Lomača

Piše: Đorđe Šćepović

U filmu “Lepa sela, lepo gore” jedan od srpskih vojnika zatečen ispred auto-radionice Bosanca Halila kaže drugom srpskom vojniku: “Ajde kaži ovom bati koja ti je omiljena grupa”, na što upitani odgovara: “Garavi sokak” i zippo upaljač bača na radionicu posutu benzinom. I bi plamen. I bi vatra. I vatra pretvori sve u pepeo. Pepeo pepelu, prah prahu, rekli bi vjerujući srpski vojnici, koji su usred Bosne branili Srbiju. Sa sve traktorskim prikolicama natovarenim bijelom tehnikom. Vaistinu, u četničkoj je tradiciji da pale. Radionice, kuće, ljude, cijela sela, i cijele zemlje. Tradicionalno se valjda nadovezujući na Stefana Nemanju, koji razaraše ognjem i mačem.

Istina, tradicija velikosrpstva nalaže da u ognju izgori sve ono što nije dio takve tradicije. Tako je i juče u Herceg Novom, u Gackom na moru, načinjena lutka pisca Andreja Nikolaidisa, a za lutku pripremljena lomača. Herceg Novi je karnevalski i mediteranski koliko je URA zelena i građanska, a Vijesti slobodne i nezavisne, recimo. U najkraćem karneval bi trebalo biti svečano razdoblje u kojem se priređuju ”povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi”.

No, i Praznik mimoze je trebao biti mediteranski praznik, a gle čuda, vaspostaviće se da je bio tek replika Guče, i to s prilično jeftinim trubačima. U koga će se maskirati Hercegnovljani? U Dražu Mihailovića, Ratka Mladića, Aleksandra Vučića, ili pak Vasilija Kačavendu? Zanimljiva je varoš to Gacko na moru. Nad kojom bi znameniti mediteranski pjesnik Kavafi danas zaplakao. Mediterana nema na crnogorskoj obali. Odavno. Naročito ne u gradu u kojem maskirani u crne mantije pripremaju lomaču za Andreja Nikolaidisa. Valjda vjerujući da će ako spale lutku pisca spaliti i ono što pisac piše. Ono što je već napisao o njima i ideologiji kojoj služe. Ono što će tek napisati.

Ali, “rukopisi ne gore”, lude karnevalske, da prizovem opšte mjesto. A pisaće Andrej. Bilo je i većih upaljenih lomača pa Nikolaidis nije prestao da svjedoči istinu. Istinu o rulji zadojenoj fašizmom. O rulji othranjenoj na mržnji prema svakoj drugosti.

Nije da se u Herceg Novom i ranije nije maškaralo i plesalo. Pamtite ”krvavo kolo” iz 21. januara 1943? Tad su ideološki preci onih koji bi danas lutkom pisca naložili vatru ubili partizane Nikolu Đurkovića, Sava Ilića, Stijepa Šarenca i Daša Pavičića. A onda su dželati svoje žrtve donijeli na glavni gradski trg i nad njihovim izmučenim tijelima zaigrali ”krvavo kolo”! Čak su i italijanski okupatori ostali u čudu gledajući prizor krvožednih četnika. Gledajući zvijeri koje plešu nad mrtvim antifašistima!

Danas su takvi heroji, neki i sveci Beogradske patrijaršije. Stradali partizani su antiheroji. No, biti antiheroj u anticivilizaciji sasvim je prirodno. Biti lutka za lomaču nasljednika onih koji su poveli Krvavo kolo znači da ne pripadaš tami i talogu velikosrpskoga brloga.

Ipak, to znači i da se takvim karnevalima mora stati na kraj. Karnevalima zla. Koji su 2020. postali normalnost. Rutina. Običaj. Istini za volju, Herceg Novi, iliti Gacko na moru, i prije tog famoznog avgusta, bio je utočište za velikosrpske nacionaliste. Za sve one martire bivše diktature, kojima je ta ista diktatura davala sve ono za što je uskraćivala svoje građane. Śetimo se Tomislava Kovača, ratnog ministra policije Radovana Karadžića. Ili Nemanje Kusturice?

Danas živimo posljedice nakaradne nacionalne politike, koja je decenijama hranila aždahu, koja već četiri godine proždire Crnu Goru, i pali lomaču za crnogorske pisce. To je isto zlo koje je počinilo Srebrenicu, a Sarajevo 1425 dana držalo pod opsadom. Isto zlo u nešto drugačijoj manifestaciji. Još uvijek drugačijoj. Budući da superheroji žive samo u Marvelovim stripovima, moraćemo sami na crtu zlu. Bez suludih očekivanja da će se amerike i evrope uznemiriti nad vaskrslim fašizmom u Crnoj Gori.

Ako ste zaboravili, upravo su oni velikodušno pomagali u svrgavanju strašnog Diktatora i na vlast doveli sljedbenike ideologije krvi i tla. Pa zar iste te amerike i evrope nijesu nijemo posmatrale strijeljanja preko 8000 Bošnjaka, i grad, četiri godine razaran granatama i snajperima. Grad, u kojem je ubijeno 1601 dijete?!

Zar zaista neko očekuje da će ih uznemiriti prizor na lomači upaljene lutke jednog crnogorskog pisca? Ako znamo da ravnodušno gledaju smrt u Gazi? Ako znamo da ni 30000 ubijenih Palestinaca nije razlog za nelagodu. Ako znamo da u Gazi osim od izraelskih granata palestinska đeca svakog dana umiru od gladi, a amerike i evrope ne samo da ne čine ništa da to zaustave, već dlanovima bodre ubice!?

Onda? Što nam je činiti? Da se okanemo sumanutih očekivanja i sami zaustavimo neke buduće karnevale? Ili, da čekamo nove lomače, na kojima možda neće gorjeti lutke?

(Antena M)