Država Crna Gora može opstati i graditi svoju budućnost samo kao građansko društvo koje će se zasnivati na onim standardima koji upravo omogućavaju afirmaciju njene zanimljive kulturne različitosti i odraza te različitosti na savremene tokove.
Narod koji ima svoju državu, poštuje njene simbole, ponosi se njenom tradicijom, poistovjećuje s njenom sudbinom, spreman je za nju i žrtvovati. U tom su smislu kultura i umjetnost puno doprinosili značaju i ugledu države. U njenu su slavu umjetnici i slikali i radili spomenike i slavoluke i, pjevali i komponovali, pisali, snimali filmove umjetničke i propagandne.
Umjetnost je slavila državne uspjehe na bojnom polju, ovjekovječila ustoličenja vladara, služila narodu u oružanim pobunama, kao na primjer u Francuskoj, Španiji ili Rusiji u dramatičnim društvenim okolnostima kada je jedan režim bio smijenjen drugim. Slavni francuski slikar romantizma Ežen Delakroa je s ponosom zapisao ,,…iako se nisam borio za svoju zemlju slikao sam za nju“. Tako su radili mnogi umjetnici. Umjetnost je takođe bila aktivna u službi raznih ideologija, ali i protiv njih. Treba takođe reći kako se umjetnost znala odnositi prema državi sluganski, pod izgovorom da se stavlja u službu ,,više ideje“, ,,višeg društvenog cilja“. Ali tada, u takvim okolnostima, kad nužno gubi onaj minimum svoje autonomnosti, kako bi rekao Mihail Nabokov, ,,čim se stavi u dodir s politikom neminovno se spušta na nivo najobičnijeg ideološkog bofla“.
Odnos države prema umjetnosti zna biti promjenljiv zavisno od interesa državne politike. Ruska Oktobarska revolucija i ruska avangarda su tipičan primjer. Svjedoci smo kako je nakon Drugog svjetskog rata i u bivšoj Jugoslaviji doktrina socrealizma imala direktan uticaj na umjetnost. Međutim, kada se politički kurs države mijenjao, kada je socrealističku umjetnost, socijalnu po saržini, (radne akcije, gradilišta, ugljenokopi…) i socijalističku po formi, (patetični pokreti udarničkih zdravih muških i ženskih tijela), smjenjivala, (u početku etiketirana kao dekadentna), apstraktna umjetnost, taj je kulturno-umjetnički inport sa zapada kasnije postao reprezentativna jugoslovenska umjetnost. Socijalistička država je velikodušno pokazala svijetu kako je osjetljiva za ono što je elementarno za svaku kulturu, dakle slobodu stvaralaštva, da bi s druge strane, ono što nije odgovaralo tadašnjem ukusu, odnosno ocijenjeno kao politički problematično, odbacivano je ili marginalizirano.
Plansko djelovanje
Ekonomski moćne države, posebno one koje imaju bogatu kulturnu tradiciji znaju koliko je važan uticaj kulture i umjetnosti i u tom smislu imaju precizno dugoročno razrađene programe. Posebno su zanimljiv primjer u ovom smislu Sjedinjene Američke Države. Tradicija ove zemlje, stara tek dvjestotinjak godina, uspjela je ostvariti svojevrsni kulturni imperijalizam. Svojim konceptima kulturne politike i svojom umjetnošću (nastaloj dominantno na iskustvima moderne evropske umjetnosti), osim apstraktnog ekspresionizma ili pop arta te današnjih aktuelnih tokova na tamošnjoj art sceni, da ne spominjemo ulogu filmske industrije, mjuzikla, i uopšte kako bi rekao Gi Debor, proizvodnje ,,svijeta spektakla“, ostavlja jak pečat i prepoznatljiv uticaj na druge kulture. Treba li ovome pridodati važnu činjenicu dominacije engleskog jezika koji takođe ima veliku ulogu u sveopštem društvenom uticaju.
Nakon 1945. godine situacija se i u području kulture mijenjala. Primat Pariza kao prijestonice umjetnosti preuzeo je Njujork. Francuzi su otvoreno kritikovali ,,amerikanizaciju evropske kulture“. U tome je posebno bio eksplicitan bivši francuski ministar kulture Džak Lang. Primjer jakog uticaja jedne culture, odnosno umjetnosti na drugu kulturu i umjetnost pokazala je 2007. godine velika izložba kineske savremene umjetnosti u Londonu, koju sam imao prilike vidjeti. Ničeg se nije moglo naći na izloženim radovima od senzibiliteta velike kineske tradicije preobražene u savremeni umjetnički izraz. Osim portreta na kojima su prikazane tipične karakteristike kineskih fizionomija, ostalo je sve bilo u oblicima vladajuće uniformnosti globalne umjetničke scene u kojoj dominira upravo ono što su proizvele i nametnule američka i zapadnoevropska kultura i umjetnost.
Što se događa u kontekstu ovoga problema s malim državama, koje imaju svoje kulturne i umjetničke potencijale, ali očito ne nalaze načina da u svijetu moćnih i bogatih te vrijednosti plasiraju po modelima kakve te vrijednosti zaslužuju.
Predrasude ”velikih”
Podsjetimo ovim povodom i na otežavajuće okolnosti što ih stvaraju predrasude koje veliki svijet ima prema malim narodima, na primjer prema Balkanu ili istoku uopšte, što se nažalost još uvijek akceptira kao meritorno mišljenje. U knjizi ,,Umjetnost danas“ iz 1976. godine, pišući o slikarstvu Dada Đurića i Ernsta Fuksa u okviru verističkog nadrealizma, engleski likovni kritičar E. L. Smit doslovno kaže: ,,Možda bi trebalo napomenuti da Dado dolazi iz zemlje smještene na marginama svjetske moderne umjetnosti“. Ova je rečenica veoma znakovita u kontekstu problema o kojem govorimo. Međutim, u državama koje znaju imati inferioran odnos prema velikom i moćnom svijetu, uticaj svjetske kulture zna biti plodotvoran, ali i poguban. Vođeni silnom željom da budu aktuelni ili savremeni, da se ne osjećaju ,,na margini“ (iako je pojam savremenog u umjetnosti višeznačan i veoma složen), nego da budu u korak sa tim velikim svijetom, kulturne politike takvih zemalja kao po automatizmu znaju usvajati kreativne modele drugih i tako pod opravdanjem savremenog zanemaruju ili potiskuju sopstvene vrijednosti i potencijale.
Kakvo je stanje s jednom malom državom kao što je Crna Gora? Država se kao i mnoge u regiji nalazi pred složenim problemom koji joj nameću tokovi neoliberalnog koncepta svijeta, odnosno svjetske kulture. Ili će se pokoriti tom sistemu uniformnog, opšteg standarda i tako žrtvovati ili obezličiti svoju kulturnu specifičnost ili će uspjeti sačuvati tu specifičnost a samim tim i svoj kulturni identitet. Tako se pred državu postavlja otvoreno pitanje; što s njenim kulturno-umjetničkim vrijednostima?. Na koji ih način ne samo sačuvati pred savremenim izazovima nego ih istaći kao specifičnost, iako skromnu u odnosu na velike kulture drugih država. Ovaj se problem na izvjestan način udvostručuje.
Ne samo zato što državi nedostaje konzistentna politika sa preciznim planiranjem dugoročne kulturne strategije prema svijetu, nego ima problema nedovoljne afirmacije kulture unutar crnogorskog nacionalnog korpusa bogatog različitostima. Država Crna Gora može opstati i graditi svoju budućnost samo kao građansko društvo koje će se zasnivati na onim standardima koji upravo omogućavaju afirmaciju njene zanimljive kulturne različitosti i odraza te različitosti na savremene tokove. U tom smislu sam često ukazivao, između ostalog, na neophodnost osnivanja novog Etnografskog muzeja (sadašnji je u neprimjereno skromnom i neprikladnom prostoru) koji bi pokazao svo bogatstvo različitosti kultura koje baštini država Crna Gora.
Država u osnovi treba podržati sve ono što mogu u afirmacije njenih vrijednosti učiniti kultura i umjetnost. Jer, kultura i umjetnost proizilaze iz različitih tradicija, ali ne da bi razlikama dijelili društvo nego da bi ga oplemenjivali. Oplemenjivanje znači imati smisla upravo za prihvatanje različitosti. Različitost je stimulans za odjelotvorenje novih oblika. Razvoj kulture na svim razinama. Svijest države o svojoj prošlosti jest neophodan uslov za izgradnju njene budućnosti. Premda je riječ o notornoj činjenici, nije na odmet iznova na nju ukazati. Država mora voditi računa o ulozi i značaju kulture i umjetnosti, što znači i afirmaciju njenog identiteta, a identitet je uslov njenog opstanka.