Don Tonći, lumin starome Kotoru

Piše : Dubravka Jovanović

Bio jednom don Tonći Belan. Bokelj, građanskoga kroja.

Danas ga čuva Gospa od snijega, da se nikada ne otopi u sjećanjima i ljubavi puka njegova.
Na peti avgusta Gospa se umiva sumrakom praćenim ptičijim orkestrom iza čempresa, svečana u procesiji. On kao lumin što zlatnim sjajem do zvona na kampanelu svijetli. I grije.

Sniježna se Gospa u njegovom noćnom bdijenju javlja.
Svjetlost se nad njim utrostručava.

Don Anton Belan, kanonik, župnik kotorski i škaljarski u porti crkve Gospe od snijega u Škaljarima.

Međ svojim pukom koji bi i na smrtnu uru tražio samo njega. Da ga otprati gore, da mu skrinju svetom vodicom blagoslovi.

Samo njega za posljednje blago lice ovozemaljskoga svijeta.

“Don Tonći, samo da znate, neću umrijet ako mi vi ne držite zadnju pričest, zborile su mu Peke i Marta iz Škaljara. Prvu je ispratio iz Gospe od snijega do seoskoga groblja, a za drugu nije stigao. Zakopana je uz blagost dobroga Don Anta.
Na Svetoga Luku trpeza bez njega nije bila puna.
Bumbari, tripe, nogice sa zeljem i dva prsta vina, crnoga.
Zna se, za Don Tonća koji će svratit, ostat i zapjevat.

I novu ćakulu iz grada svojim šarmom opiturat. A uz objed špjegat što ima novoga pod Markat.

-Pošto je grahovska krtola i mrkva. Zelje bijelo puca pod prstima, a sve manje je prave grbaljske pamidore. Ni prasaka slatkih, onih blijedih od velura, kao lice djevojačko, što mirišu kao duša, više nema. Petrusin, ako nije sitnoga lista ne kupujte, ni kineski luk česan zamotan u mrežicu. Nema šuga i ne miriše ni juha ni toć od toga falsoga, zborio je.

Na peškariju u kašete koprcale bi orade, brancini, sardele, škombri, cipoli,barbuni, pod njegovom rukom kao da mu se i oni javljaju i žele biti i na gradele i u prosulju, samo da je njegova.

A pusti bonkulović, znao je deboto i sparićat i guštat.

Kod tete Elze ili Marije Ivove nakrasio bi se, po redu sve, do štrudela i domaće, starinske torte pune oraha, mirisne od gratanoga limuna i ruma.

Ujutro bi prijateljima ispred Vardara zborio đe je bio i kako se tratao.

Onda đir preko pjace i na bićerin (obično pelin) u Skala Radio za još koju novitadu. A kad bi izlazio, dobacio bi nam onu čuvenu latinsku: Sa svima lijepo, ni s kim iskreno.

Ja bih dodala jače u skale kojima bi već pasao na objed (jer zvoni podne i Zdrava Marija),  citirajući legendarnog  poštijera Krsta Kokota: Ja vi ništa nisam reko!

Dolje već na zadnje skale pri izlazu, čula bih mu prepoznatljiv smijeh koji me podsjećao na  muziku kiše iz kotorskih gurli.

Predveče, znalo se, sa neizbježnim Palmom i Slavkom u male, od  crkve do pulitike, ali i novoga škerca i ćakule.

Obavezna posjeta Pomorskom muzeju i arhivu za koji ćitap stari, žuto štivo ili libro još od Franja Josipa što vonja na umidecu.

Guštao je muziku i poznavao partiture, pa se ni jedan ozbiljniji koncert u Sv. Duha nije mogao održati bez njegovog prisustva. Po pravilu, sjedao je  ili na baladuri ili u zadnje redove Koncetne dvorane kotorske Muzičke škole.

Don Tonći u katedrali kao monumenat. Uspravan, baršunastog i po malo prozuklog glasa  pjevao i molio. Mudar, human, kosmopolita od prezence i svakoga reda. Božićnim zvončićima kitio crkvu. Uz frutule  sa djecom, horom i orkestrom njihovim, Božić bijeli sa njim je bivao čarolija a Uskrs šarena kartolina veselja i plaveti. Sva dobrota njegova bila je zamotana u inkolani bijeli faculet Uskršnjeg jutra i blagoslov jela (jaja, mladoga luka, kruva, sira).

Na slogu je pozivao, krstio i krizmao, pričest zadnju blagošću davao, s mirom za male i velike, Bokelje i Crnogorce, Srbe i Hrvate, katolike i pravoslavne, muslimane i jevreje. Za mir i pomirenje, za zavjet prađedovski, za kosmopolitizam, za tradiciju, jedro, mornara, pompijera, ribara i težaka, za misu za žive i mrtve, za kolo Mornarice, za novitadu, za bićerin, za hor, za život, za Kotor.

U zadnji đir od kuće Milovića do stare Vijećnice kao na bini, sa kotorskim ćitadinima starome Kotoru odavao je počast. Nostagijom utisnute stope njihove u svaku ploču Pjace od rive, praćeni srebrnim zvukom staroga sata do portuna u vrata grada, za zakantat u milozvučju klapskoga poja.

Teško se mirio sa zatvorenim brijačnicama, butigama, šusterajima, mesarama, kafanama, konobama, bifeima, nestalim sprovodima karocom i đorđinima. Sa ugašenim đitama, utihnulom klapskom pjesmom ispod volta, sa potopljenim drvenim barkama, mrežama i kašetama ribarskim.

Nije volio ljeto ni konfužion od furešta.

Zapatao bi se u ladovinu stoljetnih kamenih zidova biskupije i čekao da rasfreška prva kiša i opere pjacete i kalete.  Da otvori lumbrelu i obiđe grad.

Da prorijede grdosije od vapora i njihovo fišćanje. Čekao je jesen kad utihnu kalete i ulični svirači pasaju. Da se zatvore vrata suvenirnica sa  svojim neoriginalnim sadržajem koji su prostirale vanka ispred butige.

Nije se mirio ni sa novom lingvom bez šuga i one patinirane kotorske posebne parletine, koja kao pjesma uđe i ostaje u uhu.

Među zadnjim Kotoranima se pozdravljao sa ke nova i adio. I među rijetkima znao za onu- ke đente.

Narod ga je volio. Bio je narodni. I svoj. Svještenik, intelektualac, ali i galiot i oriđinal od geta i mota.

I ako i jedan grad ima miris svojih  ljudi, Kotor miriše na Don Tonća.

U kamenom vezu starih dvorova i aretirajama kotorskih ulica, pulsira vječno živo zvono Don Tonćijevog srca.

Ja ga čujem.