Dejan Jović – kakav profesionalac!

Piše: Aleksandar Radoman

Ajmo malo igre asocijacija. Što je zajedničko islamofobu i slavitelju ratnih zločinaca Srđi Trifkoviću i kvazijugoslavofilu i pseudoljevičaru Dejanu Joviću? Samo pazite, ovo je trik pitanje. Ako je parametar aktuelni trenutak – poveznica im je FCJK. Ako je, pak, parametar, vječnost – zajednička im je ideologija velikosrpstva, koju možete pakovati i u desnu i u pseudolijevu ambalažu. Samo je u rasporedu uloga Trifkovića zapalo da izigrava lošeg, a Jovića dobrog policajca.

Zato se ne treba čuditi otkud to da predstavnici dva pola iste mašinerije u svega nekoliko dana u centar svojih interesovanja postave FCJK. Prvo je Trifković, u nestrpljivom iščekivanju rezultata popisa, zavrištao da treba ugasiti „kukavni“ FCJK, da bi se potom Jović, u maniru finog salonskog šovena posprdao „amaterizmu“ FCJK. O Trifkoviću je ovih dana rečeno dosta, pa je preostalo da se riječ-dvije kaže i o Jovićevu povodu za reagovanje.

Na mreži X Jović je, naime, ničim izazvan postovao vijest Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore da je crnogorski ministar vanjskih poslova pośetio hrvatskoga šefa diplomatije te da je u skladu sa standardnom diplomatskom praksom govoreno o „prijateljskim zemljama, susjedima, partnerima i saveznicima“ kao i da su „bilateralni odnosi utemeljeni na bliskim vezama i saradnji, kao i zajedničkim EU i NATO vrijednostima“. Tu je vijest dobrohotni Jović prokomentarisao ovako: „FCJK u šoku. Srpski i ruski utjecaji poslije izbora u CG, kažu. 😊😊 Kakvi amateri.“

FCJK u šoku. Srpski i ruski utjecaji poslije izbora u CG, kažu. 😊😊 Kakvi amateri. https://t.co/tvnfsruoyX

— Dejan Jovic (@DejanFpzg) December 21, 2023

I sad odmah da nešto razjasnimo. U svemu što FCJK i njegovi profesori još od osnivanja ustanove rade izvan svoje osnovne struke u kojoj su od strane vanjskih autoriteta prepoznati kao jedina izvan granica Crne Gore vidljiva naučna oaza u Crnoj Gori, ima nesumnjivih elemenata volonterskoga angažmana koji se često podrazumijeva kao jedno od obilježja amaterizma.

Profesori FCJK, naime, ne upuštaju se u društvene debate jer ih neko unajmljuje i plaća za taj posao, već to rade s ośećajem potrebe da dignu glas protiv ubrzane klerikalizacije i fašizacije crnogorskoga društva, protiv segregacije, homofobije, islamofobije, kulturrasizma, istorijskog revizionizma, slavljenja ratnih zločinaca, ideja o prekrajanju granica i etnoinženjeringu i sl. i ta njihova borba nesumnjivo je u tome domenu amaterska.

Dejan je Jović, pak, u tome pogledu suvi profesionalac. A taj profesionalizam ponajbolje pokazuje na primjeru Crne Gore. Neposredno nakon predśedničkih izbora proljetos Jović se oglasio tekstom u kojem je svojom „vrti-pleti, red prenemaganja, red apozicije“ metodom poručio da Crnu Goru treba redefinisati. Bilo je tu još tipično šešeljevskih poruka, u novom ovitku, te da crnogorski jezik zapravo ne postoji te da Srbima treba dati veća prava u pravcu konstitutivnosti te da srpskog i ruskog uticaja i nema, a da je je ključni izvor problema crnogorski nacionalizam i sl.

Na Jovićev tekst briljantno je reagovala politikološkinja Olivera Komar dokazujući da se njegov odnos prema Crnoj Gori ne razlikuje od odnosa koji baštine najrigidniji velikosrpski nacionalisti, s nešto suptilnijom verbalnom artikulacijom toga stava. Jovićev pokušaj da odgovori demaskirao je u potpunosti njegovu poziciju, no da mu obrazi i dalje bride od ovoga brijanja na suvo pokazuje i ovaj njegov iznenadni osvrt na FCJK.

Da je Jović amater, koji o Crnoj Gori piše s emocijom a ne iz interesa, moguće da bi umjesto postovanja vijesti o kurtoaznom susretu dva ministra vanjskih poslova podijelio vijest o predśedniku crnogorske skupštine u izbornom štabu Aleksandra Vučića i onoj prestrašenoj reakciji smanjivanja zvona na telefonu na samu pomisao da bi ga gazda Vučić, zazvoni li mu telefon, mogao udaljiti iz prostorije.

Ali, vidite, Jović nije amater, već profesionalno obavlja zadatke za istog poslodavca koji unajmljuje crnogorskog predśednika Skupštine, pa zato to i ne komentariše. Ali kad se već odlučio da podijeli vijest o milion puta saopštenim frazama sa sastanka dvojice ministara vanjskih poslova, da je Jović amater a ne profesionalac – postovao bi vijest kako je crnogorski šef diplomaNtije ponižavajuće prisustvo crnogorskoga predśednika Parlamenta u Vučićevu izbornom štabu nonšalantno proglasio njegovom privatnom pośetom, praveći od tog prvorazrednog diplomatskog skandala tek bezazlenu prijateljsku žurkicu.

Da je amater, a ne suvi profesionalac, Jović bi se prije no podijeli kolokvijalna zaklinjanja u EU i NATO crnogorskog šefa diplomantije informisao o njegovim ranije saopštenim stavovima, i o NATO i o koječemu drugom. Poput, recimo, informacije da se aktuelni šef diplomantije Crne Gore 2014. godine uključio u anti-NATO kampanju člankom „NATO nije naš interes“, a svoje stavove obrazlagao, pored ostalog, i moralnim načelima, tvrdeći da je ulazak u NATO nespojiv s identitetom Crne Gore.

Godinu dana kasnije, u jednom televizijskom gostovanju, svoj anti-NATO stav potkrijepio je očiglednim divljenjem Putinovoj agresiji na Krim i Donbas: „Zamislite kolika je to moralna i politička pobjeda Zapada, ukoliko jednu zemlju koja je stotinama godina bila u najbližim vezama sa Rusijom, i čiji su vladari umirali sa imenom Rusije na usnama, da pridobije takvu zemlju za svoj projekat. (…) Rusija međutim nije isto što je bila prije 20-25 godina, pa sada Rusija odgovara. Rusija odgovara pripajanjem Krima, Rusija odgovara prije nekoliko godina i priznanjem Osetije i Abhazije kao nezavisnih država; Rusija sada odgovara sopstvenom kampanjom u Siriji i interesantno je da ta Rusija za par nedjelja ima više uspjeha nego NATO za par godina!“

Ali, kao što rekoh, Jović nije zabrinuti amater, nego stameni profesionalac, zbog čega je svojevremeno zavrijedio i suptilnu podršku Sputnika u kandidaturi za EU parlament. Da je Jović tek amaterski zainteresovan za dobro Crnoj Gori, možda bi se umjesto egzaltacije diplomatskim floskulama o zagledanosti Crne Gore u EU suočio sa zagledanostima šefa crnogorske diplomantije ne u budućnost no u grobno mjesto jednoga od ključnih ideologa krvi i tla Amfilohija Radovića, iskazanim tek nekoliko dana poslije njegove smrti: „Vidjelo (se) još od prvog dana nakon smrti mitropolita Amfilohija, da će njegov grob postati mjesto hodočašća, i ko zna kakva nas dobra i lijepa iskustva čekaju sa tog groba, koja ćemo tek da vidimo.“

Uistinu vam kažem, nema nikakve ironije u tome što tvrdim da je Jović profesionalac. Zamijenivši pojam jugoslovenstvo pojmom srpstvo, pa iz te zamjene izvodeći sve same revizionističke zaključke, što je uočila još poodavno istoričarka Olivera Milosavljević, a Srpski svet proglasivši „potpuno neprimjerenim pojavljivanjem fraze u diskursu“, Jović sasvim profesionalno obavlja svoj posao promocije politike Srpskoga sveta, služeći se mimikrijskim plaštom Jugoslovena i ljevičara.

Zato se Dejan Jović, osim u rečeničnoj konstrukciji, danas ni po čemu ne razlikuje od Aleksandra Rakovića ili Srđe Trifkovića, sve samih profesionalnih izvođača radova za potrebe projekta sročenog u bermudskome trouglu SANU – Beogradska patrijaršija – BIA, čiji je aktuelni nosilac autokrata Aleksandar Vučić. Alal ti profesionalizam, Joviću.