„KANDELA OD BOKE“ DUBRAVKE JOVANOVIĆ: Jezičko-ikonički mitopoesis

Piše: Željko Rutović

Istina je; ono što ne može da dosegne logika, može da nasluti, osvijetli i osvijesti poezija. Moć poezije. Svojim poetskim univerzumom autentičnih boja Boke, ovu istinu poput antičkih muza ubjedljivo nam pripovijeda vrlo ime crnogorskog poezisa, Dubravka Jovanović.

Tek, ako filozofa stvaraju i oblikuju misli, pjesnika stvaraju njegove rijeci, a u imenu i djelu Dubravkinom srodila se i misao i riječ. Jedna drugoj prethode i jedna drugu pohode. I tako, one zajedno, dijalektički uvezane i kao dobrotska čipka  vezene, pa opet, poput viline kose raspletene u dubinama mora, spajaju se sa horizontom gdje misao i riječ tvore tačku jedinjenja u kojoj se tišine, dubine i visine obavijaju velom Dubravkinog poetosa, koji se onako poput anđela čuvara riječi nadvija nad Bokom Kotorskom. Šalje nam Dubravka te misli i poruke dobra, a one dođu baš onda kada se dobro za – mislimo nad nekim riječima koje (ne) dolaze i nad nekim mislima koje ne odlaze.

Tek, dokaze o moći i snazi riječi, o njenom terapeutskom o njenom ikoničkom dejstvu i značenju tražiće se u Dubravkinim knjigama, koje su izrasle u snažne statuete trajnog zaštitnika kulturne baštine i Boke i Crne Gore. Govori to i najnovija njena knjiga – triptih „Kandela od Boke“, čiji čar prasvjetlosti i pramudrosti omogućava čitaocu san mirisa i boja kulturološke, duhovne i ambijentalne baštine Boke.

U mjestima i iz mjesta bogatog jezičkog izvorišta Dubravka nam iznova potvrđuje Hajdegerovu “jezik je kuća bitka”, i sve to na njen  barokno raskošan  način polifonije značenja i čuvara  jezika i tradicije.

Svojom poezijom, svojom autentikom, svojom kandelom od duha riječi, Dubravka kulturom sjećanja ublažava sve više narasle boli ovog obezduhovljenog vremena na način da njena poezija tematizuje samu sebe. Za Dubravku su jezik i riječ blistavi i vječiti neprolazni prostori sreće u kojima sa požudom onako mediteranski uranja u kosmogonijski korijen te prariječi. Njena jezička eklektika izrasla je iz bokeškog toposa, iz etosa, iz podražavajuće riječi, u kojima sjećanje pronalazi duhovno utočište. Sve, samo da se ne zaboravi ljepota i duha i riječi, bez koje naši životi gube svaki ljudski smisao.

Konacno, ta „Kandela od Boke“ u rukopisu Dubravke Jovanović stvorila  je, opisala je jedan mitski prostor kao iskustvo razlike. U tom iskustvu Dubravka nam uvjerljivo sugeriše da je pisanje, pisanje jezika o jeziku, u kojem je ta jezička igra i početak i kraj. A u toj igri njeno pisanje je svojevrsno komponovanje, jezičko nijansiranje, toniranje, temperovanje u skladu harmonije najšireg ontološkog postojanja. U tom stvaralačkom činu Dubravka potvrđuje da bez erosa nema stvaranja, da iz erosa sve nastaje, sa njim smo sve a bez njegove snage i kreacije ništa.

U duhu ovog svojevrsnog mitopoesisa, pjesničkog sentimenta, ova knjiga ostaje lirski dokaz koji će se pod kandelama od Boke širiti kroz vrijeme i prostor.