pravilne nauke”, kako je jođ 1877 tvrdio Svetislav Vulović. Bar se u novije vrijeme ne bi smjelo o Tropoviću napamet pisati, kada su još prije desetak godina objavljena o njemu važna arhivska dokumenta, iz kojih se vidi da je on bio “samouk”, da je “oskudan u učenosti”, da “nije velike sposobnosti”, da vaspitanje koje je dobio u manastiru Savini “nije bilo nego površno” i da Tropović poznaje “srpski, a nešto malo i italijanski jezik”. Ovo su podaci koje je su dali o Tropoviću 1822 godine dalmatinski episkop i kotorski načelnik, te su sigurno pouzdani i tačni. On, dakle, nije mogao mnogo dati darovitome i radoznalome Njegošu, a podaci o kasnijem Njegoševom životu potvrđuju nam, da mladoga Njegoša nije moglo mnogo interesovati ni ono što se učilo u Tropovićevoj školi, jer se u toj školi učilo samo ovo: časlovac, psaltir, crkveno pjevanje, računica i italijanski jezik.”  (Risto Dragićević, Njegoševo školovanje, knjiga Članci o Njegošu, Cetinje, 1949, strane 46 i 47)

Naučnici su davno zaključili da je Tropović bio loš učitelj, a ono što iznenađuje je (prema onome što stoji na kraju ovog Dragićevićevog izlaganja) – među predmetima koje je Njegoš izučavao u Toploj, nije bilo maternjeg jezika, ma kako ga zvali: slovinski, ilirski, slavjanoilirski ili srpski.

Potom je, kao što sam već naveo, Njegošev učitelj od oktobra 1827. godine bio Simo Sarajlija. Sarajlija je, prema tvrđenju Ljube Nenadovića koji je Njegoša lično poznavao i više puta sa njim imao duge razgovore – na haotičan način učiteljevao mladom Radu Tomovu.

SIMO SARAJLIJA 1828. NJEGOŠA UČIO OSNOVE INTERPUNKCIJE, ŽESTOKA OCJENA ISIDORE SEKULIĆ

Postoje i dokazi da je Simo Sarajlija pokušavao da istinski poboljša jako loše školovanje Rada Tomova. Iz jedne Njegoševe bilješke saznajemo da je on učio pravila interpunkcije u svojoj 15. godini života! Čitaoci portala Aktuelno mogu tu bilješku pogledati sa faksimila iz pomenute knjige Rista Dragićevića.

Njegoševo nepoznavanje interpunkcije u 15. godini živita najveća srpska intelektualka u istoriji, Isidora Sekulić, ovako je prokomentarisala: “Petnaest godina, čitav momak! I ovako kompletna nepismenost. Indirektan dokaz: da je i Tropovićeva škola omanula; da je Rade još i u Simino vreme slabo čitao; da je narodne pesme čitao i naizust znao, bez interpunkcije; i da će njegov razvoj, kad jednom počne, ići u skokovima, kako se skoro po pravilima razvijaju velikani.” (Isidora Sekulić, Njegošu knjiga duboke odanosti, SKZ, Beograd, 1951, strana 72)

Isidora Sekulić kaže da je u svojoj petnaestoj godini Njegoš još slabo čitao. No, postoje istorijski izvori koji pokazuju da je kasnije Njegoš mnogo vremena provodio u čitanju.

JEVTO MILOVIĆ O PJESMAMA PISANIM NJEGOŠEVOM RUKOM, BEZ INTERPUNKCIJE

Jevto Milović, najveći istraživač Njegoševog života i djela napisao je 1971. rad “Tri tabaka rukopisa ‘Pjevanije’ Sime Milutnovića”. U tom Simovom rukopisu nalazilo se i nekoliko pjesama napisanih Njegoševom rukom, koje je Milutinović objavio u zbirci “Pjevanija crnogorska i hercegovačka”, nakon što ih je prilično preradio. Ovako Milović predstavlja: “Tri tabaka rukopisa “Pjevanije” Sime Milutinovića, o kojima je gore bila riječ, sadrže 277 stihova koje je pisao Njegoš starim pravopisom i skoro bez ikakve interpunkcije.” (Jevto Milović, Staze ka Njegošu, Univerzitetska riječ, Titograd, 1983, strana 53)

Ova zbirka pjesama nastala je dok je Sarajlija živio u Crnoj Gori. Dakle, Njegošev rukopis bez interpunkcije o kome Milović govori je iz vremena kad Rade Tomov nije bio ni punoljetan (po našim, savremenim shvatanjima – punoljetan).

VUK VRČEVIĆ OSTAO ZAČUĐEN NJEGOŠEVIM RUKOPISOM BEZ ZNAKA INTERPUNKCIJE

Vuk Vrčević (1811-1882) bio je kulturni radnik, folklorist, književnik i saradnik Vuka Karadžića. Lično je poznavao Njegoša i sa njim proveo neko vrijeme.

U Budvi, dok je boravio u manastiru Podmaine 1835. g. (na drugom mjestu Vrčević navodi 1837. godinu), Njegoš je angažovao Vrčevića da mu lijepo ispiše njegov rukopis Svobodijade, što je Vrčević i uradio za 27 dana – bez neđelja i praznika. Vrčević opisuje kako je radio oko rukopisa Svobodijade: “Kad se uz sve časne poste bavio u manastir pod Maine da trapi vinograde (1835. god.) ja sam mu Svobodijadu za 27 dana što sam najljepše mogao prepisao, po njegovoj preporuci, jer mi reče da namjerava ove pjesme posvetiti Aleksandru Nikolajeviču (ondašnjem nasljedniku a sad imperator prestola ruskog), pa da mora poslati prvo sav rukopis za odobrenje. Nigđe u svemu rukopisu ne nađoh – na moje udivljenje – drugoga znaka pravopisa, osim tačke na svršetku perioda, i zato sam bio na čudo udario mećući ih na neka i neka mjesta, đe nijesam mogao shvatiti pravi smisao, no sam ga morao pitati, a on mi je sam ispovidio da nije savršeno u znakovima vješt, a da je znao da će neko u čisto kad-tad prepisati, pa mi u šali reče: ‘Neka se jošt kogođ muči, a ne sve ja’. Ja sam mu odgovorio da nije i naš Dositej tačno znao.” (Vuk Vrčević, Život Petra II Petrovića Njegoša, SKZ, Beograd, 2003, strana 51)

ZAKLJUČAK ISTORIČARA RISTA DRAGIĆEVIĆA

Vrlo analitični istoričar Risto Dragićević (1901-1980), konstatovao je: “Učeći kod samoukȃ

na Cetinju i na Toploj, pa opet na Cetinju kod samouka Milutinovića, Njegoš nije mogao blagovremeno naučiti čak ni najosnovnija pravila interpunkcije, te ta pravila, kao što je poznato, neće ni kasnije temeljno savladati. U tome mu, dakle, nije ni Milutinović mnogo pomogao za vrijeme svog bavljenja na Cetinju, od kraja septembra 1827 do sredine marta 1831 godine.” (Risto Dragićević, Njegoševo školovanje, knjiga Članci o Njegošu, Cetinje, 1949, strana 49)

Kad neprestano pišem kako je kolosalni srpski nacionalista Simo Sarajlija za 3 i po godine koliko je boravio na Cetinju i bio učitelj Radu Tomovu usadio Njegošu srpske nacionalne ośećaje posrbljeni Crnogorci se smiju i logiciraju kako je nemoguće da je Simo osrbio jednog takvog genija. Ima i nacionalnih Crnogoraca koji jednako razmišljaju. Potom se smijem i ja – kako je moguće da ljudi ne shvataju da je Simo svakog dana godinama vršio pritisak na jednog đetića pričajući mu fantazmagorije o srpskom porijeklu, Kosovu, Obiliću, Dušanu, Karađorđu, pokosovskom zbijegu u Crnoj Gori… Na kraju je taj đetić – budući Petar II Njegoš Simu posvetio dvije pjesme, jednu kao neraskidivi dio svog najmilijeg dijela – Luča Mikrokozma i drugu – posmrtnu Sarajliji. U tim pjesmama Njegoš je sȃm svima objavio da je Sarajlija njegov prozor u svijet pjesništva i duhovnosti.

U Crnoj Gori do danas, kad se ovo objavljuje, ni 10 ljudi ne zna da naš veliki pjesnik neprevaziđenog talenta, do kraja života nije znao da se služi interpunkcijom kako treba.

Ovaj tekst, dakle, ima jasan cilj – da oni kojima to teško ide, lakše svare istinu da je Simo Sarajlija usvijestio srpstvo u glavu, jednom, kako Isidora Sekulić reče – kompletno nepismenom 15-godišnjaku.