U Crnoj Gori Šejla, a ne toliko daleko u Bosni i Hercegovini Nermina, u različitim periodima ali sa istim ciljem tražile su zaštitu u institucijama. Nažalost, zadesila ih je ista sudbina.
Šejlu je ubio njen nevjenčani suprug u septembru prošle godine, a Nerminino ubistvo nedavno je imalo priliku da gleda više stotina ljudi – jer je njen suprug vodio lajv prenos preko jedne društvene mreže prikazujući svaki detalj ovog gnusnog zločina.
Na uznemirujućem snimku u kojem je Sulejmanović izvršio ubistvo supruge čuje se plač bebe, a zatim scena koja budi jezu i slama srca. Beba koja leži u krvi na pločniku, dok njen otac ubija njenu majku.
Sve ovo zvuči monstruozno – a monstruozan je i postupak u kojem su crnogorske institucije samo kao prekršaj okarakterisale Šejlinu prijavu protiv nevjenčanog supruga koji je ugrožavao njenu sigurnost direktno dolazeći u njenu porodičnu kuću. Nakon toga smo došli u situaciju da na kraju čitav slučaj dobije epilog krivičnog djela – tako što je isti usmrtio Šejlu.
Na još jednom kraju bivše Jugoslavije za dvadesetosmogodišnju Nadu na sreću još uvijek ima nade.
“U trenutcima kada se vratio po mene i vozio me nazad samo sam čekala kada će da me udari i da se sve završi”, “Željela sam da nestanem – da prestane bol”
Ovo je samo mali dio priče Nade Grujičić iz Beograda koja je u periodu od septembra 2021. do 24. aprila 2022. godine trpjela psihičko i fizičko nasilje od strane njenog tadašnjeg partnera. Dvadesetdvogodišnji S.M. sa kojim je živjela u njegovoj kući u kojoj živi i njegova šira porodica, zajedno sa podstanarima je više puta vršio nasilje nad Nadom. Odnos je eskalirao kada ju je pretukao u vikendici u prisustvu svog druga.
Da nijesu samo crnogorske insitucije neefikasne kada je u pitanju nasilje nad ženama, govori i ovaj slučaj. Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu odbacilo je prijavu Nade, s obrazloženjem da nema dovoljno dokaza o partnerskom nasilju.
“Pravda je spora, ali dostižna. Tako da ja svoju posljednju nadu ulažem u javnost i institucije, iako sam na neki način bila izdana, u meni će uvijek biti nade”, tako je za Portal Aktuelno svoju priču počela Nada, dodajući da će noć kada je uspjela da pobjegne i istrgne se iz kandži nasilja, vječno pamtiti.
“Sjećam se da sam se osjećala bespomoćno, jadno, teško. Samo sam željela po ko zna koji put istu stvar – da zaspim i da se ne probudim nikad više. Kada sam pozvala hitnu pomoć bila sam sigurna da je to momenat kada će neko doći i pomoći mi – ali na žalost nije bilo tako. Hitnoj sam ipak zvučala sposobna da se sama dovezem do bolnice. Zatim je uslijedio poziv policiji, međutim nisu bili ažurni – on je uspio da dođe po mene. Dok sam bila u kolima u povratku nazad zajedno sa njim – samo sam iščekivala da me udariti i da završimo sa ovim, da me nema više. Jer pored svog straha za život koji sam osjećala, više od svega željela sam da se završi taj bol koji osjećam. I povrh svega toga nekako sam nalazila snage da se borim za život, pa sam kada je zaspao tražila ključeve od auta kako bih pobjegla jer me navodio strah, da ako se probudi – da će da me ubije. Hvala Bogu nije me ni vidio, a ni čuo. Dok sam vozila ka bolnici iako sam znala da me fizički ne može stići stalno sam gledala u retrovizor – samo da mi se ne pojavi. Sigurnost sam osjetila tek u momentu kada sam stigla u bolnicu”, tako je opisala Nada kobnu noć kada je psihičko nasilje koje je već neki period trpjela eskaliralo u fizičko.
AKTUELNO: Kakav osjećaj se rađao kod vas svaki put kada odlučite da se vratite bivšem partneru, zbog čega ste imali taj osjecaj da ste sami i da, kako ste ranije navodili u javnom obraćanju, “imate samo njega”?
NADA: Ja nisam shvatala dokle će ovo ići. Tražila sam svaki način da njemu pomognem, a samim tim i da nama pomognem. U momentima kada bih bila na pragu očaja, odlazila bih. U tim momentima sam samo željela da nestanem, da ništa ne osjećam. U tim momentima zapravo slušaš svoje prijatelje koji ti govore da izađeš iz svega toga. To su teški momenti, s obzirom da se neko poigrao sa tvojim mozgom jako ozbiljno – ti uopšte nisi u mogućnosti da racionalizuješ neke stvari. Vraćanja je bilo, a sve zbog njegove manipulacije i lažnih obećanja – da će prestati da me omalovažava. Nikad nije rekao – neću biti nasilan i nikada nije želio da preuzme krivicu. Iako bih ja slikala povrede, zapisivala uvrede – o tome se nije pričalo ni u jednom momentu. Obećavao je samo da će prestati sa omalovažavanjem jer vidi da je meni loše, ali da se ja zauzvrat sklonim od svojih prijatelja – prvenstveno od svoje majke. I ja umjesto da izadjem iz toga, ostajala sam u tom odnosu i objašnjavala njemu da to što on traži od mene nije normalno. Ali ja nisam bila u tim momentima jaka da shvatim u kakvom sam vrtlogu.
AKTUELNO: Iz do sada dostupnih materijala verbalno nasilje od strane vašeg partnera prema vama bilo je sastavni dio vaše veze. Koliko dugo je trebalo da shvatite o čemu je riječ, da li je fizički kontakt bio presudan momenat?
NADA: Psihičko nasilje sam trpjela mogu slobodno da kažem skoro od početka same veze. Momenat kada sam zapravo shvatila u kakvoj sam igri – tako da je nazovem, je poslije nekih šest mjeseci kada sam se obratila jednoj drugarici. Ona je u tom momentu išla kod psihijatra. Ona je svom psihijatru ispričala moju priču koju sam podijelila sa njom i on joj je rekao da mi prenese da dobro obratim pažnju – jer se nalazim u vezi gdje trpim psihičko nasilje, koje vrlo brzo može da preraste u fizičko i da imam posla sa narcisoidnom osobom. Nisam bila toga svijesna u tom momentu, ali sam čitala i istraživala i doslovno sam u svakoj rečenici mogla da prepoznam njega i njegove postupke, i kako se ja zapravo osjećam. Ali mogu reći da je taj posljednji momenat, taj prelom rebara bio ključan da izađem iz ove otrovne veze. U momentu opstanka i borbe za životom odlučila sam da odem, da se to nije desilo ne znam – možda bih ja bila i dalje u tom odnosu, a možda ne. Ne mogu da tvrdim bilo šta. Ja sam u svakom momentu dok nije počelo fizičko nasilje i kada mi je drugarica saopštila riječi psihijatra, zapravo mislila da treba da mu pomognem, a zapravo sam trebala sebi da pomognem.
AKTUELNO: Kako su se vama bliske osobe koje su znale da trpite nasilje ponašale u toku veze?
NADA: Moji prijatelji i porodica nisu vidjeli nasilničko ponašanje na djelu, jer tu nije bilo udaraca pred njima. To je bilo kroz stezanje ruku, prislanjanje uz zid, unošenje u lice, stiskanje zuba. Prijatelji su skretali pažnju, bili su tu – ali su znali da ne mogu da mi se obrate, jer čim bi nešto rekli ja bih uvijek bila na njegovoj strani. Na kraju dana bili su tu uvijek oko nas da bi makar bili sigurni da se, nakon što pođu, ništa neće dogoditi, a kad nisu bili tu strašne stvari su se dešavale o kojima ja nisam pričala. Dok s druge strane njegova majka koja je živjela u stanu iznad nas mogla je da čuje i vrištanje i svađe, udaranja. Sišla je jednom i rekla samo da se smirimo, ništa drugo. A što se njegovih drugova tiče tu ne mogu da kažem ništa sem to da oni od njega ne smiju ništa – jer je on zapravo poglavica toga društva. I sada kada malo bolje sagledam, on neku vrstu nasilja vrši i nad njima – psihičkog. Možda i fizičkog, ali ja to nisam vidjela. Opet na kraju jedan njegov drug je prisustvovao toga dana kada sam dobila prelom rebara – samo me pogledao i spuštio glavu ka podu. Nije se pomjerio, ni bilo šta. Da li je to iz straha ili ne – neću da tražim bilo kakva opravdanja jer je to za svaku osudu.
AKTUELNO: U Crnoj Gori insitucije, čini se nemaju adekvatno rješenje u slučajevima porodičnog nasilja i nasilja u vezama. Kako su se institucije sistema ponijele u vašem slučaju?
NADA: U mom slučaju, tu noć kada sam ostavljena na putu nemoćna i u bolu prvo razočarenje mi je bila hitna pomoć – jer su mi rekli da njima zvučim kao da sam dobro i da oni nisu taksi služba. U tom bunilu nisam ni shvatila koliko je strašno to što su izgovorili jer sam preklinjala da mi neko pomogne. Policija je rekla da će doći samo ako ga prijavim, meni ni taj momenat nije bio jasan jer sam rekla da sam pretučena, sama u strahu i velikim bolovima. Nisam mogla da znam šta želim, sem da budem spašena. Naravno prijavila sam ga, ali nisam imala sreću da me oni nađu prije njega, te kada su me zvali dok sam bila sa njim morala sam da kažem da ne želim da ga prijavim. Tek kada sam sjutradan pobjegla, u bolnici u Čačku su mi stvarno pomogli.
Pokrenuti su različiti postupci, jedan za Nasilje u porodici u Beogradu – jer smo tu vanbračno živjeli, dok je u Gornjem Milanovcu pokrenut za Teške tjelesne povrede i Nepružanje pomoći. Vjerovala sam da je sve jasno, imam sve dokaze, od poruka, slika, medicinske dokumentacije, mislila sam da ne postoji mogućnost da mi tužilaštvo ne pomogne i ne gone ga po službenoj dužnosti. Tada nisam ni sanjala da to što je njegova majka sudski savjetnik može značiti da će biti komplikovano ili da ću godinu i po dana biti na istom mjestu na kom sam i dalje.
U Gornjem Milanovcu sam doživjela šok. Kada je tužilaštvo poslalo na vještačenje moja slomljena rebra i ostale podlive i modrice – stigao je izvještaj da je riječ o lakim tjelesnim povredama. Tu sam se ponovo osjetila izdanom i imala sam osjećaj kao da institucije žele da se sve gurne pod tepih. Imala sam sreće da je tužilac iz Gornjeg Milanovca shvatila da takvo vještačenje nije objektivno i da ne može tek tako da odbaci krivičnu prijavu, već je poslala izvještaj o povredama da se vještači na Medicinski fakultet u Beogradu i evo i dalje čekamo.
Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu je odbacilo krivičnu prijavu za Nasilje u porodici jer nema prema njihovim riječima dovoljno dokaza da smo bili u vanbračnoj zajednici, jer su i njegovi roditelji svjedočili kako nismo živjeli zajedno i kako me ne znaju, što je bio još jedan dodatni šok za mene. Tužiteljka u Beogradu mi je ostavila utisak kao da je žena koja me razumije, koja je vidjela odmah o čemu je riječ – te mi nije jasno zašto nije prihvatila predlog da vještači moj telefon i time utvrdi jesam li živjela tu, te da svi onu lažu. Tu sam se ponovo osjetila izdanom, tako da sam zato i podigla glas javno sa dokazima, jer samo želim pravdu i želim da se tužilaštva bore po službenoj dužnosti za mene, jer imam dokaze i to zaslužujem, iako su možda pod pritiscima o kojima ja ne znam ništa.
AKTUELNO: U momentima kada je regionom, ali i šire odjeknula vijest o ubijenoj ženi koju institucije sistema nijesu zaštitile – da li se Vi danas osjećate sigurno?
NADA: U ovakvom društvu sigurnost ne postoji, iz tog razloga pričam o ovome i dižem svijest. Želim da utičem na to da se žene ne boje da već na prve naznake psihičkog nasilja izađu iz odnosa i time spasu sebe. Želim da probudim svijest da nije rješenje da misle da mogu da promjene partnera ili da će sam vremenom shvatiti da one to ne zaslužuju – NAŽALOST NEĆE. Mnoge žene misle da je u tim situacijama rješenje osnivanje porodice, ali im je nakon toga još teže da izađu iz tog začaranog kruga. Međutim, moje iskustvo govori da moraju da shvate da nikada nije kasno.
K.P.