Ko to tamo igra?

Piše: Đorđe Šćepović

Od onih sam koji nijesu naročito privrženi sportu, a još naročitije nijesu privrženi fudbalu. Priznajem, trčanje za loptom nikad me nije impresioniralo, mada sam uvijek poštovao i dalje poštujem ljude koji su u fudbalu, kao i u bilo kom drugom sportu, ostavili trag. Jedino je Božo Koprivica, a zahvaljujući svojoj erudiciji i lucidnosti, uspio u fudbalu pronaći književnost. I ne samo to, za mnoge velike pisce Bota je našao fudbalske pandane. No, to nije tema. Kao što nije tema ni moja strast glede fudbalske igre. Zapravo, potpuno odsustvo strasti. Ono što namjeravam je predočiti jednu crticu iz moje svakodnevice. Nije da vas naročito zanima moja svakodnevna rutina, ali avaj, ipak ću je napisati. A vi kako vam volja.

Dok po običaju pijem kafu u jednom podgoričkom hotelu, a dlanom s brkova otirem pjenu od dojča (brkovi, dojč, opšta mjesta?), u kafiću pored čujem glasove koji postepeno poprimaju svojstva urlika. Ne onog veličanstvenog Ginzbergovog, već neartikulisanog, primitivnog urlika. Nezainteresovan za zbivanja pored nastavljam s onim što sam dotad radio. A nijesam radio ništa, uživao sam u kafi i pogledom pratio turu iz Egipta, koja se, tek pristigla, prijavljivala na recepciji. Elem, kako vrijeme odmiče vriska se pojačava i već počinjem razumijevati dio onoga što ekstatična mladež izgovara: Srbija, Srbija, Srbija…! Ok, Srbija, ništa novo i neobično za ovaj prostor, ali pouzdano znam da nijesu u toku tzv. litije, niti neki novi pokušaj državnog udara. I tad, gle čuda, od konobara saznajem da je u pitanju fudbalska utakmica.

Saznajem da reprezentacija Srbije igra protiv reprezentacije Švajcarske. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru, za koje sam takođe saznao onog dana kad je svečano otvoreno. Ne mogu reći da sam ostao zatečen, ali da sam po ko zna koji put ožalošćen, jesam, bio sam. Duboko žaleći sistematski indoktriniranu mladež, programiranu za mržnju. Ako se pitate otkud mržnja u navijanju za jednu reprezentaciju, onda ste ili dobrano naivni, ili ste aktivirali odbrambeni štit od istine i stvarnosti. U tome i jeste cijela muka. Omladina nije navijala Za, omladina je navijala Protiv. Protiv zemlje za koju igraju ljudi albanskog porijekla. Protiv zemlje za koju igraju Šiptari, kako ih srpski mediji, srpski selektor i srpski zvaničnici zovu. A omladina u transu samo čuje, pročita, upija, guta salve serviranog otrova. Nacionalizma posluženog na tacni. I zato žalim mladost koja će protokom vremena samo gubiti. Gubiti sebe, i sve ono što ih određuje kao ljudska bića. U njima je posijana mržnja, i bojim se da će ta mržnja prema svakoj drugosti vremenom samo rasti, bujati, jer sijači će učiniti sve da usjevi ne propadnu, da plodovi gnjeva uspiju. I tu nema govora o fudbalu, o sportu. O tome znaju koliko i ja. Ali znaju da Lazarevi zavetnici igraju protiv nekih tamo Šiptara, i da se takav spektakl ne propušta. Omladina bez Boga, rekli bi sastavljači repertoara Crnogorskog narodnog pozorišta. Omladina bez Boga, kojeg su joj puna usta, a srca zarasla u srdžbu. Bez Boga kojeg nikad nije bilo ovoliko, a nema ga. Ponoviću opet nešto što sam nedavno izgovorio, a pozivajući se na Karamazove: “Ako nema Boga sve je dopušteno”. U našem čitanju Dostojevskog ovaj tekst bi glasio ovako: “Ako ima Boga sve je dopušteno”. One izopačene i pervertirane predstave Boga, kreirane u mračnim ćelijama srpskih sveštenika. U mraku u koji žele odvući crnogorsku mladost, i naučiti je da je hrišćanski mrzjeti sve drugačije, sve različito. Naučiti ih da je hrišćanski mrzjeti svoju kuću, a voljeti tuđu. Učiti ih svemu onome što hrišćanstvo nije. A lako je zavarati onoga koji ti vjeruje na riječ. A vjeruje jer nije savladao pismo, vjeruje jer ne želi da sâm pita, traži i nalazi.

Nego, ko to tamo igra?