Crnogorski paradoks

Piše: Aleksandar Radoman

Sva relevantna istraživanja javnoga mnjenja kazuju da blizu 80% građana Crne Gore želi pristupanje Evropskoj uniji. Nasuprot tome, u prvome krugu predśedničkih izbora gotovo 60% birača opredijelilo se za kandidate koji – na direktan ili indirektan način – simbolizuju antizapadnu politiku. Reklo bi se da je riječ o paradoksu, no stvari su znatno složenije.

Nema nikakve sumnje da znatan broj građana u Crnoj Gori želi nova lica na političkoj sceni. Trodecenijska vlast jedne partije – pritom takve da je na okupu prvenstveno drži autoritet harizmatičnoga lidera – očigledno je proizvela efekat zasićenosti. Sve dobro što se desilo Crnoj Gori u te tri decenije, taman koliko i sve loše, pripisuje se lideru te partije Milu Đukanoviću.

Ako mu se može pripisati u grijeh to što je početkom devedesetih slijedio politiku Slobodana Miloševića, onda mu se može u vrlinu pribrati što je od sredine te decenije Crnu Goru usmjerio u drugome pravcu, okrećući je vlastitim interesima i partnerstvu sa Zapadom očuvavši mir u Crnoj Gori i omogućivši uslove za prijem brojnih izbjeglica iz Hrvatske, BiH i Kosova. Ako mu se može zamjeriti što je dozvolio burazersku privatizaciju i omogućio uslove za nekontrolisano bogaćenje uskoga kruga privilegovanih, mora mu se priznati da je obezbijedio ekonomsku stabilnost Crne Gore, koja je prvi put, valjda u cijeloj svojoj istoriji, stvorila mogućnosti za samostalan ekonomski život.

Ako mu se može zamjeriti što je kumovao nesretnoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, mora mu se priznati da je njegov udio u obnovi crnogorske nezavisnosti ključan. Ako mu se može prebaciti da je u postreferendumskom periodu preko svojih savjetnika otvorio vrata za sumnjive investicije i kupovinu nekretnina ruskim tajkunima, mora mu se priznati da je njegovo političko vizionarstvo uvelo Crnu Goru u NATO i dovelo je pred vrata EU.

Ako mu se može staviti na dušu otrovni društveni ambijent s početka njegove vladavine, mora se priznati da je presudno uticao na to da Crna Gora izraste u sekularnu, građansku i multikulturnu državu. Ako je unutrašnju politiku obilježilo mnogo lutanja i promašaja, uz snažan pečat često katastrofalne kadrovske politike, crnogorska spoljna politika bila je besprijekorna. Etc. Ovako bi moglo još dugo pro et contra. Đukanovićev problem je što se njegove vrline danas, nakon tri decenije vlasti, u izmijenjenim društvenim uslovima i svijetu postistine, slabije uočavaju od njegovih mana, što falangama kleronacionalista i desnih populista koji se smjenjuju na vlasti od 2020. godine daje mnogo materijala za obogaćivanje u srpskim obavještajnim kužinama zgotovljenog koktela koji preko narativa da su jedino Đukanovićevo nasljeđe korupcija i kriminal bezočno kriminalizuje ideju građanske i sekularne države Crne Gore.

Zato je on i glavna meta svih napada udruženih obavještajnih i medijskih krugova iz Srbije, a nemojmo zaboraviti da su vlasnici 4 od 5 televizija s nacionalnom frekvencijom u Crnoj Gori – građani Srbije, pri čemu je i peta televizija – Javni servis – u rukama ideologa Srpskoga sveta.

Ako mu se nekad i činilo da je s težim igračima izlazio na kraj, vjerujem da je Đukanoviću danas jasno da se Crna Gora suočava s najvećim izazovom u svojoj savremenoj istoriji. Umjesto tenkova koji su krčili put Velikoj Srbiji prije tri decenije sada su na sceni Beogradska patrijaršija, obavještajne službe, mediji i nekoliko falangi vješto kamuflirane crnogorske pete kolone.

U drugi krug izbora za predśednika Crne Gore Đukanović ulazi sam protiv svih, a na crtu mu izlazi najperfidnija kreacija Vučićevih obavještajno-propagandnih kužina. Riječ je o licu koje je bez ikakva izbornoga legitimiteta 2020. godine voljom Beogradske patrijaršije, zajedno s grupom svojih današnjih partijskih kolega, postao ministar, upamćen po gašenju Montenegro airlinesa i Aluminijskoga kombinata, ćeranju renomiranih stranih investitora i rekordnom „tajnom a organizovanom“ zaduženju države od gotovo 900 miliona (računajući i kamate).

Ispostaviće se da je to državno zaduženje zapravo bio kapital da grupa diletanata koju je okupila Beogradska patrijaršija osnuje svoju političku partiju pod imenom ekonomskog projekta pisanog u Beogradu s ciljem uništenja crnogorskih javnih finansija. Toj je ekipici muljatora Državna revizorska komisija dala dvostruko negativno mišljenje na završni račun budžeta. No poletnim opśenarima prispjelim za državnoga tužioca popularnost je naglo porasla kad su smijenjeni s pozicija da bi ustupili mjesto najgoroj i najbestidnijoj vladi otkako je svijeta i vijeka – onoj Dritana Abazovića. Tako su sve fakture koje je dvojac Spajić & Milatović pripremio pogibeljnim projektom Evropa sad – kojim su uništene javne finansije, rasturen zdravstveni sektor, indukovana inflacija i skok cijena, a Crna Gora dovedena pred grčki scenario – na naplatu stigle Dritanovoj vladi, koja se nije bavila približavanjem Crne Gore EU, kako je obećano, nego doziđivanjem infrastrukture za finalizaciju projekta Srpskoga sveta. Zato Dritan danas kad je pored ostaloga uništio i svoju partiju, gurnuvši je s pozicije tasa na vagi direktno u stečaj, i slavi. On je svoj zadatak uništenja Crne Gore prilježno obavljao.

Kad pogledamo rezultate prvoga kruga predśedničkih izbora, dolazimo do još jednoga paradoksa. Partije koje u ovom trenutku participiraju u vlasti – ili su pred nestajanjem, poput URE i SNP-a, koje nijesu ni imale kandidata, ili stagniraju, poput Demokrata i DF-a, uprkos ogromnim resursima kojima raspolažu i koji se najbolje očituju u podatku o preko 5000 građana zapošljenih u javnoj upravi ili javnim ustanovama i preduzećima po ovom ili onom osnovu samo od početka kampanje za predśedničke izbore.

Jedina politička struktura koja ima nevjerovatan rast podrške je vanparlamentarna stranka Evropa sad, uprkos tome što se javnost prije svega mjesec dana imala prilike uvjeriti da je na njenome čelu preispoljni lažov. Dijelu crnogorskih birača, sva je prilika, bitnije i od posla i od ideologije u ovom je trenutku to da pronađu novo političko lice koje će ih „više voljeti“ i koje će „ljepše lagati“, makar do prve primamljivije ponude.

To što na oko promovišu politiku bez ideologije očito je zavaralo određeni broj građana da ne uoče da se iza te demonstracije nadideološkog mudrijašenja zapravo krije u svom krezubom izdanju stara, genocidna ideologija velikosrpstva. Ko ima uši da čuje morao je registrovati makar dva stava Jakova Milatovića. Onaj da se zalaže za Otvoreni Balkan, projekat balkanskih autokrata Vučića i Rame – koji stoji nasuprot projektu ulaska u Evropsku uniju – i onaj da će se zalagati za legalizovanje dvojnih državljanstava. Da se vlasi ne dośete, pomenuo je da to nema veze s biračkim pravom. I slagao, naravno. Pa drage moje građanke i građani, imajte na umu ove poruke zajapurenog junoše jer to vam je jednostavno iscrtana mapa puta kako da od ostatka države Crne Gore neka nova većina već od juna, na čelu s galopirajućom Evropom sad, napravi perifernu teritoriju, zapuštenu izraslinu na tkivu Velike Srbije, o kojoj će se odlučivati isključivo pod svodovima Beogradske patrijaršije, iz čijih je mračnih kantuna i iznikao rab Božji i kandidat predśednički Jakov, zajedno sa svojom prevarantskom družinom.

Zato, pamet u glavu 2. aprila. Još ste na vakat da umjesto bespuća rusko-srpske gubernije izaberete makar nagovještaj auto-puta koji vodi direktno u društvo najrazvijenijih zemalja Evrope. Ma što mislili o manama putovođe, o kojima bismo – bez mržnje i naklonosti – mogli suditi tek kad izmaknemo hidrama Rusko-srpskoga svijeta i u neko dogledno vrijeme prispijemo na cilj.