Dubravka Jovanović: Ljubo, jače im se i šire nasmij!

Piše: Dubravka Jovanović

Ljubo Čupić

Dokle smo stigli i da li je ovo mjera jada od kojeg svaki kantar puca?
Ne zanima me ko je, ni koji ga nagon ćera. Animalni svakako.

Niti ko će mu i da li će suditi.
U koju politiku će ga smiještati. S kojim izgovorima moguće i braniti slični njemu.
Zanima me odgovor do kad i koliko još treba da nas zapišavaju žive i mrtve, pa da po pravilu krenu sokratove odbrane, teorije zavjere i ovjerene podjele naše kako je plaćen nekakav crni čovjek od strane bivših itd..

Dakle, već viđeno što se odbrane tiče.

Nego što nas dalje čeka ako nijesmo za četnikovanje ?

Što će sa nama živima i mrtvima, koji bi Ljubov osmjeh suncu nalik, u sve čitanke i sve lektire školske.
Jer od Ljubovog osmijeha cvijet progovara i sloboda se brani.
Noć suviše velika za Ljubovo zvjezdano čelo. Mala za sakriti neljude i njihove karaktere kojima mokre po Narodnom heroju.
Čovjeku prkosnog osmjeha fašizmu, od kojeg se grom uplaši a munje utrnu.
Crni čovjek se olakšao u nevremenu crnogorskom, uz noge i lice heroja.
Obavio rabotu, zakopčao karakter i projezdio u noć. Neopranih ruku od zla i zločina otišao u tamu i nesojluk, odakle potiče.
Otišao u ništa, da živi sa ništa sobom, i da ništa ostane dok živi crnilom svoga oskrnavljenog uma.

Heroj ga je s visine posmatrao. I nasmijao se ponovo. Njemu je to bar lako.
On drži slobodu u rukama. I dostojanstvo s prkosom u osmjehu onim istim kojim se smijao pred smrću onima istima koji danas mokre na pravdu i mir, na državu i svoj rod, na zastave i grobove, na Sutjeske i Neretve, Kozare, Igmane i Kolašine, na Srebrenice i Jasenovce, na dječije suze i majčinu crnu maramu dovijeka.

„Najzad je vrijeme da prasnemo u smijeh
Mokreći na svoje rane i njihov sjaj“ .
Sjaj osmijeha Ljuba Ćupića u oku je svih nas koji ugašenu čovječnost bolujemo.

Znam da stižu vremena kojima sjaj putuje a crni čovjek nestaje u noć.
Proći će i ova bezličnost čovječanstva.
Ljubov osmijeh opominje i tješi, jer treba umrijeti i znati pogledati u nebo da ostane znak.

Ljubo sa sred nikšićkog trga čita dubinu vasione i poručuje: nikad se zlom ne pobjeđuje.

Učite se ljubavi možda još nije kasno, jer najviše boli kada zlo raste brže od nas.
Koga nadraste samo može mokriti u noć i uz ovaj, vjerujem ne za dugo crni vjetar koji nam Crnom Gorom puva.
Jadnoga li života njihovog.
Jače i šire Ljubo osmjehom, legende!