Istorijske konfabulacije Joanikija II

Piše: Aleksandar Radoman

Nema nikakve sumnje da dinastija Nemanjić za crnogorsku istoriju ima izuzetan značaj. Taj bi se značaj, s više ili manje intenziteta, ponajprije mogao porediti sa značajem Vizantije, Samuilovog Carstva, Mletačke Republike, Osmanskoga Carstva, Napoleonove Francuske, Habsburškoga Carstva i drugih koji su tokom vjekova uspijevali da ovladaju cijelom ili makar djelovima teritorije današnje Crne Gore.

I ma što o tome mislio i ma kako to pokušao da reinterpretira mitropolit Beogradske patrijaršije Joanikije II, to je naprosto neporeciva istorijska činjenica. Njega, doduše, ne obavezuju činjenice, što je demonstrirao mnogo puta dosad, a u nekoliko posljednjih mjeseci više puta – prvo novembarskom beśedom o Nemanjićima, a evo juče i beśedom o Svetome Savi, bez kojega po (slabo)umovanju Joanikija II ne bi bilo Njegoša.

Kako su prenijeli portali, Joanikije II je svojoj pastvi u Cetinjskome manastiru sredinom novembra postavio retoričko pitanje što bi Crna Gora bila bez Nemanjića, nabrajajući kao njihovo nasljeđe navodno širenje pismenosti, dva rukopisa i ravno šest sakralnih objekata podignutih za sto sedamdeset godina koliko su Nemanjići upravljali srednjovjekovnom Zetom.

Pitanje ne bi bilo neumjesno i moglo bi se porediti s pitanjem što bi Crna Gora bila bez vizantijskoga, makedonskoga, mletačkoga, osmanskoga, austrijskoga i drugih uticaja koji su stizali u ove krajeve kroz vjekove, da mu Joanikije II nije dao jedan bitno drugačiji kontekst. A svoj logički gemišt Joanikije II plasira tako da su „naši preci“ bili u nekakvom zajedništvu, valjda s Nemanjićima, i da to zajedništvo treba da se gradi i u ovom i u budućem vremenu te da „dušu našeg naroda“ prožima „sveta pravoslavna vjera, koja nas objedinjuje i uključuje u zajednicu kulturnih i prosvećenih naroda“.

Svoju fantazmu o Nemanjićima Joanikije II prikazuje kao uvjerenje „naših predaka“, pozivajući se, pored ostalog i na Petroviće – prvo na Vasilija, za kojeg samo veli da je „toliko veličao Nemanjiće“, a potom i Nikolu I, za kojeg kaže da se smatrao njihovim nasljednikom, ilustrujući to s nekoliko „argumenata“ iz registra „govorilo se…“.

Ko, kad i đe je to govorio Joanikije II je zaobišao da saopšti. Da slavnim Petrovićima ne dâ da mirno počivaju, Joanikije II demonstrirao je i juče oglasivši ni manje ni više no to da Njegoš sam po sebi ne vrijedi boba, no da mu vrijednost daruje navodni valjda duhovni predak Sveti Sava, kojemu onaj istorijski a ne joanikijevski Petar II, međutim, nikad nije posvetio niti slova, a kamoli zablagodario na egzistenciji.

Kako nije prvi put da nam sveštenici i kaluđeri Beogradske patrijaršije uvaljuju rog za svijeću pričom o Nemanjićima i Crnoj Gori, red je da prokomentarišemo nekoliko detalja kojima nas gotovo svakodnevno zatrpavaju ne u cilju retradicionalizacije, kako to često prikazuju, već u cilju instaliranja nove, izmišljene tradicije, koja, na koncu, niti je crnogorska, niti je hrišćanska.

1. Kad god pokušavaju nametnuti tezu o nemanjićkoj tradiciji u Crnoj Gori, prelati Beogradske patrijaršije predstave o naciji iz današnjega vremena projektuju na duboku prošlost, svjesno zamagljujući konkretne istorijske okolnosti. Za period ranoga novoga vijeka redovno se u njihovim reinterpretacijama brkaju crkvena i narodna kultura, iako je riječ o dva koegzistirajuća fenomena toga vremena, koja se ponegđe dodiruju, ali znatno češće razmimoilaze.

Pišući o kosovskoj tradiciji u Crnoj Gori, istoričar Gligor Stanojević je primijetio: „Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija.“ Stanojević je zapravo skicirao postojanje dviju paralelnih kultura ranoga novovjekovlja, od kojih bi se jedna, starijom terminologijom, nazvala narodnom, a druga crkvenom.

I dok se prva, narodna, odnosno tradicijska kultura prenosi dominantno usmenim putem i uobličava u usmenoknjiževnim tekstovima i običajnim praksama, druga, crkvena, posredovana je u prvome redu rukopisima, vezana za uže krugove sveštenstva i monaštva, i ostvarena na crkvenoslovenskome jeziku, pa su tekstovi nastali u njezinu okrilju, bez obzira na to da li su s bugarskoga, makedonskoga, crnogorskoga, srpskoga ili bosanskoga prostora, cirkulisali unutar te kulturno-jezičke cjeline, koja bilježi, naravno, i svoje specifičnosti u svakoj od naznačenih sredina. Tek kad se ima u vidu ova krucijalna razlika između narodne i crkvene tradicije, neki se procesi i fenomeni mogu pouzdanije tumačiti.

Kad je već Joanikije II u svojoj novembarskoj beśedi spomenuo vladiku Vasilija Petrovića, evo kako stoje stvari s njegovim razumijevanjem Nemanjića, ali i njegovom sviješću o vlastitome identitetu. Još je srpski istoričar književnosti Miodrag Popović u knjizi Vidovdan i časni krst jasno naznačio da u Istoriji o Crnoj Gori vladike Vasilija nema traga narodne tradicije o Kosovskoj bici: „U njemu je kosovska legenda izložena po Orbinu, a ne, kako bi se moglo očekivati, po vlastitom narodnom predanju.“ Vasilije, dakle, nije raspolagao narodnom tradicijom o Kosovu, ali ni o Nemanjićima.

Dok je sagu o Kosovu, u kojoj između ostaloga srpski poraz pripisuje odsustvu Crnogoraca („a malo đe Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca i Brđana“), uglavnom preuzeo iz knjige Kraljevstvo Slovena Dubrovčanina Mavra Orbina, koju i navodi kao jedan od izvora, o Nemanjićima Vasilije piše uglavnom na osnovu crkvenih rodoslova, odnosno ljetopisa, koji cirkulišu unutar prostora na kojem se istočno hrišćanstvo propovijeda na crkvenoslovenskome jeziku.

U predgovoru svoje Istorije Vasilije spominje Orbina kao izvor, ali i druge svoje izvore, odnosno „stare istorije, a osobito one koje se i sada nalaze u Atonskoj gori i Hilandaru i Srbljiji, u Dečanima, u srpskoj Pećkoj patrijaršiji, u crnogorskoj Cetinjskoj mitropoliji“. Ti izvori Vasilija upućuju na zaključak da je Stefan Nemanja potomak kneza Bele Uroša, „a taj Bela Uroš potiče od porodice Likinija Mučitelja i sestre Konstantina Velikog Teodore“.

Stefan Nemanja, „rođen u Spužu“, dakle, po rodoslovima koje je Vasilije uzeo za relevantne vodio je porijeklo od rimskih careva. No, kako je u rodoslovima pronašao informacije o carskom porijeklu Nemanjića, u Nemanjinom žitiju mogao je pronaći i podatak da je Nemanja razorio Duklju i to Vasilije i prenosi u svojoj Istoriji: „Ova zemlja nazivaše se ranije jedinstvenim imenom Zeta, a to ime joj je dato po rijeci zvanoj Zeta, koja izvire na śeveru navrh te zemlje i teče prema jugu.

Nasuprot nje s istoka teče druga rijeka Morača, između Crne Gore i Brđana, i uliva se u rijeku Zetu ispod Vrtograda, đe se rodio Dioklitijan i đe je sagradio veliki grad, nazvavši ga po svome imenu Dioklitija; tada je ovoj zemlji umjesto Zeta dato ime Dioklitijanske zemlje. Ovaj grad je kasnije Simeon Nemanja razorio.“

Iako je pobrkao hronologiju imena, izvjesno je da je za Vasilija kontinuitet Duklja – Zeta – Crna Gora neupitan, pa i to da crnogorska istorija ne kreće od Nemanjića. Slijedeći onovremene rodoslove, Vasilije veli da od Nemanjina sina Vukana – kojeg je istorija upamtila kao obnovitelja kraljevske dukljanske titule – „potiču zetski i crnogorski hercozi“, no to je porijeklo u nešto mlađem Tronoškome rodoslovu u kojem ima dosta podudarnosti s Vasilijevim pisanjem, jer su po svoj prilici oslonjeni na zajedničke izvornike – objašnjeno srodstvom po ženskoj liniji.

Pored Istorije pisane na ruskom, Vasilije je i sastavljač Cetinjskoga ljetopisa u kojem je sačuvana i jedna pjesma posvećena Nemanji, koju istoričari pripisuju Vasiliju. Evo kako je u toj pjesmi prikazan Nemanja:

„Simeone, sveti Nemanja, / mnogih otac svoga imena, / izrednih nasljednikov izostavil, / kraljevstvom Serbiju proslavili / mnoge crkve sagradili / otečestvo svoje prosvetili, / otečestvo vaše Turki zavladeli, / mnoge vaše crkve razorili. / Serbski sveti kralji vastanite, / caru Hristu molbu satvorite, / muhamedsku vjeru izložite, / ot vašego otečestva iždenit. / Hristijanskom caru pomognite, / otečestvo vaše obnovite. / Arhijereji serbski, ne lezite, / no vsu nošt Boga molite, / Carstvo serbsko vostaviti, / pravdoju i blagočestijem proslaviti.“ Kao što je sasvim jasno iz ove pjesme, vladika Vasilije sebe ne smatra srpskim arhijerejem niti baštinikom srpske tradicije jer one koji su baštinici te tradicije poziva da je obnove.

I u pismu ruskome grofu Šuvalovu iz 1757. godine, Vasilije, predstavljajući se kao „smireni pastir svoga otečestva naroda crnogorskoga“, pravi jasnu diferencijaciju kod pobrajanja naroda pod osmanskim ropstvom: „…da bi i naša ostala braća hrišćani, oni, koji stenju u turskom podaništvu: Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari, gledajući na našu protekciju, ne samo u pravoslavlju ostali, nego kad dođe dan, s nama se sjediniti u službi sveruske slavne imperije.“

Za Vasilija, dakle, nema nikakve dileme da Nemanjići pripadaju srpskoj tradiciji, a da je istorija njegove zemlje starija od Nemanjića, on zna da je Pećka patrijaršija srpska, a Cetinjska mitropolija crnogorska, a pravi i jasnu distinkciju između etnonima Crnogorac i etnonima Srbin, i to ne samo u Istoriji i pismu grofu Šuvalovu. I u drugim pismima ta se distinkcija može jasno uočiti.

U pismu koje je uputio praviteljstvujušćem Senatu krajem aprila 1753. godine Vasilije zahtijeva da se u Rusiju ne primaju „neki Srbi“ koji se „zbog slave i zasluga bez osnove nazivaju Crnogorcima i plemićima i na taj način dobijaju časti i dostojanstva“. Upozorava i da bi se ubuduće mogle „javljati kojekakve varalice kakvih može biti već ima, te da bi svojim lošim djelima ružili slavu i čast crnogorskoga naroda. Ja smireni, molim, da se ova moja molba uvaži“.

Pored jasno razgraničenih etnikuma Crnogorac i Srbin, vladika Vasilije koristi i termin Slavenosrbi, preuzet iz crkvene tradicije, koji u njegovoj epohi nema značenje etnikuma, već upućuje na etno-konfesionalno određenje pravoslavnih južnoslovenskih naroda. Da se pod terminom „slavenosrpski“, kod Vasilija ali i drugih autora te epohe, ne misli na etničko određenje, već širi etno-konfesionalnu cjelinu, pri čemu prvi dio složenice upućuje na etničko, a drugi dio na konfesionalno određenje, može nam posvjedočiti i pandan ovome terminu koji srijećemo kod nešto starijega pisca, Peraštanina Andrije Zmajevića, koji u naslovu ćirilične verzije svojega Ljetopisa crkovnog navodi termin „slovinsko-latinska“ (Ljetopisa crkovnoga staroga i novoga zakona sveta i kreposna država slovinsko-latinska).

Vladika Vasilije, kako smo viđeli, ne zna za narodno predanje o Nemanjićima jer ga u Crnoj Gori i nema. Niti u jednoj deseteračkoj epskoj pjesmi zabilježenoj u Crnoj Gori do sredine XIX vijeka – a bilježene su još od 1696. godine – nema Nemanjića. Vladara iz dinastije Nemanjića nema ni u usmenim predanjima, izuzmu li se se očigledne kontaminacije iz XIX vijeka u kojima se pojavljuje Sveti Sava. Jedino đe je Vasilije mogao pronaći Nemanjiće su rukopisi crkvene provenijencije koje je koristio i iz kojih je i rekonstruisao priču o Nemanjićima, onoliko koliko mu je trebala za njegovu Istoriju o Crnoj Gori.

2. Upadljivo je da se Joanikije II u svojoj novembarskoj beśedi pozvao na tradiciju Nemanjića kod Petrovića, a da je apostrofirao samo vladiku Vasilija i knjaza Nikolu. Zašto je preskočio da spomene Petra I i Petra II, jasno je ako zavirimo u tekstove koje su ostavili.

Kratku istoriju Crne Gore, objavljenu posthumno u Grlici 1835. godine, Petar I započinje ovako: „Provincija Zeta u stara vremena zvaše se Prevala, dokle po rijeci Zeti, koja teče od Hercegovine, ne bješe dobila svoje sadašnje ime. Ova se provincija na dvije časti dijelјaše, to jest na Gornju i Donju Zetu po rijeci Morači, koja također ide iz Hercegovine i, sastavlјajući se među Spužom i Podgoricom, upada u Zetsko, oli po sadašnjemu nazvaniju, Skadarsko jezero.

Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su svagda nerazdvojno imale svoje vladatelјne banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po preśečeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina careubicu za svojega kralјa ostale bjehu pod vladom svojijeh knjaževah od Balsića poroda, o kome Mavraurbin, dubrovački arhimandrit, napominje. Ova familija bješe onda prva među dvorjanstvom jedne i druge Zete, budući po ženskoj krvi imaše neko srodstvo s Nemanjića porodom.

No kad Srblјi okruniše Lazara Greblјanovića velikijem i samodržavnijem knjazom srbskije, tadar i ove dvije Zete pristadoše k Lazarevoj strani, ali na taki način, da s njima upravlјaju svoji knjaževi.“ Za istorijsku viziju Crne Gore kakvu nudi Petar I, dakle, Nemanjići su tek intermeco – kako bi to rekao Radoslav Rotković. Petar I dopunjuje i Vasilijevu napomenu o srodstvu Balšića s Nemanjićima, potvrđujući predaju zapisanu i u Tronoškome rodoslovu – da je riječ o ženskoj liniji srodstva. Crna Gora je po Petru I nasljednica antičke Prevalitane i srednjovjekovne Zete, a svoje je vladare imala i prije i poslije Nemanjića.

Identičan je i početak rukopisa na ruskom pod naslovom Istorija crnogorskoga naroda koji se danas čuva u Arhivu spoljne politike Ruske imperije, a koji je, po istraživanjima Branka Pavićevića, Petar II Petrović Njegoš najvjerovatnije redigovao i poslao ruskome imperatoru Nikolaju I 1837. godine. Odnos prema Nemanjićima iskazao je i mladi Njegoš svom učitelju Simi Milutinoviću, koji je taj iskaz i objavio:

„A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi.“

Nemanjići se odista pominju u Njegoševim djelima, redovno kao evokacija moći srednjovjekovne srpske države, u čijem se sastavu u to vrijeme nalazila i Zeta, u opreci prema savremenom stanju osmanskoga ropstva. Iako Joanikije u najnovijoj beśedi tvrdi da Njegoša ne bi bilo bez Svetoga Save, u niti jednom od do danas poznatih rukopisa Petra II nije zabilježen ni jedan spomen Svetoga Save.

3. Kao rukopise koje pripisuje Nemanjićima, Joanikije u svojoj novembarskoj beśedi spominje Miroslavljevo jevanđelje i „Svetosavsku krmčiju“.

Prvi od njih nastao je zaista po narudžbi humskoga kneza Miroslava (polu)brata Stefana Nemanje, ali ono što Joanikije propušta da spomene jeste da je najveći dio toga rukopisa pisan zetskom redakcijom staroslovenskoga jezika od strane pisara pod zagonetnim imenom Varsameleon, dok je znatno manji dio (posljednje dvije strane) ispisao Grigorije Dijak, predstavnik raške redakcije staroslovenskoga jezika.

Miroslavljevo jevanđelje, nesumnjivo nastalo na tlu današnje Crne Gore a po svoj prilici u Kotoru, tako je u prvome redu dragocjeni spomenik crnogorske kulture a istovremeno i začetak dvije književno-jezičke tradicije – crnogorske, kao nasljednice srednjovjekovne zetske (u svom najvećem dijelu) i srpske, kao nasljednice srednjovjekovne raške (u svom značajno manjem dijelu).

Do zaključaka o dvije različite pravopisne tradicije u Miroslavljevu jevanđelju, doduše, došao je još prije gotovo devet decenija utemeljivač moderne srpske filologije – Aleksandar Belić. Pozivajući se na „Svetosavsku krmčiju“, Joanikije II referira na Ilovičku krmčiju, najstariji sačuvani prijepis Nomokanona iz 1262. godine nastao u Ilovici, pisan rukom „mnogogrešnoga Bogdana“. Zanimljivost je ovoga rukopisa što se u njemu, za razliku od drugih prijepisa, spominje kao naručilac zetski episkop Neofit, ali ne i Sveti Sava.

4. Kako smo već viđeli, i oni Petrovići koji spominju Nemanjiće, nasuprot Joanikijevim konfabulacijama, ne rade to na osnovu narodnoga predanja, već na osnovu pisanih izvora, a čak i kad to čine, prave jasnu distinkciju između srpske i crnogorske istorije.

Usmena crnogorska književnost zapravo nije ni sačuvala bilo kakve tragove o vladarima iz familije Nemanjića, izuzme li se Sveti Sava, o kojem postoji jedan broj predanja bilježenih od 19. vijeka, ali s očitim tragovima kontaminacije starijih predanja.

O fenomenu širenja kulta Svetoga Save ključno je zapažanje donio Pavle Apolonovič Rovinski u svojoj Etnografiji Crne Gore, đe veli da Sv. Savu „u zadnje vrijeme sa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više i više ulazi u narod“.

Jedan drugi marljivi istraživač crnogorske starine, Andrija Jovićević, u svojoj monografiji o Riječkoj nahiji, potvrđuje da je Ivan Crnojević jedina ličnost iz starije istorije zapamćena u narodnoj tradiciji; „…i mi vjerujemo, da je 16. vijek naselio Crnu Goru, pa i ovu nahiju, koja je svagda bila nerazdvojna cjelina sa starom i najstarijom Crnom Gorom; a što predanje kaže, da se to doseljavanje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojimljivo, jer svaki želi, da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića, čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti narodno predanje.“

I Rovinski i Jovićević u svojim knjigama donose izvjesna „predanja“ o Svetome Savi, no nakon ovih konstatacija očito je da je riječ o pričama koje se – pod uticajem formiranja crkveno-prosvjetnoga ceremonijala vezanog za Svetoga Savu od 1856. godine na Cetinju, i nešto ranije na Primorju – oblikuju u njihovo vrijeme.

Tada se i drevne tradicije o srednjovjekovnome zaštitniku Budve, Svetome Sabi Osvećenom, pripisuju Svetome Savi srpskom, stara predanja mijenjaju prvobitne protagoniste pa je Cara Dukljana ili neke druge svece potiskivao Sveti Sava, a Svetoga Martina Tûrskog kao krsnu slavu pojedinih bratstava – Sveti Stefan Dečanski. Da je Sveti Saba Osvećeni bio poštovan u Budvi, svjedoči u svojim analima još 1650. godine don Krsto Ivanović, a crkva posvećena tom svecu spominje se još u XII vijeku.

Antun Kojović u svojim memoarima, započetim početkom XIX vijeka, veli da je Sveti Saba Osvećeni bio „u davna vremena zaštitnik Budve“. Samo je po sebi razumljivo da je poštovanje ovoga sveca moralo podrazumijevati i prepisivanje i popularizovanje tekstova posvećenih njemu, a isto tako i postojanje izvjesnih obreda u njegovu čast, što je mogla biti i osnova da kontaminacijom kultova od XIX vijeka Svetoga Sabu Osvećenog potisne njegov znatno mlađi imenjak. Ima pretpostavki i da se prvobitna crkva najvjerovatnije iz XI vijeka na Savini, kraj Herceg Novog, oko koje će se docnije razviti manastirski kompleks, bila posvećena Svetome Sabi Osvećenom.

Zapravo, jedina ličnost povezana s dinastijom Nemanjića koju spominje usmeno predanje u Crnoj Gori je Sveta Kraljica, odnosno Jelena Anžujska, no njeno pregalaštvo na izgradnji i obnovi zetske sakralne baštine krajem XIII i početkom XIV vijeka, dok je kao udovica Uroša Nemanjića upravljala Zetom – od Svetoga Srđa na Bojani, Svača, Bara i Ratca do Kotora – Joanikije ne spominje jer se odnosi na katoličko sakralno nasljeđe, neuklopivo u „svetu pravoslavnu vjeru, koja nas objedinjuje i uključuje u zajednicu kulturnih i prosvećenih naroda“, pa ga je valjda najlakše prebrisati i praviti se da ga nikad nije ni bilo.

Ne samo da nikad u svojim djelima ili pismima nije spomenuo Svetoga Savu, no Njegoš niti je iznikao iz „svetosavskog“ predanja i nasljeđa, niti mu je pripadao, kako bi to htio Joanikije II u svojim farisejskim propovijedima čiji je krajnji cilj „preumljavanje“ Crnogoraca.

Njegoševo književno djelo, nasuprot ovim nesretnim pokušajima njegove duhovne kastracije, i te kako je bilo u dosluhu sa savremenošću, ali je i na veličanstven način sublimiralo literarno nasljeđe iz kojega je poniklo. Tako se u njemu zrcale svi važniji tokovi crnogorskoga književnoga nasljeđa, osobito djelo njegova strica Petra I, a prvenstveno crnogorsko usmenoknjiževno iskustvo.

Nije to vidljivo samo na metričkome planu, već je u samo literarno tkanje svojih djela Njegoš ulio istorijski ośećaj i pogled na svijet primjeren crnogorskoj socio-kulturnoj zajednici, kao i obilje usmenoknjiževnih oblika i vrsta, preoblikovanih i uklopljenih u novu umjetničku cjelinu.

Otud, recimo, i u njegovu najznačajnijem djelu, Gorskom vijencu, brojne poslovice, lirske pjesme, deseteračke junačke pjesme uklopljenje u model iz antike posuđenih kola/horova, svatovske pjesme – pravoslavne i muslimanske, otud i najintimnija lirska pjesma, tužbalica… transponovani i uklopljeni u jedinstveno literarno ostvarenje, van svake sumnje najznačajnije nastalo na crnogorskome jeziku, ali i u okviru cijeloga štokavskog jezičkog sistema.

Eto zato je Joanikijevo pitanje „Da li bi Njegoša bilo bez Svetoga Save?“ i odgovor da ga ne bi bilo, da „ne bi imao odakle da dođe“, nije samo tužni primjer parohijalne svijesti što nipodaštava i briše vrhove crnogorske kulture, već i ogledni primjer kolonijalnih strategija na zadatku asimilacije Crnogoraca i anihilacije njihove istorije i tradicije.