Piše: Boban Batrićević
Način na koji je dio članstva partija koje će uskoro postati stožer vlasti na Cetinju reagovao na kritičko pisanje crnogorskih intelektualaca, koji su od izbijanja kontrarevolucionarnih litija i sunovrata u koji je zapala Crna Gora bili jedini krik zamučaloga intelektualnog otpora i odbrane slobode i dostojanstva crnogorskoga društva, podśetio me je na Balzakovu posvetu Viktoru Igou u „Izgubljenim iluzijama“.
Balzak tamo kaže da mu djelo posvećuje jer se borio „protiv zavidljivaca koji hvataju busiju iza stubaca u novinama ili se kriju u novinskom podzemlju“, a koji su o ljudima poput Igoa i Šatobrijana iznosili najogavnije podmetačine zbog njihova kritičkoga duha. Zahvaljujući digitalnoj revoluciji, novinsko podzemlje u našem dobu proširilo se i na društvene mreže. Intelektualci koji su do juče od istih tih pojedinaca nerijetko glorifikovani zbog građanske hrabrosti prekonoć su postali plaćenici bivšega režima i instrumentalizovana piskarala koja pišu po nalogu. Koliko je ta kritika bila neosnovana poslužiće citat Raška Konjevića, predśednika SDP, koji se tim povodom i oglasio: „Mislim da reakcija poput jučerašnje kolege Đuraškovića nećemo imati u narednom periodu. Mislim da je ona bila ishitrena i nepotrebna.“ Što se desilo?
Kontekst i principi
Razumijevanje formiranja cetinjske vlasti i nastale polemike leži u kontekstu zbivanja u kojima su ti izbori održani. SDP kao partija koja je najviše politički profitirala na Cetinju imala je laboratorijske uslove za istorijski uspjeh. Kako određeni datum na koji se desi neki epohalan događaj često biva uzet kao međaš za novu stranicu istorije, tako se novija istorija Crne Gore može dijeliti na onu prije i poslije 30. avgusta 2020. SDP je od toga momenta bezrezervno stao na stranu civilizacijskih vrijednosti na kojima počiva ideja o Crnoj Gori kao nezavisnoj, sekularnoj, građanskoj i antifašističkoj državi. Izbori na Cetinju održani su tri mjeseca nakon cetinjskih barikada i građanske borbe protiv okupatorskoga djelovanja Crkve Srbije i besramne vojno-policijske akcije sprovedene po udžbeniku južnoameričkih autoritarnih režima za rasturanje demonstracija koje je po nalogu te crkve organizovala veleizdajnička Vlada Crne Gore.
Tada je SDP bio s građanima Cetinja i jednako kao i oni trpio torturu. U izbornu kampanju za cetinjske izbore SDP je krenuo s Kruševa ždrijela nadomak Belvedera, te simboličke tačke i mjesta śećanja crnogorskoga nepokora od 4. i 5. septembra. U toj kampanji, pored lokalnih tema, članstvo i lideri SDP-a obilato su, oficijelno i neoficijelno, koristili nacionalnu retoriku posebno akcentuirajući izdajničko držanje Dritana Abazovića tokom vazdušno-kopnene akcije te gotovo zločinačkoga poduhvata Demokrata koje su u noći prije brutalne policijske intervencije pozvale državne organe da primijene silu nad mirnim građanima. SDP-u je dakle sve išlo na ruku – crnogorska retorika u srcu Crne Gore, opozicioni status i na državnom i na lokalnom nivou, aktivna participacija njihovih lidera i članova u građanskim inicijativama i demonstracijama koje su štitile crnogorske nacionalne interese od nakaradne Vlade i gramzivoga velikodržavnog projekta iz suśedstva.
Protiv sebe su pored Ure i Demokrata imali ranjeni DPS koji je, za razliku od SDP-a, imao puno putera na glavi zbog stanja u kome se Prijestonica nalazi. I oni su tukli i po jednima i po drugima nudeći neki novi i, činjelo se, originalniji pristup. Građani Cetinja to su nagradili tako što je SDP duplirao svoju podršku među biračima i postao faktor bez kojega je formiranje vlasti nezamislivo. I što je uradio SDP? Odlučio je formirati vlast glasovima onih čije su partije 4. i 5. septembra aktivno udarile po Cetinju! Onih za koje je budući gradonačelnik Cetinja neposredno poslije izbora istakao da neće s njima sarađivati zbog pređašnjih njihovih činjenja!
Da je kojim slučajem SDP u svoju izbornu kampanju krenuo iz Donjega kraja, s vrha već legendarne Mojkovačke ulice (koju zbog nesposobnosti prošle vlasti možemo nazvati i Staljingradska) i brojao rupe i otvorene šahte do zgrade opštine đe se predaju kutije, sva bi kritika SDP-a danas bila izlišna! Ali je SDP u svoju kampanju krenuo s mjesta koje direktno asocira na otpor Crkvi Srbije i partijama koje njene interese zastupaju u cetinjskome i državnome parlamentu! U tome leži čitava bit opravdane kritike na račun SDP-a jer su oni pogazili principe za koje su tvrdili da determinišu njihovu posttridesetavgustovsku politiku.
Odbrana i posljednji dani
Svoju odbranu neprincipijelnoga današnjeg saveza SDP je bazirao na jednostavnom trouglu:
1. Bila je neophodna smjena prethodne vlasti. DPS je uništio Cetinje.
2. DPS je dugo godina drugovao s Crkvom Srbije i vodio očajnu kulturno-identitetsku politiku, zapostavljajući CPC i crnogorske nacionalne institucije.
3. Gradonačelnik Podgorice u ime DPS na svom tviter profilu postavlja prijedlog sporazuma oko formiranja vlasti na Cetinju i time šalje poruku da će se Cetinjem upravljati iz Podgorice.
Ponavljam, da SDP nije u kampanju krenuo s Belvedera i da tokom kampanje i poslije izbora nije potrctavao izdajničko djelovanje Ure, Demokrata i Crkve Srbije, sve ove tri tačke bile bi čvrsta argumentacijska baza prema kojoj bi svaka kritika bila ćorak. Ovako, ostaje veliki prostor za njihovo demaskiranje.
Prvo: To da je smjena prethodne vlasti bila neophodna i da je isključivo lošom politikom DPS-a Cetinje postalo raseljeni, zaboravljeni i uništeni grad, u potpunosti ću i bezrezervno podržati – bez obzira na to što je dobar dio današnjega SDP-a na Cetinju u jednome periodu bio dio takvoga DPS-a. Zato sam i smatrao da je promjena načina uprave bila dobrodošla, no ne po svaku cijenu – u kontekstu događanja u Crnoj Gori od izbijanja litija te 30. avgusta 2020, naročito ne poslije iskustava povodom uhelikopteričenja Jovana Mićovića. Nije isto krenuti u avanturu s Urom i Demokratama 2017. godine i sad, kad su se te partije jasno profilisale, od kojih jedna neskriveno funkcioniše kao ispostava Crkve Srbije. Na kraju krajeva, DPS više nije vlast na državnome nivou već SDP-ov opozicioni partner! Između djelovanja DPS i SDP trenutno na državnome nivou gotovo da nema razlike. Saradnja te dvije partije u posljednjih godinu i po činila se kao poluga za formiranje tzv. suverenističkoga bloka koji bi snažnije pružio otpor mekoj okupaciji Crne Gore.
Pred SDP-om je bila izuzetna perspektiva korektiva DPS-a i generatora proaktivnog djelovanja suverenističkoga bloka. Iako se toga u javnoj polemici sada odriče, SDP je otvoreno želio mjesto gradonačelnika Cetinja. Adnan Čirgić je govoreći o propalim pregovorima SDP-a i DPS-a na Cetinju odlično zapazio da je prepoznajući tu nezajažljivu ambiciju kod svojih kolega iz SDP-a, DPS morao povući liniju fronta i za spas suverenističkoga bloka prepustiti to mjesto onima koji su samo o tome maštali. Jer je to bila očita cijena opstanka njihova saveza, vjerovatno i na državnome nivou. Ali i DPS se pokazao nedorastao situaciji posmatrajući cetinjsku situaciju uskostranački. Da je kojim slučajem Cetinje asocijacija za prosperitet i blagostanje, pa da čovjek i razumije zategnutost u pregovorima i krut stav DPS-a koji je zauzet posljednje sedmice pregovora.
No, loša i nekad slijepa politika DPS-a ne abolira SDP za napuštanje principa na kojima počiva njihovo djelovanje posljednjih godinu i po dana. Upravo je SDP taj koji je svojim činom na Cetinju, kako primijeti Andrej Nikolaidis, razbio suverenistički blok. I to nije bio onaj coup de grace nego britvulin u kičmenu moždinu, onako s leđa, kako su 5. septembra na Cetinje došli specijalci po nalogu Crkve i Vlade. SDP-ova kohabitacija s Joanikijevom partijom obesmislila je ne samo njihovu participaciju na barikadama no i same demonstracije jer su ih ruke onih koji su radosno mahali helikopteru popele na cetinjsku fotelju. Da ovaj zaključak počiva na činjenicama, neka potvrdi to ko je najviše likovao i nazdravljao postupku SDP-a!
Drugo: Sve što je potonjih dana izrečeno na račun identitetske politike i odnosa prema Crkvi Srbije i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi od strane SDP-a prema DPS-u, stoji. Za mene je ogledalo DPS politike: ćutanje intelektualne scene na sunovrat Crne Gore poslije 30. avgusta, stanje na Univerzitetu Crne Gore, stanje na Univerzitetu Donja Gorica, stanje u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, umrtvljena Matica crnogorska, položaj CPC i snaga Crkve Srbije. Ali nemojmo zaboraviti da je sedamnaest ključnih godina za emancipaciju Crne Gore SDP bio koalicioni partner DPS-a i da za sve to stanje nosi dio odgovornosti! Taj dugogodišnji brak DPS-a i SDP-a nije 2015. godine završen zbog stanja koje je navedeno no iz potpuno drugih razloga – nepostojanja dogovora oko predśedničkih izbora 2013. godine te DPS-ovih poteza na polju pravosuđa, borbe protiv korupcije i kriminala! Tokom brakorazvodne parnice nijesmo od SDP-a mogli čuti ni riječi na račun neprincipijelne nacionalne i identitetske politike DPS-a već je kritika išla u potpuno drugome smjeru.
Ova digresija nije ipak ključna. Suština je da argumenti koje koristi SDP nevjerovatno liče na Urinu argumentaciju kad je pravdala svoju izdajničku odluku da formira neprincipijelnu koalciju 2020. godine koju sad i sama rastura. Ako je DPS radio sve to što je radio, zašto i SDP sada dolazi na vlast glasovima onih koji su sljedbenici crkve s kojom je DPS nekad sarađivao, a s kojim je SDP pak bio u koaliciji?
Treće: Tvit gradonačelnika Podgorice neki su mogli doživjeti kao želju da se Cetinjem nastoji upravljati iz Glavnoga grada. Da je taj tvit prvi objavio neko iz cetinjskoga DPS-a, preduprijedilo bi to jednu od nosećih poruka atmosfere koja je vladala na dan formiranja nove cetinjske vlasti. No, ako ćemo da se priśetimo, pregovore oko Cetinja je u ime SDP-a vodio Raško Konjević koji takođe nije Cetinjanin a koji je prvi reagovao na pomenuti tvit. Znači li to da će se Cetinjem ipak upravljati iz Podgorice, samo ne iz zgrade lokalne uprave nego iz kancelarija SDP-a? I još nešto. Pokvarena logika kojom su krenuli napadi na kritičke tonove iz redova intelektualaca, prenijeta na SDP, izgledala bi ovako: podršku platformi SDP-a dala je partija koja zastupa interese Crkve Srbije čije je śedište po njenome statutu van Crne Gore. Da, u Beogradu.
Ponovo principi
Izlazak iz Bermudskoga trougla na kojem počiva odbrana SDP-ova dovodi nas do jedne važne manifestacije koju je dio njihova i dio članstva njihova novopečenoga koalicionog partnera pokazao prema kritičkim tonovima zbog cetinjskoga scenarija, a koji nije došao iz redova DPS-a već iz redova zabrinutih crnogorskih intelektualaca. A to je svakako nemoć da se njihovim stavovima suprotstavi kontrastavom i ukrštanjem argumenata. To je nemoć da se nakon iskustava od 30. avgusta 2020. i 5. septembra 2021. godine premota u glavi da ti ljudi nijesu u cetinjskim izborima gledali samo pitanje funkcionisanja komunalnih djelatnosti i lokalna pitanja Cetinja, već da su cetinjsku situaciju posmatrali prije svega s državnoga aspekta. Ne da bi abolirali DPS (čije su greške uostalom i ovoga puta kao i mnogo puta dosad istakli), nego zato što su vjerovali da je Cetinje prilika da se jedinstvo pokazano na barikadama koje je slomilo zube Vladi Zdravka Krivokapića može prenijeti na sveukupno djelovanje procrnogorskih, građanskih partija i da je od fotelje gradonačelnika važnija sama simbolika Cetinja.
Umjesto takvoga prihvatanja polemike, ponešeni kako i sam reče „ishitrenim“ stavom gospodina Đuraškovića, dio članstva njegove partije i dio članstva njegovih koalicionih partnera potrčao je da ljudima koji do sada nijednom riječju nijesu kritikovali SDP baš zbog držanja na Belvederu i od litija naovamo, prilijepi najogavnije etikete koje su im do sada lijepili isključivo Uraši, Demokrate i bojovnici Crkve Srbije. Sve ono što su najtvrđi zagovornici nove cetinjske vlasti govorili o intelektualcima prethodnih dana, govorili su i o SDP-u ti isti Uraši, Demokrate i bojovnici Crkve Srbije do dana formiranja vlasti! Od tada su viši prijatelji! Nameće se pitanje – ko je onda odustao od principa?
Oni, koji su oduvijek bili kritični prema DPS-u i koji su u istome DPS-u slovili za ljude bliske SDP-u ili pak vi, koji ste s Belvedera otišli pravo u zagrljaj Joanikijevim zastupnicima u cetinjskome parlamentu? Stefan Todorović u svom sinoćnjem obraćanju povodom napada na intelektualce odlično se dośetio jednog momenta od 12. septembra 2021. godine s protesta protiv policijske brutalnosti povodom ustoličenja, kad je na prepunom cetinjskom trgu pred dvadesetak hiljada ljudi jedan od tih koje sada prozivate da je na platnome spisku bivšega režima, u društvu svih preostalih meta vaših napada izjavio: „… pozdravimo i DPS. Sve ovo što nam se dešava bez njih i njihovog dodvoravanja Amfilohiju ne bi bilo moguće. Njihova je bila briljantna strategija, Ristu napuni bisage, neka se presipa, a Cetinje izgladni…“. Tada ste im svima zajedno slali poruke i javne čestitke s entuzijazmom i zadovoljstvom. Nekoliko mjeseci kasnije iste te ljude valjate kroz blato. Njima basta ponoviti to što su i tada i do tada rekli o svima i svakome. Basta li vama? Izgleda da vlast mijenja ljude. A i saveznike.
Na koncu
Kako istorijsko iskustvo kaže, prilikom donošenja krupne političke odluke, politički subjekti moraju imati na umu kontekst vremena u kome se odluka donosi, posljedice koje će ona izazvati te njenu perspektivu u očima budućih generacija. Nakon što je neprincipijlni savez Ure doveo do formiranja mitološke nemani oličene u destruktivnoj Vladi Zdravka Krivokapića, a potom neprincipijelni potez iste te partije otpočeo njenu sahranu uz pomoć svojih najljućih političkih protivnika, u crnogorskoj politici više ništa nije nemoguće, pa ni izjava negdašnjega premijera Lukšića da DPS i DF mogu razgovarati. Da se opet pozovem na Andreja:
„Nakon poteza SDP-a na Cetinju, na političkoj sceni u Crnoj Gori, očito, svak može sa svakim. Samim tim, izlišna je svaka priča o ‘ideologiji’, ‘vrijednostima’, ‘patriotizmu’ i ‘pravoj strani istorije’. Ko, kome, za koga, za koliko – to su pitanja, motivi i razlozi. Politička scena Crne Gore je kupleraj po kojem šeću gologuzi političari, koji su u tom ‘uradi sam’ kupleraju ujedno i mušterije i usluga, i sa zanosom u glasu, kao da su na bini na Brodveju, recituju Njegoša, Šekspira i Seneku. Od gordosti njihove poze smješnije su jedino njihove egzaltirane zakletve na čast i narodnu volju.“ Nakon cetinjskoga scenarija nama, kojima smo kritički nastupili prema njima, izgorjele su kao one gume na barikadama sve nade u ono u što smo vjerovali od 30. avgusta 2020. godine – da će se formirati jaki, suverenistički, građanski blok. To su naše raspršene iluzije.
I na kraju, nešto lično. Svi vi koji ste onako targetirali one ljude zbog njihove kritičke misli, zapamtite da oni ne pišu za račun nijedne partije ili vlasti, bivše i sadašnje, niti su oni mjera svih stvari, niti se tako postavljaju. Njihov angažman motivisan je željom da ideje na kojima je Crna Gora obnovljena 2006. godine ostanu žive i putokaz za crnogorsku budućnost. Da citiram jednoga bivšeg studenta, sad nezapošljenoga profesora crnogorskoga jezika i književnosti koji je jednako pažen i od bivše i od aktuelne vlasti tako što napominjem – nema posao, a koji je javne stavove nekih profesora i prijatelja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost te otrovne kritike na njihov račun ovako prokomentarisao: „FCJK nije politička partija, ne donosi zakone, ne odlučuje o zapošljavanju po dubini, ne ustoličava nove gradonačelnike, neće biti ni u manjinskoj vladi i nećete s FCJK pravit koalicije … Ne morate se sa stavovima FCJK slagati.
Polemišite s njima… ako vam basta. Ali jedno im morate priznati a to je – dosljednost u stavovima!“ Navedeni redovi nijesu ovđe iznijeti da bi uzdizali ljude koji rade kao profesori na FCJK a koji su kao kritički nastrojeni pojedinci iznijeli javno mišljenje o događanjima na Cetinju, kao što ih godinama iznose o svim društvenim kretanjima u zemlji. Oni su navedeni zato što je od onoga ko se prvi obrušio na kritičare taj FCJK pomenut institucionalno, tako što je isti više puta rekao da će pomagati FCJK i da će doći u tu ustanovu. Kao pojedinac, ne u ime kolektiva, moram istaći da smo mi u noći 4. na 5. septembar iskopali rov u našim pogledima na stvarnost.
Onaj ko je izašao iz rova i pošao prema onima od kojih smo se branili, kod nas uvijek može doći kao građanin koji će biti primljen onako kako pristojnost i vaspitanje nalažu jer to je ustanova svih građana Crne Gore koliko i onih koji u njoj rade. Ali što se tiče saradnje i zajedničkih poduzeća, mi i dalje stojimo u onome rovu, tako da će to biti nemoguće bar što se tiče onih koji su prethodnih dana pljuvani i napadani. Naša saradnja zasigurno će se odvijati kroz naše kritičke tekstove o svim činjenjima u našoj državi i našemu gradu kad za to bude realnoga osnova, onako kako to radimo svih prethodnih godina. A vama dragi suborci koji ste trpjeli uvrede, poručiću isto ono što je Balzak uputio Igou: Srećan sam, gospodo, „što mogu da se nazovem vaš iskreni poštovalac i prijatelj.“
I nešto sasvim lično, mome velikome prijatelju i programskom koordinatoru GI 21. maj Radu Bojoviću moram priznati da konačno shvatam njegovo nastojanje da nam sve ovo vrijeme u drugarskim razgovorima svojim izuzetnim analitičkim rezonom razbije romantičarske, gotovo đečake iluzije o potencijalnom suverenističkom bloku i prenebregavanju uskostranačkih interesa. Nakon Cetinja, samo ću reći: Rade, svaka ti je sveta!