Taj osjećaj, kad sam saznao da imam HIV virus, teško je opisati. U najkraćem – bio sam u šoku i pomišljao na samoubistvo. Želja da ne živim držala me je dvije godine i nakon toga.
Ovako za Radio Slobodna Evropa (RSE) počinje ispovijest četrdesetpetogodišnji Žarko (pravo ime poznato redakciji) iz Podgorice, koji je prije 11 godina otkrio da je inficiran neizlječivim virusom.
Povod za razgovor sa njim bila je dvadesetodnevna nestašica lijeka “Tivicay”, obaveznog dijela terapije inficiranih. Terapija se uzima doživotno i ne smije se prekidati.
Lijek je u međuvremenu stigao, ali tokom tri sedmice, koliko ga nije bilo, pacijenti su živjeli u strahu, uplašeni za život, kaže za RSE direktor jedine Crnogorske fondacije za HIV u Crnoj Gori Boris Vuksanović.
“Stvorila se velika panika jer, koliko god oni vodili računa o zdravlju, zdravstvene institucije su ih dovele u stanje opasno po život”.
Ovog lijeka nema u slobodnoj prodaji a moguće ga je dobiti samo u jednoj apoteci državne ustanove Montefarm u kojoj tvrde da nisu odgovorni za kašnjenje.
“Poručili smo na vrijeme ali je kasnila isporuka dobavljača pa je došlo do kašnjenja isporuke i HIV pozitivnim pacijentima”, kaže se u odgovoru za RSE.
Prema posljednjim podacima u Crnoj Gori sa HIV virusom živi 307 osoba.
‘Kad terapije nema pozajmljuju je od drugih’
Direktor Fondacije Boris Vuksanović kaže da terapija ove godine često nedostaje u apoteci Montefarma:
“Nestašice su počele prošle godine u manjim intervalima. Tada je Fondacija pozajmljivala lijek od pacijenata koji je imaju pa mu se kasnije vrati. Užasno ali je jedini način da se pomogne onima koji ne smiju da ostanu bez lijeka ni dan.”
Pojašnjava kako je pacijentu kada ne dobije terapiju.
“Osoba tada postaje infektivna, stvara se rezistencija na ljekove, ugrožava im se zdravlje. Povećan je strah za život, žive u stresu i to dovodi do poremećaja mentalnog zdravlja – i inficirane osobe i njihove porodice i partnera”.
Žarkova priča
Sve je ovo Žarka, s početka priče, navelo da “vrati film” i prisjeti se mukotrpnog puta od dana kada mu je potvrđena infekcija 2012. do danas, kada kaže da je zadovoljan životom.
“Slučajno sam otkrio infekciju. Dugo i bezuspješno sam liječio upalu pluća što je ukazivalo da postoji neki dublji zdravstveni problem. Iako nije lako priznati, morao sam da budem iskren sa izabranom doktorkom i ispričao sam joj da imam ‘rizično ponašanje’ iliti, narodski rečeno, da sam narkoman”.
Kada joj je rekao da je 15 godina intravenski zavisnik na heroinu uputila ga je da se testira na HIV, hepatitis C i B.
“Jasno je kakav sam rezultat dobio. Zbog mog lošeg stanja ljekari su procijenili da sam se inficirao pola godine ranije. Nastupio je veliki emotivni bol a prva pomisao mi je bila da nikad neću imati svoju porodicu, djecu.”
Naš sagovornik navodi da je nakon prvobitnog šoka skupio snagu i sve ispričao porodici.
“Prve dvije godine su bile mučne, jer nisam prestao da se drogiram. Najveća želja mi je bila da umrem. I to je trajalo. Nekako sam tada digao ruke od sebe. Nisam mario za terapiju, posao, roditelje, zdravlje… ”
Ipak, nakon dvije godine prošao je kroz program jedne pravoslavne zajednice i kako kaže, zahvaljujući vjeri, uspio da se skine s heroina.
“To što sam prestao da se drogiram mi je pomoglo i da prihvatim i sam HIV. I razgovor sa momkom koji je bio na tom programu i koji je bio takođe HIV pozitivan mi je bio dragocjen”.
Stigma teška koliko i infekcija
Iako je uspio da se izbori sa porokom kaže da ga je “njegova” Podgorica i odnos ljudi u njoj natjerao da se odseli.
“Teško su mi padali pogledi ljudi u mom gradu, imao sam osjećaj da svi oko mene znaju za moj HIV. Žigosan sa dva žiga – HIV-om i zavisnošću od droga”.
Na momente, kaže, stigma pada jednako teško, kao i sama infekcija.
“Ipak, Udruženje pacijenata sa ljekarima radi na edukaciji zdravstvenih radnika, pacijenata i građana kako bi se objasnilo šta je HIV. I da je to stanje a ne bolest. Stanje sa kojim ostali pacijenti i ja uz terapiju normalno živimo. Neki od nas su zasnovali porodicu, i imaju djecu”.
Danas se, kaže, trudi da živi ispravno i pomogne drugima.
“Da pazim na sebe i druge, a najveće mi je zadovoljstvo pomoći nekom ko tek sazna da je HIV pozitivan ili se bori sa zavisnošću…”
Iako, dodaje, više ne mari mnogo za mišljenje okoline, svjestan je da će u Crnoj Gori mnogo vremena proći dok se ne smanji stigma.
“Na intervju s vama sam pristao kako bi moje iskustvo ali i put oporavka od velikog poroka pomoglo nekome kao i onima koji možda imaju HIV ali ga još nisu otkrili”.
Stigma, ukazuju u Fondaciji, dominanto nastaje zbog neupućenosti ljudi o tome kako se HIV prenosi.
Zabluda je, naglašavaju, da se HIV prenosi korišćenjem, na primjer, zajedničkog pribora za jelo, dodirom, poljupcem, preko odjeće, peškira, zajedničkog toaleta…
“HIV se prenosi najčešće putem nezaštićenih seksualnih odnosa, dijeljenjem pribora za injektiranje droga, trudnoćom, dojenjem i na porođaju, putem krvi i upotrebom nesterilisanog medicinskog pribora”.
Crnogorska Fondacija za HIV i virusne hepatitise jedina je organizacija u Crnoj Gori koja okuplja osobe koje žive sa HIV-om i njihove prijatelje, partnere, porodicu i one čije je djelovanje direktno vezano za unaprjeđenje kvaliteta života pacijenta.
Pružaju usluge individualnog i grupnog savjetovanja sa psihologom i socijalnim radnikom jer ne postoji ovakva vrsta savjetovanja za osobe koje žive sa HIV-om.