Piše: Vukašin Perović
Igrati za Crnu Goru je dovoljan motiv. Tada svi imaju lavlje srce, pa je ovo još jedan turnir koji do kraja života ostaje u svakoj crnogorskoj duši.
Postoje dani koji traju cijeli život. Postoje događaji koji se ne mogu izbrisati i koje nam niko ne može uzeti. Nešto što postane sastavni dio nas. Takav je crnogorski rukomet. Igrači na terenu, navijači na tribinama i oni pored televizora, svi kao jedan. Jedna duša, jedno srce.
U jednom dijelu naše duše je porodica, kumovi, bliski prijatelji, rođenja, slave, vjenčanja, rođendani, ljubavi, uspjesi na poslu, putovanja… Tu je sve ono što je samo naše. Drugi dio duše popunjava naša slavna istorija i sve što nam se dešava, a vezano je za Crnu Goru. Sve ono što joj zajedno dajemo. Svaka razvijena zastava, svaka ispjevana pjesma, svaki osmjeh i svaka suza za Crnu Goru. U tom dijelu duše su i sve emocije na skupovima, prkos Belvedera, besmrtnost Lovćenskih straža, molitve za Ukrajinu i svi uspjesi Crne Gore. U tom dijelu duše je sada i huk sa tribina i zajednička pjesma igrača i navijača. Tu su, za cijeli život.
Ali kod nas ima i onih koji drugi dio duše drugačije popunjavaju. Trpaju u nju sve što vide u Srbiji. Guraju nešto, pa miču, pa nešto drugo, pa ni to ne valja, guraj, miči, daj novo. Stavi bitku na Kosovu, pa miči jer je izgubljena. Uguraj Petroviće, ali samo Njegoša i samo Gorski vijenac. Može Nikola, ali samo njegova zastava. Zakon, Crna Gora, crnogorska crkva, to ne može. Bio je Tito, ali ga je izgurao Draža. Ali ne onaj Draža koji je ubijao muslimane i Srbe, nego neki drugi. Stavi Sloba, pa miči Sloba jer je izgubio rat i Kosovo. Stavi Knin, makni Knin. Utrpaj Amfilohija, miči Amfilohija, neka ga samo na ceradi. Stavi Dritana, vadi Dritana, ili sačekaj još malo. Na pragu duše su im Vučić i Vulin. Samo da im Vučić pokloni leb da ne umru od gladi i da Vulin na konju ukaska na Cetinje. Onda će i oni u njihovu dušu. Tako naši rođaci, kumovi i komšije razaraju pola svoje duše, koje im uvijek završi prazno. Tužno, da tužnije bit ne može.
A mi, dok još živimo euforiju utakmice, navijače i igrače spojene u jedno, razmišljamo o dijelu naroda Crne Gore. Želimo da sve podijelimo sa njima, da im damo atmosferu, huk i emocije. Da popune dušu i imaju nešto za cijeli život. Jer teško je živjeti sa pola duše.
Bezdušnici samo ovako jadno.i izdajnički mogu kao što ministar sporta i njegov šef vojvoda jedino i jeftino znaju i umiju.
Nego jel osvojiše medalju? hahahahaha čiome se oni ponose….
Čemu se ti smiješ nesrećo? Veseo na šte srce! Što za raspoloženje znači jutrenje sa Pahomijem a! Oćete li sjutra zajedno oprat guzicu ili ćete Kačavenda učiti da pliješ u Lim? A što ne zaplivaš na Gazivode? Nije Kosovo na kraj svijeta no onamo đe je vazda bilo. Niko ga ne ponese u Drač ili Tiranu.