Ko da mi otme iz moje duše Krnovo

Piše: Vukašin Perović

Došao iz Bosne, obučen u crno, zasio u izmišljenu stolicu, a iz nama nepoznatog razloga neki ga zovu vladika. Odaziva se na Metodije. Bio je na Krnovu i služio “parastos”. A što je bilo na Krnovu? Tamo su avgusta 1944. četnici Pavla Đurišića, u službi trupa Hitlerovog Wermahta u njemačkoj operaciji, napali partizane. Bilans, 350 poginulih i preko 300 ranjenih četnika, a 1 poginuli i 6 ranjenih partizana.

Ovakvi skupovi zbunjuju narod. Što će nesretni Metodije na Krnovu? Kaže, služi pomen ”pripadnicima jugoslovenske vojske u otadžbini”. Tek sad ništa nije jasno. Koja vojska i čija otadžbina? Ako misli na četnike, oni su bili dio njemačke vojske i kako je to taj ”željezni četnički puk”, po riječima Metodija u rat krenuo nenaoružan. A od fašizma su čak i Njemci davno digli ruke. Ali ne i Crkva Srbije. Ta ideja koja je donijela toliko zla, a govori o “jednom vođi, jednoj vjeri i jednom narodu”,  nekako im je prirasla za srce.

Stare loše navike. Oni odavno slave samo poraze. Kad nema pobjeda, može i ovo. Važno je da se okupljaju i veličaju svetosavlje. Još samo da se ovaj jad u kakvi deseterac ubači, i da se smisli neki prigodni slogan, eto nove istorije. Skoro ka da su pobijedili. Od Kosova su digli ruke, pa se može u stih ubačit Krnovo. Samo ići naprijed, starim utabanim stazama kosovskog poraza, turskog robovanja, grčke bježanije i saradnje sa fašistima.

Narod je već navikao. Kad su sveci popovi Maca i Šiljak, i Pavlu će se neka freska učinjet. Pitanje je ima li tome lijeka. Može li zavedeni narod shvatiti da im spodobe u crnom zatvaraju oči. Da ih lažu, huškaju, zaglupljuju… Može li narod, kojeg su mantijaši bačili na koljena, progledati i shvatiti da su oni koji su služili fašistima, bili na pogrešnoj strani. I da su poraženi. A da rat nije sport, i da nije važno samo učestvovati.

Tekst je preuzet sa Facebooka