Brižni čuvar srbijanskog brašna

piše Slavko Mandić

Treba biti Bećir Vuković pa „muški“ zakukati nad sudbinom srbijanskog brašna koje je preko Dobrakova završilo po sred Crne Gore. Ovaj epski srbohroničar, združen u ideji borbe protiv Crne Gore i njenog nestajanja , poštovalac političko-protestnih litija i kolektivne ishrane jednom kašičicom, ne može da se pomiri sa bolnom činjenicom da je 400 šlepara iz Srbije ušlo u Crnu Goru.

Treba biti i IN4S, nevladina organizacija koja funkcioniše kao medij, iako to nije, na čije tlo može da se primi ovo kukavno podmetanje i kolektivna laž. Valjda i zbog toga što je Crna Gora jedina država u kojoj mogu da funkcionišu, uz potrebne blagoslove, njeni žestoki protivnici i negatori.

Vuković je napisao u svom (zlo)djelu da je Srbija uvijek funkcionisala prema Crnoj Gori po principu samousluge. I, zaista, u prodavnicama ništa ne fali, nema šta nema, ima svega, od čačkalice do jogurta…

Zagrizao je pisac sopstveni rep od muke što su rafovi crnogorskih prodavnica puni. Bila bi mnogo ljepša slika, nazire se iz njegovih redaka, kada ne bi bilo ničega, ili makar one robe koja se proizvodi u Srbiji. Jer, za Boga miloga, ta Srbija koja hrani Crnu Goru vjekovima, to čini i u ovim teškim trenucima.

Pa zašto onda kuka ¸Vuković? To su brašno i cukar, kačkavalj i butkice, rebarca i slaninica, prehrambeni proizvodi koji jede u Crnoj Gori i njegov narod. Pa ipak, prazni rafovi u trgovinama bili bi učinkovitiji od punih trbuha njegovih zemljaka.

Vuković nije napisao da je brašno iz Srbije znatno ranije avansno plaćeno, kao i sva ostala roba eurima koji našem susjedu trebaju kao nasušni hljeb. Prećutao je činjenicu da je srbijanska politika čak pokušala da obustavi svaku isporuku, pa i onu za koje je unaprijed primila novac.

Ovaj nastavljač velikosrpskog urnisanja Crne Gore i osuđene politike nasrtaja na nju, kazaće posprdno za isporuku plaćene robe da je ovo pomoć za realizovanje novog državnog udara, koji se očigledno priprema u dubini duboke velikosrpske države. Koliko je velikosrpska strategija opasna, kazaće umni pisac, najbolje pokazuje činjenica da je juče na graničnom prelazu Dobrakovo, ušlo 400 šlepera iz Srbije u Crnu Goru.

Državni udar u Crnoj Gori, nizom srećnih okolnosti i dobrom reakcijom njenih državnih organa, na sreću nije uspio. Svjetske sile su kazale svoju riječ o tome a crnogorsko pravosuđe presudilo akterima u prvom stepenu. To su činjenice koje Vukoviću smetaju, jer je on svjestan da je laž, kojom se obilato služi i velikosrpska politika prema Crnoj Gori, dobrodošlo štivo od koga može i da se ušićari po nešto.

Nije potrebno pomenutog srbohroničara, čije se teorije naslanjaju na istorijsku izopačenost i laž, podsjećati da je srbijanska okupacija Crne Gore 1918. godine bila najbrutalnija i najkrvavija u njenoj istoriji. Možda je i na to mislio Vuković kada se prisjetio Aleksandra, unuka od progonjenog đeda? Ali, jasno je da nije. Njemu su crnogorske žrtve potreba koja je u temeljima srbijanske hegemonije vezivno tkivo za ostvarenje nauma suživota bez Crne Gore i Crnogoraca.

Naučen da nije ono što bi trebao da bude, nego ono što mu je rabota, autor „studije“ o brašnu treba da zna da ćemo u Crnoj Gori jesti priganice sa zadovoljstvom i guštom. Sa cukrom ili sirom i skorupom, sasvim svejedno. Neće to biti zahvaljujući Srbiji nego našim eurima, kojim, na sreću našu, ali ne i Vukovića, možemo da kupujemo đe god hoćemo. Pa i u ovim teškim trenucima, kada bi opasnost od širenja opasnog koronavirusa trebala da zbližava, a ne dodatno razvaja.

Ali, za loš naum imamo dovoljno domaćih virusa. Nijesu ubojiti kao korona, nijesu ni opasni toliko, ali jesu guba koja zahtijeva stalno pranje ruku i dezinfekciju.

A bratska Srbija je juče, podsjetiću brižnog čuvara srbijanskog brašna,  konfiskovala tri respiratora koje je Crna Gora, odnosno Fond za zdravstveno osiguranje, naručio od predstavnika švedskog proizvođača, kompanije Farmont.

Bratski nema što!