Piše: Andrej Nikolaidis
A kažu da su Crnogorci lijeni…
Da li bi lijeni ljudi nedjeljama, mjesecima strpljivo kopali tunel od stana do podruma Višeg suda? Uostalom, mnogi crnogorski iseljenici u Americi naporno su i vrijedno radili u rudnicima. O čemu svjedoči i pjesma Janka Đonovića – „Crnci i Crnogorci“. Koja kaže:
I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
Junaci priče o tunelu koji vodi do depoa Višeg suda, doduše, više su nalik na braću Dalton nego na Đonovićeve rudare.
Čitava priča sa podgoričkim tunelom neodoljivo podsjeća na holivudske filmove i serije sa online platformi. Sada, kada je premijer sa svitom i kamerama tabanao mjestom zločina, što će reći da tamo više nema posla za forenzičare, moguće je da rješenje misterije treba potražiti – upravo u filmovima.
Donosimo nekoliko filmskih ostvarenja čiji zaplet neobično podsjeća na zbivanja u podrumu Višeg suda.
Za početak, književni i filmski klasik:
“Grof Monte Kristo” (1975, režija: Dejvid Grin)
Roman Aleksandra Dime, po kojem je snimjen film sa Ričardom Čemberlenom u naslovnoj ulozi, priča je o Dantesu, čestitom oficiru francuske vojske koji biva nepravedno optužen i bačen u tamnicu na ostrvu If. Na robiji, Dantes upoznaje sveštenika Fariju, koji je iskopao tunel za bijeg. Taj tunel je, međutim, umjesto na slobodu, vodio samo do Dantesove ćelije.
U podgoričkoj verziji, priča bi se trebala zvati “Grof Montenegro”. Ako bi istraga bila sprovedena na osnovu Dimine priče, trebalo bi provjeriti dvije mogućnosti. Prvo; da li je u akciji kopanja tunela učešće uzelo i svešteno lice? I drugo: da li je tunel zaista trebao voditi do Višeg suda? Šta ako su kopači, poput sveštenika Farije, kopali ukrivo, pa stigli do višeg suda umjesto, recimo, do Centralne banke ili Skupštine?
Ovo, dakako, podsjeća na epizodu Duška Dugouška u kojoj ovaj, skrenuvši pogrešno kod Albukerkija, greškom stigne do Sniježnog čovjeka.
„Bjekstvo iz Šošenka“ (1994, režija: Frenk Darabont)
Kao i Dimin roman, Darabontov film snimjen po prozi Stivena Kinga govori o nevino zatočenom čovjeku po imenu Endi (igra ga Tim Robins). I on kopa tunel. I njega, kao i u slučaju kopača podgoričkog tunela, za sve godine kopanja niko nije čuo. Kako je to moguće?
Filmska kritika nema odgovor. Uvriježeno je mišljenje da je riječ o rupi u scenariju. Postoji više vrsta stvari koje ne čuješ. Ima onih koje ne čuješ. A ima i onih koje nećeš da čuješ – a baš te su najnečujnije. Kako bilo, kada je po srijedi ogromna rupa usred grada koja vodi do Višeg suda, najmanji problem je rupa u priči.
(„Veliki bijeg“, 1963, režija: Džon Stardžis)
Velike holivudske zvijezde, uključujući Stiva Mekvina i Čarlsa Bronsona igraju u ovom filmu o bjekstvu savezničkih vonjika iz nacističkog logora. Film donosi detaljan prikaz kopanja tunela za bijeg. Postoji, međutim, očita razlika između priče o podgoričkom tunelu i svih pobrojanih filmskih priča. Na filmu, ljudi tunel kopaju iz zatvora ka slobodi. U Podgorici, kopano je sa slobode ka zatvoru. Zloban čovjek na to bi rekao kako u oslobođenoj Crnoj Gori nema razlike između „slobode“ i zatvora. Još zlobniji čovjek rekao bi kako u nesretnim državama ljudi bježe iz zemlje. A samo u onim najnesretnijim bježe pod zemlju.
„Građanin opasnih namjera“ (2009, režija: Geri Grej)
Ovaj hit film sa Džerardom Batlerom i Džejmi Foksom u naslovnim ulogama nosi najviše sličnosti sa pričom o podgoričkom tunelu.
Batler igra osvetnika koji, nakon što pravosuđe ne uspije kazniti ubice njegove porodice, pravdu uzima u svoje ruke. Njegova prava meta je pravosudni sistem, koji on brutalno kažnjava.
U ovom filmu američko pravosuđe prikazano je kao slabo i neefikasno. No mašta autora film ne dospijeva do stepena raspada pravosuđa kakvo je postignuto u Crnoj Gori.
Batler ubija sudije, u vazduh diže automobile, čak planira srušiti i gradsku Vijećnicu. Kako, kada je čitavo vrijeme je u zatvoru? Trik je u tome što je iskopao tunel koji mu omogućava da zatvor krišom napusti i vrati se u njega.
Batlerov cilj je da pokaže kako zakon ne funkcioniše. Na kraju filma, Džejmi Foks je prisiljen da prekrši zakon da bi zaustavio Batlera – prisiljen je da, kao i on, zakon uzme u svoje ruke. Na taj način Batler pobjeđuje, jer nestaje svaka razlika između njega i agenta sistema koji ne funkcioniše.
Što nas dovodi do podgoričke priče. Komične izjave zvaničnika o tome kako „gotovo ništa“ od dokaza ne nedostaje možda kriju istinu.
Jer: šta ako poenta tunela i nije bila krađa dokaza, nego je, kao u filmu „Građanin opasnih namjera“, suština bila u ismijavanju sistema? Falili dokazi ili ne, sistem je ogoljen i predmet sprdnje. Sistem ne funkcioniše: ko se plaši i ko vjeruje u sistem koji građani ismijavaju?
Crnogorski sistem i bukvalno ima rupetinu u sebi.