Postupanje policijskih službenika na Aerodromu „Nikola Tesla“ prema poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) Draginji Vuksanović Stanković pokazuje da je rukovodstvo Srbije stigmatizovalo po nacionalnoj osnovi, saopštilo je Udruženje Lovćenske straže.
“Zlurado iživljavanje policijskih službenika na aerodromu „Nikola Tesla“ nad crnogorskom poslanicom, univerzitetskom profesoricom, damom, majkom i suprugom, ženom koja je postala simbol crnogorskog otpora projektu „srpskog sveta“ nedvosmisleno upućuje na činjenicu da je posrnulo srbijansko rukovodstvo Draginju Vuksanović Stanković stigmatizovalo po nacionalnoj osnovi kršeći pri tom osnovno ljudsko pravo slobode izjašnjavanja i kretanja”, saopštila je Ana Pajović iz Lovćenskih straža.
Taj, kako je kazala, pokušaj srozavanja dostojanstva, čestitosti, obraza i čovječnosti jednoj stamenoj Crnogorki u našoj nacionalnoj povijesti ne predstavlja novinu ako se śetimo da su preci tih i takvih „čuvara reda i mira“ po direktivi „onog“ Aleksandra našim majkama, sestrama, bakama, tetkama, strinama i kćerima osmišljali i sprovodili nad njima najbestijalnije, najbrutalnije i najnehumanije vidove nasilja i agresije.
“U tim potresnim ispovijestima i svjedočenjima naših Crnogorki ostalo je zabilježeno kako su se okrutni, zločinački umovi srpske žandarmerije, sadistički iživljavali nad njima koristeći kao sredstvo nadmoći i kontrole činove obnaživanja, obeščašćivanja, silovanja, žigosanja užarenim metalom zagrijanim na kućnom ognjištu, stavljanja mačaka pod zavezane kotule (suknje) da bi im kandžama i zubima kidale živo meso donjih ekstremiteta. Vjerovali smo da se nešto tako dehumanizovano, destruktivno, zlonamjerno, neetički i necivilizacijski neće ponoviti, bar ne od ljudi iste vjere, od susjeda koji državnu granicu koriste kao „gluvu sobu“ za zastrašivanje, ponižavanje, sprovođenje mentalno oboljelih aspiracija moralnih nakaza poniklih na društvenom talogu nemorala, korupcije, narko-trafikinga, ratnohuškačke propagande i svetosavskog separatizma”, navodi Pajović.
Prema njenim riječima, u ogoljeloj slici ćutnje, kukavičluka i nemoći da sami rasude ili osude ovaj policijsko-progoniteljski čin dvosatnog pretresanja, izolovanja, ponižavanja putnice s diplomatskim pasošem jedne nezavsne države, ministar vanjskih poslova Radulović i premijer Krivokapić izranjaju kao nestvarni likovi neke radničke zadruge koja je zbog loše politike dospjela pred gašenje.
“Zaboravili su, ili nikada nijesu ni znali da je temelj moralnog ponašanja spremnost i sposobnost da se postavimo u položaj drugoga. Ako su oni zaboravili Crnogorke nijesu i neće nikada. Postoji nešto što se zove naslijeđene (genetske) vrline među kojima su kao oreol slobodarskog duha, čojstva i crnogorstva hrabrost, odvažnost, dostojanstvenost i spremnost na žrtvu za opštu vrijednost uzdignutu iznad ličnog. Crnogorke se s tim rađaju i takva čeda rađaju. S tom i takvom moralnom paradigmom žene Lovćenskih straža 1990. bezrezervno staju kao podrška poslanici Draginji Vuksanović Stanković i svim ženama koje su zbog svoje nacionalne pripadnosti i uzvišenog crnogorstva postale žrtve srpske šovinističke hajke i njenog klerofašističkog odjeljenja. Nećete i ne možete nas ućutkati jer u svima nama uz naše neprolazne heroine živi po jedna Dolores Ibaruri Gomez koja će vam, drznete li se ponovo da nas unižavate, obespravljujete, obeščašćujete i degradirate, glasno poručiti „ No pasaran“”, poručuju iz Lovćenskih straža.