Ima nade

Piše: Tijana Lopičić

Prošao je vijek, da, 100 godina, od kako je objavljena knjiga ,,Crna Gora – Zločin Mirovne konferencije“ u Njujorku. Кnjiga je imala više izdanja, a po prvi put je prevedena i štampana u Crnoj Gori, nakon 78 godina.

Autor knjige, Vitni Voren, američki arhitekta, bio je član američke delegacije na Versajskoj mirovnoj konferenciji. Upoznat sa crnogorskim pitanjem, te velikim zločinom koji se sproveo nad Crnom Gorom, objavio je pomenutu knjigu 1922. godine. Ubrzo potom, 1924. godine u Njujorku postao je član Međunarodnog komiteta za odbranu crnogorske nezavisnosti.

Nažalost, danas živimo sa dijelom građana čija je mržnja utemeljena na neznanju, a potkovana isključivo srpskom fašističkom i šovinističkom ideologijom. Identičnom ideologijom o kojoj je i pisao Voren, jer pokušavaju iznova ponoviti istorijski zločin – po drugi put urušiti suverenitet naše države.

Podsjetićemo se da Crna Gora nije morala ući u rat, a ipak, iako je bila slabo vojno naoružana, na upućen telegram crnogorskoj vladi 24. 7. 1914. od ,,bratske“ Srbije je to uradila. Odbila je mito u vidu teritorije koji joj je nudila Austrija, da bi kasnije doživjela nezamisliv zločin, baš od ovog navodnog saveznika. Zašto se čuditi njihovim djelima, kada su Crnu Goru ostavili na cjedilu kad je Otomanska Porta 1714. godine, poslala više od 100.000 vojnika. Vladika Vasilije Petrović u knjizi „Istorija o Crnoj Gori“ jasno ističe: „Crnogorci od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni…“

No, vratimo se na zločin mirovne konferencije, koji je, po mišljenju Vorena, poprimio daleko veće razmjere, jer je Crna Gora bila izigrana i od drugih saveznika. Francuska je garantovala da nema namjeru da se miješa u unutrašnje stvari, te da je za njih vlast kralja Nikole. Ipak, to ih nije spriječilo da odbiju crnogorske pasoše 1917. godine, te su crnogorski državljani bili prisiljeni da uzmu srpske, koje su odmah priznali.

Dok danas neistomišljenici negiraju okupaciju, predstavljajući Srbiju i kao navodne oslobodioce, sadržaj pisma kralja Nikole, koji se nalazi u ovoj knjizi, a upućen predsjedniku SAD-a, 7. 1.1919. godine, ne ostavlja prostora za sumnju:

„Juče je u jednom od najvećih crnogorskih gradova objavljen moj pad nakon upotrebe srpskih bombi i podjele novca narodu koji umire od gladi. Savez moje države sa Srbijom je proklamovan, i to zloupotrebom srpske vojske u trenutku kada je 9000 Crnogoraca, uključujuću 2000 oficira, još u austrijskim koncentracionim logorima, a njihovog Кralja Saveznici drže u Francuskoj.“

Voren, svjestan da se ovaj zločin mogao izbjeći, zaključuje sljedeće: „Кod drugih nacija postoji latentna svijest o sopstvenoj odgovornosti za dopuštenje da saveznik učini nepravdu prema Crnoj Gori. One znaju da je ona ušla u rat prije Belgije, i da su kralju Nikoli pružili istu podršku koju su dali kralju Albertu, Crna Gora bi sada imala sasvim zasluženu nezavisnost. Spora, ali neminovna reakcija protiv lažne propagande Srbije se javlja“.

No, kad na vrijeme ne naučimo istorijske lekcije, onda se istorija po drugi put ponavlja. Svjedoci smo da stare rane ponovo krvare, ali ovog puta Srbija mnogo mudrije vodi hibridni rat u Crnoj Gori, ako zanemarimo da je Crkva Srbije, od kriminalnog klana, nedavno nabavila 100 ,,kalašnjikova“.

Na kraju, iako napisano vijek ranije, Vorenove riječi danas odjekuju glasnije nego ikad, uz nadu da na njih neće biti gluvi ni EU, ni SAD: ,,Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja jača na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode. To ne može biti! To ne smije biti! Кraj još nije došao. Još ima nade u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!“