piše akademik Milorad Nikčević
S velikom interesovanjem i ne manjom brigom ovih dana pratim, kao i ranije decenijama, dešavanja u svojoj domovini Crnoj Gori. Premda se u potonje tri decenije Damoklov mač stalno nadvijao nad Crnom Gorom prijeteći da ugrozi njezinu stabilnost i građanski mir, čini se da je atmosfera koja se stvara danas u i oko Crne Gore takva da svakoga dobrohotnoga čovjeka ćera na duboku śetu, emocionalnu zebnju i ljudsku zabrinutost.
Nas koji smo pošast rata ośetili ne tako davno, od 1991. pa nadalje, na svojoj koži u Republici Hrvatskoj, moraju uznemiriti isti oni suludi vapaji, razulareni pokliči i prijetnje koje su prethodile krvavome raspadu Jugoslavije. Po istoj matrici i danas se lamentira nad navodnom ugroženošću jednoga te istoga naroda – Srba, po istome scenariju priziva se „događanje naroda“, zvecka se oružjem, blokiraju saobraćajnice, vodi se bjesomučna medijska kampanja i plasiraju se laži i denuncijacije protiv male Crne Gore, kako iz Srbije, tako i od strane medija i političkih snaga koje kontroliše ruski i srpski faktor u Crnoj Gori.
Ranjena crnogorska zastava sa zgrade ambasade Crne Gore u Beogradu priziva mučne asocijacije i śećanja na paljenje nekih drugih zastava u sami osvit rata 1991. godine.
U cijeloj toj medijskoj i političkoj halabuci kao da se zaboravljaju povodi za ovu najnoviju akciju protiv države Crne Gore i njene nezavisnosti.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti, vidno je to danas i iz izjava predvodnika najretrogradnijih snaga u Crnoj Gori, prvostepeno osuđenih za pokušaj organizovanja terorizma, nije povod za sve ovo što se dešava. Jer u tome zakonu nema ničeg diskriminatorskog i spornog. Usklađen s preporukama Venecijanske komisije taj je zakon koncipiran s namjerom da pitanje slobode vjeroispovijesti u Crnoj Gori pravno reguliše u duhu prakse evropske pravne tradicije.
Optužbe da taj zakon treba nekome nešto da otme notorne su neistine plasirane od onih koji su navikli na monopol i status izvan sistema kojim sebi priskrbljuju enormna materijalna bogatstva. Niko, dakle, neće nikome uzeti nešto što mu pripada, ali će svako morati da dokaže, u redovnoj sudskoj proceduri, pravni osnov vlasništva nad određenom imovinom. Kako je to univerzalni pravni osnov koji svuđe u razvijenome svijetu važi i za pojedince i za ustanove, sasvim je izvjesno da te norme ne mogu i ne smiju biti predmet spora. Predmet je spora, jasno je to, nešto sasvim drugo.
Uskoro će se navršiti četrnaest godina odkako je Crna Gora na referendumu izglasala nezavisnost i obnovila državnost. S tim se povijesnim postignućima ne mire centri moći iz neposrednoga suśedstva, ali i iz dalekoga Kremlja. Najnovije optužbe najviših političkih adresa Srbije da se u Crnoj Gori otimaju srpske svetinje i srpska imovina, pokazuju što je tu u stvari. Crna Gora je za njih i dalje srpska prćija, a ništa u njoj, liše imena, nije crnogorsko!? Kao i u jesen 2016. godine cilj je isti – poništiti istorijske odluke o crnogorskoj nezavisnosti i Crnu Goru vratiti u okrilje srpskih i ruskih političkih, strateških i kulturnih interesa!
No, na svu sreću, nije ovo 1991. godina niti više postoji tzv. Jugoslovenska narodna armija, instrument u rukama srpske ratne politike, koji je uzrokovao razur bivše Jugoslavije i na stotine hiljada mrtvih, proćeranih i raspršenih porodica i ogromnu materijalnu štetu (…).
Umjesto sedmih bataljona i kasarni danas na propagandnome radu u Crnoj Gori radi dogmatski i retrogradni kler Srpske pravoslavne (čitaj – svetosavske!) crkve i njeni velikodostojnici koji sebe izdižu na tron besmrtnog božanstva. Fingiranje nekakvoga sukoba između njih i glumljenje pacifičkoga stava, mogu samo zavarati lakovjerne i neuke narode. Njihova je pogubna misija nestanak Crne Gore, pa su pozivi na mirni otpor samo javni alibi za tajne planove destabilizacije crnogorskoga multikulturalnog, multikonfesionalnog i multietničkog društva! Ko ne vidi da iz njihovih crkava i s njihovih molebana izlaze oni što su ovih dana blokirali ceste po Crnoj Gori i oni što prijete ratom, ili je slijep ili nedobronamjeran. Država je danas više nego ikad u potonje tri decenije pred izazovom da spriječi destruktivne planove i građanima Crne Gore omogući mir, spokoj i stabilnost!
Apelujem stoga glasom čovjeka koji je doživio ratnu kataklizmu, na sve u Crnoj Gori da ove praznične dane provedete onako kako to pristoji civilizovanim narodima, sa svojim familijama i prijateljima, u miru i ljubavi, lišeni mržnje prema svojoj zemlji i svojem narodu i svim drugim manjinskim narodima.
Ne dozvolite da vam tuđi politički interesi i zloslutne beśede lažnih fariseja pomute razum i izazovu bijes prema najbližima jer od svojih suśeda i rođaka, ma kako se zvali, i ma đe bili, ma koju vjeru ispovijedali i ma kako se nacionalno identifikovali, bližih nemate. A nemate ni rezervnu domovinu do jednu jedinu, vašu i moju, Crnu Goru. Ujedinite se u miru i namjeri da je učinite još boljom i prosperitetnijom umjesto da po ulicama i trgovima prizivate aveti razdora, njen razur i ratni sunovrat! Srećan Božić i da ga u miru, bratskoj ljubavi i slozi proslavite.
Da je vječna Crna Gora!