Crnogorski Srbi – žrtve kulturološkog genocida

Za aktuelno.me

Piše: Tijana Lopičić

Bliži se popis stanovništva u Crnoj Gori. Iznova smo prinuđeni da dokazujemo naš crnogorski identitet, koji je, nažalost, viševjekovna žrtva hegemonističke velikosrpske propagande. Iako je degradirajuće, iznova i iznova, dokazivati ono što je dokazano, usljed kontinuiranog nacionalnog negiranja, te nenaučnih tumačenja – ipak moramo!

Po društvenim mrežama se dijeli popis iz 1909. godine na osnovu kojeg navodno dokazuju da je Srba bilo 94,38 odsto. Međutim, ni crnogorski ni sprski istoričari po ovom pitanju nemaju suprotan stav. Zapravo, usaglašeni su da je popis bio isključivo po vjerskoj osnovi, jer po direktivi kralja Nikole, a u skladu sa njegovim pretenzijama na srpski prijesto, onima koji bi se izjasnili kao pravoslavci upisivala se narodnost Srbin. Istaknuti srpski predstavnik dr Momčilo Vuksanović u emisiji “Argumenti” potvrdio  je da je popis iz 1909. godine imao isključivo vjerski karakter. Tako da je jasan ovaj, nadasve, maliciozan pokušaj još jednog svetosavskog propagandnog spina. Nemoguće je negirati prvi popis po nacionalnoj osnovi koji je bio 1948. godine.  Precizno dokazuje da je  Crnogoraca bilo 90.67 odsto, a Srba tek beznačajan procenat od  1.78 odsto.

No, kako bismo hronološki imali kompletnu sliku crnogorskog nacionalnog identiteta, odgovor možemo potražiti u pasošima. Za sada, najstariji crnogorski pasoš datira iz 1751. godine, te jasno dokazuje crnogorsku nacionalnu pripadnost. Gospodin Branislav Borilović je ovaj prvorazredni dokument otkrio u knjizi istaknutog srpskog istoričara Gligorija Stojanovića ,,Seoba Crnogoraca u Kraljevinu Dvije Sicilije sredinom XVIII vijeka”, 1960. godine, u kojoj se nalazi i prevedeni dio pomenutog dokumenta:

„Božjom milošću Sava Petrović, pravoslavni mitropolit Crne Gore, Skenderije i Primorja. Kojem bilo gospodinu i gospodaru, u bilo kojoj državi i oblasti, činimo na znanje sa našim slobodnim pasošem i potvrdom da je Stanoje Humac iz našeg slobodnog knjaževstva Crne Gore, sa jednim svojim drugom Vučetom Martinovićem, obojica iz plemićke crnogorske porodice, i koliko više mogu preporučujem ih obojicu svakome gospodinu ili gospodaru”.

Ukoliko, pak, pogledamo pasoše iz perioda Petra II Petrovića Njegoša – „Crnogorsko provodno pismo“ ili kasnije „Crnogorski pasport“, u oba ova dokumenta upisivala se narodnost Crnogorac. Pasoše je potpisivao lično Petar II Petrović Njegoš, ili predsjednik  Senata, jer je „Crnogorski pasport“ izdavao Crnogorski Senat. Zanimljivo, da je Njegoš upotrebljavao pojam i „Crnogorska nacija“ u ugovorima pri prodaji manastira Stanjevići i Majine.

Identično se u pasošima upisivana narodnost Crnogorac, i u periodu dok je na vlasti bio knjaz Danilo.

No do jasnih odstupanja dolazi za vrijeme knjaza/kralja Nikole, kada se u pasošima više ne upisuje narodnost, iako je na vjerskom popisu iz 1909. godine svim pravolsavcima nasilno upisao tada željenu – Srbin. Kasnije se, od 1918. godine ‘pokajao’, te su i u testamentu njegove posljednje riječi: ”Neka Bog pomogne moje nesrećne Crnogorce”, Ponovo smo, gle čuda, postali Crnogorci, koji se danas borimo protiv posljedica Nikolinog grijeha.

Budući da je hronolaški dokazana crnogorska narodnost od, za sada, najstarijeg crnogorskog pasoša iz 1751. godine, koji je izdat za vrijeme vladike Sava, pa preko crnogorskih pasoša u doba Petra II Petrovića Njegoša, te knjaza Danila, jasno je da je kralj Nikola, vođen pretenzijama na srpski prijesto, omogućio realizaciju zlokobnog srpskog tajnog političkog plana „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine.  Nažalost, Crnu Goru je koštao srpskom okupacijom i aneksijom.

Veoma je tužno danas posmatrati žrtve kulturološkog i identitetskog genocida, koji gaje enormnu mržnju prema sopstvenom crnogorskom narodu i svom iskonskom porijeklu koji negiraju, namećući nama sada njihov, a tuđi – srpski. U nama nikada neće teći  ona izdajnička krv Save Fatića, koji je, istorijski jako dobro potkovan, rekao: ”Mi više nijesmo Crnogorci, nego Srbi”. Mudrome, dovoljno!