Đe je sada žena četnik?

Piše: Slavko Mandić

Došla je u Crnu Goru iz Bileća. Tamo nije bila ništa, kao ni ovamo, ali se naša negdanja vlast potrudila da je vine u orbitu. Dopala se nekome. Učila je dobro ono što je trebala da nauči. Zvala se Vesna Bratić. Doktorila je na anticrnogorstvu i apsolutnoj negaciji Crne Gore. Kasnije će sama vlastitom imenu dodati još po neki karakterno politički motivisan nadimak. Koliko da se zna ko je i zašto je to što jeste. Zbog toga joj niko ne može zamjeriti, jer je ona samo radila ono što joj je bio opredjeljujući zadatak. Ovi naši državni štićenici bi, upravo zbog takvih trebali da budu snažan motivacioni faktor da se na Crnu Goru niti smije niti može udariti. A nijesu, pa zato  vrijedi pośetiti javnost o čemu se zapravo radi i kako se dogodilo da jedna Vesna u Crnoj Gori bude to što je bila?

Kako ništa nije slučajno, nije ni proglašenje ove persone za lice od posebnog naučnog interesa Crne Gore. To je značilo automatsko dobijanje našeg državljanstva, a po članu 12. Zakona o crnogorskom državljanstvu, dobiće ga ona osoba koja je faktor od izuzetnog značaja za državni, naučni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore. Sve u jednoj osobi, tačnije Vesni Bratić, jedini je prepoznao predlagač, čije je ime Ministarstvo nauke, a to je prihvatilo državno prezime, Ministarstvo unutrašnjih poslova i 19. marta 2012. godine žena koja sigurno nikada nije zapjevala …“sred pušaka, bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras“…, nadaleko slavnu antifašističku Bilećanku, Zorana Predina, postaje crnogorska državljanka. Žena čija je ideološka matrica satkana u Dražinoj poetskoj niti, „humanim“ antiljudskim potezima Mladića i Karadžića, sramnoj retorici Dodika, pravila je šovinističku piruetu po Crnoj Gori, vrteći se u krug vlastitog anticivilizacijskog propadanja. Nju takvu, nakon decenije djelovanja u tišini probudili su popovi crkve Srbije, dajući joj sve potrebne zadatke za uništavanje prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore, resora koji su joj dobijeljeni u manastiru Ostrog.

To nedjelo, koje je, poput kakvog usuda, dugo pritajeno čekalo signal, razbuktalo je svoje rušilačke strasti baš kad je trebalo. Nije ni časa časilo da se dokaže već na startu crkvenog postavljenja. Krenula je ministarka na crnogorske tradicionalne vrijednosti, da ih satre do temelja i uništi u potpunosti. Nije to ona sama mogla. Neko je odradio logistiku. Kao na filmu u kome srijećemo spavače, špijune ili agente, koji će se jednom, kad za to dođe vrijeme, probuditi i upotrijebiti kao pelet za potpalu države čija je nesebičnost učinila da ima i da joj se može što god želi. Bratićka i primjeri njenog djelovanja su najbolji dokaz, da nije imala dovoljno kapaciteta da kreira, jer joj intelekt ne seže dotle, ali je sigurno da je ona i te kako koristan izvršilac. Zato je Vesna Bratić dobila četiri ministarstva, što je nezabilježen slučaj  u istoriji postojanja zakonodavne vlasti. Ali, to nije slučajno.

Procijenio je vrhovni bradati poglavar da će ona bolje od ostalih odraditi zadato. Ona je gledala da što prije stigne do cilja, a prepreke joj nijesu bile  ni Ustav a ni zakoni. Ni sudovi, ni tužilaštva.  Gaziće nemilice naš pravni sistem, kako bi u konačnici zgazila i onaj prosvjetni, naučni, kulturni i sportski. Drugi to ne bi tako, jer bi se pribojavao makar u post festumu reakcije pravde. Ali, nju nije bila briga. Ona je krilala, jer je znala da je iza nje crkva Srbije i sva moć koja dolazi iz „bratske“ Vučićevijade. Zato se ništa nije desilo kad je smijenila svojom rukom skoro 400 direktora bez ikakvog obrazloženja. Njena je URA. Moglo joj se. Sistem je srušen, i ono što država čuva kao očinji vid, pretrpjelo je trajna oštećenja. Isto je i sa ostala tri ministarstva.

Danas Vesne nema, ali ima posljedica njene vladavine. Njen rad ośećaćemo na vlastitoj koži više od njenog nestajanja. A da li će biti ikoga ko će zatražiti njenu odgovornost? Recimo crnogorska akademija nauka i umjetnosti, ili brojni dekani, profesori univerziteta, naučni i javni radnici, kulturni djelatnici, sportisti? Načekaćemo se, iskustvo govori najbolje.

Vratićemo se na one naše bivše koji su u Vesni Bratić viđeli sve ono što ona istinski nije bila. Posebno kada su u pitanju crnogorski nacionalni i državni interesi. Da li je predlagaču promakao nacionalistički profil, koji je Vesna Bratić s ponosom isticala, teško je sada reći, ali se i tada znalo da je ona za sebe jasno govorila da je ŽENA ČETNIK. Ko je poznavao bilo mu je jasno da je ona civilizacijski odbojnik, litijašica sa jasnim portfeljem u koji je smješteno sve ono crnogorsko što za njenog mandata mora da nestane.

Pa zar je ona ovakva mogla da prevari one bivše? Ili je možda nešto drugo u pitanju?

Njena mržnja prema Crnoj Gori bila je žestoka. Za nju ova država, jedina na svijetu koja bi njoj takvoj dala i gram vlasti, nije vrijedna pomena. To je srpska država, govorila je, a Crnogorce, koji su joj više smetali od samog đavola, nazivala je Milogorcima i Dukljanima. Njena je izmišljotina da Crnogorci nemaju istorijsko utemeljenje i da su rezultat etničkog inžinjeringa.

Ženu četnika, kako je sebe voljela da naziva, primila je Crna Gora s obje ruke. Ova protuva i ljudsko zastiđe vrnula joj je najsramnije i najpodlije. Pomogli su joj, vjerujem nenamjerno, upravo Crnogorci, koji su prilično široke ruke kad treba davati. Neki posebno i to naročito kad daju ono što nije njihovo. A trebalo bi biti, jer je Crna Gora naša svetinja i jedino naše što istinski imamo.

Đe je sada žena četnik? Hoće li je rektor Crnogorskog Univerziteta, koji je od nje po ovim pitanjima još grđi, zadržati da nam bude i dalje smetalo i zlo proljeće, ili ćemo se oduprijeti konačno i svima koji atakuju na državu kazati jednom za svagda MRŠ!
Možda, ali znajući nas, skloniji sam vjerovanju u prvi dio ove rečenice.