Miračkim putevima preko zaseoka i katuna Podždrijelo

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Kada krenete putem sa Ivanovih korita prema prostranom katunu Dolovi, sa najljepšim zlatno-žutim bojama jeseni sreću vas bukova stabla. Rano jutro 7. novembar. 2022. godine dočekalo me zorom sa najljepšim zracima sunca koji su se probijali preko ovog katuna, padajući na vrtače, i stijene sa kojih se presijavaju nestvarne biserne boje. Nastavih svoj put pješice ka lokalitetu Vjetreni mlin, odakle počinje da se spušta karavanska staza to jest čuveni Mirački put, kojim su mnogi mještani Njeguša, ali i drugih podlovćenskih katuna i sela išli u trgovinu, ćerali drva, izlazili na katune. Mirački putevi pamte i mnogbrojne svatove kojima je to pored Pođanskih staza i staze sa Majstora i Krsca bila jedna od veza sa primorjem. Pamti ova staza brojne tovare poljoprivrednih proizvoda i bijelog mrsa i kastradine koja je išla za prodaju na primorskim pazarima. Pamti i neke za Crnu Goru, teške istorijske trenutke i bitke.  Koračam stazom koja je jednim dijelom prostrana a na nekim mjestima toliko uska  da čovjek ili tovarna životinja mogu jedva proći. Primjećujem da stazom odavno niko nije prolazio. Nije obilježena ni markirana do nje ne postoje ni smjerokazi ni putokazi, pa je u periodu vegetacije lako se izgubiti na njoj.

Nakon pređenih sedamsto metara nailazim na napušteni katun-zaseok koji se zove Podždrijelo. Ono se nalazi baš upravo ispod Vjetrenog mlina ili Ždrijela kako ga nazivaju Njeguši. Sa Ždrijela se pruža veličanstven prizor Boke.  Zaseok-katun Podždrijelo,  je užlijebljen između Surdupa sa juga i Strašne glavice i Grebena sa sjevera. To je ona glavica koju skoro nijedan posjetilac Lovćena ne zaobiđe a da ne posjeti taj veličanstveni vidikovac. Kažu da je Ždrijelo često prilikom izlaska na Lovćen kralj Nikola posjećivao rado. Ostala je priča da je jednom prilikom sjedeći u stolovaču rekao ”Malo je vladara u svijetu koji puše čibuk u svojoj zemlji  a pepeo tresu u drugoj”aludirajući na Austrougarsku koja se graničila sa Crnom Gorom u rejonu sela njeguškog podvršja. O Ždrijelu i Vjeternom mlinu ostavio je pisane tragove Pavle Rovinski. Austrijski generalštab ga je uvrstio u svojoj vojnoj mapi iz 1910. godine. Stižem do omanjih kuća koje su tu u davnoj prošlosti podignute u toj zavjetrini su njegovi stanovnci imali svoj mir a za dio kuća osnova izgradnje je bila da je jedan dio kuće čini stijena. Nailazim na vodu koja je svoltana prelijepa sa mogućom manjom žicom to jest živim dotokom. Danas je zaseok-katun u ruševinima. Ali kao svjedok jednog vremena ostala je ova svoltana bistijernja izdubljena u kamenu sa očuvanim grlinom. Bistijernu bi bilo vrijedno obnoviti i sačuvati od daljeg propadanja što bi izsiskivalo skromna sredstva a bio bi dragocjen dokaz nekadašnje arhitekture narodnog graditeljstva ovog područja.  Kroz samo selo prolazi i suvi potok kroz koji se tokom zimskih mjeseci slivaju vode Lovćena.  No danas o ovom katun-zaseoku i njegovim nekadašnjim stanovnicima malo se zna. Nije uvedeno ni u zemljišne knjige. Time je otcijepljen jedan dio Lovćena, dio njegove surovosti i ljepote koji ne smijemo zaboraviti. Danas je to katun- zaseok u ruševinima. Bistijerna na koju sam naišao, sagrađena je 1906. godine i još drži vodu. Sagradio je Vuko (Perov) Bećir, nakon povratka iz Amerike zajedno sa kućom ispod nje, takođe izdubljenoj u kršu, koja je još dosta dobro očuvana, jedino ona. Stanovnici ovog katun-zaseoka bili su Bećiri, bratstvo iz Raićevića, Njeguša sa prapostojbinom ispod Ublića. Kada su Njeguši dijelili zemlju po selima u XI vijeku Raićevićima je dopala zemlja na katunima Kuk,Velji i Mali Bostur i Dolovima. U sva tri katuna Bećiri su imali zemlju. Bećiri iz Podždrijela su imali zemlju na Dolovima. Ljeti su izdizali na Dolove  a zimi se vraćali u Raićeviće. Zbog tjeskobe u Raićevićima uzrokovane povećanjem broja stanovništva, pojedina bratsva su odlučila da stanuju i preko zime na Lovćenu. No surova zima Lovćena i snjegovi, nisu im to omogućavali pa su se morali snalaziti. Prešli su zimovati na Podlovćenske katune Poda i Podždrijelo koji su pripadali selu Raićevići. Jedni od njih bili su i Bećiri. U drugoj polovini XIX vijeka sa katuna na Dolovima prešli su zimovati u Podždrijelo. Tu su došli potomci:

– Stojanova Gašpareva, sin Pero ,unuci Ivo,Jovo,Savo i Vuko te unuke Stane i Marica;

– potomak Nika Stojanova, praunuk Đjuro;

-potomak Vukića Ivanova, sin Kenjo (Krsto) sa sinovima Radom i Milom.

Na zemlji koju su dobili u nasljedstvo od odive, šćerke Stojana Ivova Bećira, Petar Vuksanov Penda napravio je kuću u Podždrijelo. Po predanju Bećiri iz Njeguša vode porijeklo od Raićeva sina Rada. Najstariji pisani spomenik o Bećirima je popis stanovništva iz Konavala iz 1673/64 gdje se spominje Mato Stijepv Bećir, piše Jovan Vukmanović u svom dijelu ,,Konavli“ i trag vodi do druge polovine XVI vijeka. Pregledom Crna Gora u defteru Dukađinskog Sandžaka iz 1570 godine od Aladina Husića, ovaj Stijepo i brat mu Radić su sinovi Dabrilovi. Oba brata zbog ubistva u Njegušima prebjegli zbog osvete jedan u Konavle a drugi u Grbalj i tamo zasnovali svoje porodice. U Venecijanskom  popisu oblasti Skadra iz 1416 i 1417. godine. popisana je i  Mara, udovica pokojnog Marka Bećira.

NEUSTRAŠIVI BRANILAC LOVĆENA

Tragajući za lijepim fragmentima istorije i prošlosti katuna i zaseoka Podždrijelo bilježim priču Jova (Milova) Bećira i Boška (Milova) Bećira o jednom od neustrašivih gorštaka i boraca. Početak Prvog svjetskog rata Ivo (Perov) Bećir dočekao je u Podždrijelo. Kanonade austrijskih topova  po Kuku, Strašnoj glavici i Dolovima nije ga uplašila kao što je mnoge koji su tih dana “braneći Lovćen”više sebe branili  svoje živote. Nije se Ivo nadao da će uz Greben doživjeti austrijske čizme da gaze  prema vrhu Lovćena. Dok su jedni odmicali Ivo sa svojom “moskovkom”zapane za prvi zaklon, grlin od bistijernje (prim.aut. riječ je o gore pomenutoj bistijerni). Nije mu zadrhtala junačka ruka ni srce kad je uz Greben ugledao prve austrijske soldate. Kažu da je bio nevjerovatno nadaren strijelac ostala je zapisana priča da je u jednoj zimskoj noći ubio vuka po zauvijanju. Braneći Podždrijelo, Dolove i Lovćen eliminisao je iz stroja austrijske vojnike, prvi koji su nadirali da što prije osvoje crnogorski Olimp. Sjene tih vojnika i dan danas počivaju na jednom zapodu na Veljem Grebenu iznad Miračkog puta. No kad su Austrijanci osjetili odakle im prijeti opasnost zasuli su ubitačnom vatrom, tako su i teško ranili velikog branioca Lovćena Iva Perova Bećira.

U tom momentu pozvao je sestru Maricu da čuva stražu a on je pošao u kuću da previje rane. Austrijanci su bili brži. Sestra ga je obavijestila da su nadomak kuće i on se tada sakrio u konobu u kojoj je bilo sijeno. Vojnici su upali u kucu, prijetili Marici da će je ubiti u koliko im ne kaže gdje je taj covjek koji im je ubio toliko vojnika posle kraćeg vremena zapalili su kuću. Sestra uplašena da ne zapale konobu sa sijenom i brata joj u njoj pozva pozva brata da izađe, što on i učinje. Austrijanc  (našeg jezičnog područja) ne dozvoliše mu previjanje nego ga tako ranjenog povedoše prema Kotoru. Kad su bili kod Mokre ploče, on ih zamoli da veže opanke. Vidjevši ga krvavog  iznemoglog dozvoliše mu i odmakoše nekoliko koraka ispred njega. On to iskoristi i pobjegne put Lovćena, ali ne svojoj kući već u Srdup gdje je u pećinama proveo cijelo vrijeme okupacije, krijući se od Austrijanaca.

Nije bio ovo jedini ratni okršaj Iva Perova Bećira. Bio je učesnik Veljeg rata i Balkanskih ratova. Ranjavan dva puta. Poznat je njegov podvig u miniranju vodovada u Starom Baru kao pripadnika dobrovoljačke omladinske čete. Za ovaj podvig, kao najmlađi učesnik, dobio je zlatnu Obilića medalju a njegova junačka prsa kitila su i mnoga druga crnogorska i strana odlikovanja. Trebalo bi mnogo prostora da se opišu njegova junačka djela tokom Veljeg rata, Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Sudbina se na kraju poigrala i sa samim Ivom. Nije se ženio, Kralj Nikola ga je molio i obećavao da će mu snositi trošak svadbe. Glad za vrijeme austrijske okupacije i  “španjolica”pokosila je većinu njegovih najbližih. Poginuo je 1920 godine u blizini grobova austrijskih vojnika kada se na njega obrušio odron kamenja. Sestra Marica umrla je od žalosti za njim dvadesti dan.

Da se sveta i zlatna sloboda ljutog lovćenskog krša uvjek cijenila i skupo plaćala svojim životima svjedoče nam brojni Bećiri koji su na oltaru Crne Gore položili ono najvrijednije a to je svoj život. Aleksandar Neveri, gradonačelnik Velikog Medera u predgovoru knjige Lasla Varge “Logor i groblje u Nađmeđeru” rekao je: “Vojnici, i oni koji su stigli kući, ali i oni koji to nijesu postali su heroji. Nije bitno da li su poginuli na bojnom polju ili u logorima.za ratnne zarobljenike, heroji su zaslužili poštovanje i dostojanstvo, mjesto počivanja čak i u stranoj zemlji” Spisak Bećira koji su položili svoje živote bilo u borbi i boju bilo u brojnim logorima razasutim po svijetu: Bećir Pera Savo, umro u Brčko 8. 06 .1916 . od gladi; Bećir Pera Vuko, umro u Sarajevu, 1. 05. 1916 od gladi; Bećir Marka Ivo, umro u Lazaret u Meljinama 3. 06 .1916 od bolijesti;  Bećir Nika Bogdan, bio u zarobljeništvo u Olovo, umro 1932; Bećir Vidov Mako,umro 1923; Bećir Đurov Vido,umro 2. 08. 1916 u Sarajevo; Bećir Vidov Jovo, umro 24. 01. 1916 u Zenici, od gladi; Bećir Nikov Jovo, Karlštajn 1916 ubijen  u logoru Jasenovac 1942 godine; Bećir Nika Ilija, umro 1925 od tuberkuloze; Bećir Kenja Milo,umro od gladi 1917 na prinudnom radu. Svaki domaćin iz brratsva Bećir je interniran  nakon kapitulacije Crne Gore. Krajnje je vrijeme da se ispravi nepravda prema generacijama  predaka Bećira i ostavi pisani trag o njima a u amanet onima koji će tek doći da služi kao svjedočanstvo o ljudima i vremenima koja često zaboravimo. Na Lovćenu je svaki gorštak  heroj koji je otrgao komad plodne zemlje od kamena da živi na tom istom kamenu.

                      SA PODŽDRIJELA DO MIRCA

Nastavih svoj put ka Mircu sa sjetom u duši i mislima o prošlim generacijama koje su svoj često težak i herojski život bilo u radu bilo u borbi ostavljali na padinama Lovćena. Plavo nebo i bijeli oblaci se spustili gotovo da ih rukom dodirnem. Poneka kap rose sa stabala bukve me miluje po licu. Vidim sela njeguškog podvršja složena kao biseri u nizu; Koložunj, Poda, Čavori i Mirac. Pogled na mirni Jadran, Tivat, Mrčevo polje, Budva, Kotor, u daljini se nazire Orjen. Na pojedinim djelovima karavanske staze ka Mircu lovćenske vode napravile svoje vodotoke pa hitro preskačem Zli potok i Spilički potok. Stižem iznad inpozantnog objekta iznad Mirca đe Kašćelani podižu svoju vinariju čime ovaj kraj dobija neku drugačiju dimenziju.

Neopisiv mir i tišina koju ne remeti ništa sjedoh na kamenjo prijestolje koje je toliko često, posmatram, fotografišem i zapisujem. Neću ići dalje i ova ljepota je dovoljna, želim da je podijelim sa još nekim ko na ovaj način voli i doživljava Lovćen i njegovu podgorinu. Razmišljam da li da produžim do samoga Mirca i do Rada Kuševije, dragog prijatelja, kasno je moram misliti na povratak. Dok sam se vraćao nekako mi je vrijeme brže prošlo. Uspinjem se polako ka svetoj planini, prolazim kraj zaseoka Podždrijelo, eh koliko bi mi priča ispričalo ovo kamenje da može da govori. Razmišljam u sebi koliko puta su Mirčani i drugi ovako išli na posao, pečalbu, trgovinu, prosidbu, plovodbu i tako redom.  Vratih se prođe dan jesenji brzo polako sunce zalazi iza horizonta, treba složiti još jedan dio slagalice Lovćena za buduću monografiju. Toponimi od Mirca do na Vjetreni mlin su: Greda, Uz pećine, Na vrh Pećina, Iza Pećina, Preko strane, Preko Rudina, Kaljak, Zli potok, Dva potoka, Spilički potok, Spilice, Uz mramor, Donji mramor, Gornji mramor, Iza mramora, Grabov rt, Oštri krš, Javorov tor, Greben, Vodica, Veliki priječac, Mali priječac, Uz ždrijelo, Na vrh ždrijela, Vjetreni mlin. Toponimi zaseoka i katuna Podždrijelo su: Solila, Slažina, Šklap, Pećina u Slažini, Velji Surdup, Mali Greben, Velji greben, Bećirove torine, Gnjila, Vodica, Pećina u Surdup, Uz Ođu, Laz Mašanov, Plazala, Gredice, Krš od bistijernje, Mirački put, Priječac.