Ako laže Jovan, ne laže Sveti Simeon

Piše: Aleksandar Radoman

Malo malo pa Joanikije II probeśedi ili o Nemanjićima ili o kapeli Aleksandra Karađorđevića na Lovćenu. Tako je i juče na „Svetosimeonskom saboru“, kako ga reklamira Rektorova fašistička platforma In4S: „tradicionalnoj crkvenoj manifestaciji“, zloupotrijebio ime Gospodnje – što je po Dekalogu očita blasfemija – da bi Stefana Nemanju, za kojeg lažno tvrdi da je rođen u ostacima osmanske tvrđave Depedogen, predstavio pastvi kao „državnika i ratnika“ te „objedinitelja srpskih zemalja“.

Nema ni neđelja dana kako je nešto slično mrsio i u Zagarču tvrdeći da je „Sveti Simeon Mirotočivi – Stefan Nemanja, po ugledu na svoga dalekoga pretka kralјa Bodina, sabirao i objedinjavao srpske zemlјe“. A prije svega dvadesetak dana u Kolašinu je iskoristio priliku da podśeti na značaj Svetoga Save: „Svuda proslavlјamo Svetoga Savu gdje god srpski narod živi i u našoj otadžbini u Crnoj Gori i mnogo šire, u našoj široj otadžbini i u dijaspori, sve nas Sveti Sava objedinjuje i sabira pod svoj sveti omofor.“

Dobronamjerni bi čitalac na osnovu beśeda Joanikija II mogao izvesti zaključak da je riječ o klasičnom ničeancu jer samo neko ko je uvjeren da je Bog mrtav imao bi kuraži da s ovoliko bezobrazluka osporava činjenice u korist svojih interpretacija. Pa da ne bismo išli u detalje, najbolje je provjeriti što o Joanikijevim tvrdnjama kažu Stefan Nemanja, Sveti Sava a i ostali Nemanjići.

Stefan Nemanja u Hilandarskoj povelji iz 1199. ovako opisuje svoj politički uspon:

„Stoga po mnogoj svojoj i neizmernoj milosti i čovekoljublju darova našim pradedovima i našim dedovima da vladaju ovom zemljom srpskom, i Bog svakojako upravljaše na bolje ljudima, ne hoteći čovečje pogibli, i postavi me velikoga župana, narečenoga u svetom krštenju Stefana Nemanju. I obnovih svoju dedovinu i većma utvrdih Božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mi od Boga, i podigoh propalu svoju dedovinu i predobih: od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu.“

U jedinome direktnom svjedočanstvu o svojim priključenijima Stefan Nemanja, dakle, tvrdi da je, po pravu predaka da vlada srpskom zemljom, podigao propalu „svoju dedovinu“ (misleći na Rašku), pa potom krenuo u osvajanje suśednih zemalja, među kojima i Zete. Ni o kakvom „objedinjenju srpskih zemalja“ tu nema ni slova. Baš kao što nema ni slova o tome da je dukljanski kralj Bodin Nemanjin predak, kako to lažno svjedoči Joanikije II.

Gotovo identično, s ispravkom „Morske zemlje“ u „Pomorsku“ o očevim ratnim pohodima svjedoči i Rastko Nemanjić u Studeničkome tipiku 1208. godine: „I pošto obnovi očevu dedinu i bolje je utvrdi božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mu od Boga, i, pošto podiže propalu svoju dedinu, pridobi od Pomorske zemlje Zetu s gradovima…“

I Stefan Nemanja, dakle, a i Sveti Sava, kao neposredni svjedoci događaja tvrde da je Stefan Nemanja, docniji Sveti Simeon, obnovio svoju „dedinu“ u Raškoj, a potom nije, kako bi htio Joanikije II, „ujedinio srpske zemlje“, već osvojio Zetu, a zatim i druge oblasti koje Nemanjići nijesu smatrali „srpskom zemljom“. Da Nemanjići Zetu nijesu smatrali „srpskom zemljom“, jasno se vidi i iz njihovih titula, đe se ona redovno navodi ili u okviru „pomorskih zemalja“ ili pod svojim starim imenom Dioklitija, ali izvan onoga što su oni smatrali „srpskom zemljom“.

Tako se, npr., Stefan Prvovenčani 1219. godine potpisuje kao „Стефань по Божиеи милости вѣньчани први краль вьсе Срьбскѥ земле, Диоклитиѥ и Травуниѥ и Далмациѥ и Захльмиѥ“, Vladislav 1234. godine kao „Стефань Владиславь по милости Божиѥи краль и сь Богомь самодрьжьць всѣхь Срьпскихь земль и Поморскихь“, Uroš 1254. godine kao „Стефань Урошь с помокию Божиовь краль вьсе Срьбске земле и Поморске“, Dragutin 1281. kao „Стефань по милостиБожиѥи крал Србских земль и Помωрьских“, Milutin 1317/1318. kao „Стефань Оурошьпо милостиБожиѥикраль ись БогомьсамодрьжьцьвсѣхьСрьбьскихьземль иПоморскьiхь“, Stefan Dečanski 1330. kao „Стефань Оурошь краль вь Христа Богавѣрньiсамодрьжавньi краль всеи Срьпьскои земли и Поморьскои и Овчепольскои и Велбоуждьскои“, Dušan 1348. kao „Стефань вь Христа Бога благовѣрьн царь и самодрьжць Срьблемь и Грькомь и Поморию Западнои странѣ“…

Za Nemanjiće je Zeta, odnosno Dioklitija, kao dio Pomorja – koje kao oblast spominje još Pop Dukljanin – za sve vrijeme njihove vlasti očigledno zasebni entitet, izvan onoga što su oni smatrali „srpskom zemljom“. E sad, kome vjerovati – ili Joanikiju II ili svetorodnoj lozi Nemanjića!?

Fascinacija Joanikija II mitovima o Nemanjićima i kapeli Aleksandra Karađorđevića zapravo demaskira u potpunosti njegovu ulogu, koja nema baš nikakvih dodirnih tačaka s duhovnošću. To što je u Kolašinu pored otadžbine Crne Gore i srpskog naroda spomenuo i „širu otadžbinu“, pokazalo je da Joanikije II ne priznaje suverenitet Crne Gore i već sad je doživljava kao dio neke šire državne cjeline, jer pod širom otadžbinom sasvim sigurno nije mislio na Crkvu Hristovu u kojoj nema „Jevrejina ni Grka, nema ni roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskog“.

U Joanikijevoj pak široj otadžbini, kako to jasno proishodi iz njegovih otrovnih beśeda, nema mjesta za hrišćansko učenje, sve je podređeno ideologiji svetosavlja Dimitrija Najdanovića i Nikolaja Velimirovića. Čak i kad se služi obmanama koje negiraju sami Nemanjići. U Joanikijevoj „široj otadžbini“ mjesta ima samo za jedan narod, jedno carstvo i jednoga vođu. Za istorijsku viziju Joanikija II crnogorska je istorija, pak, deformitet, a nacionalni Crnogorci („pečurke poslije kiše“ iznjedrene na komunističkoj i „ustaškoj“ doktrini!?) uznemirujuća ideološka izmišljotina.

Zato se, urbi et orbi, s predikaonica Beogradske patrijaršije o crnogorskoj istoriji može svjedočiti samo kao o nečemu što jedinu misiju ima u „svesrpskom ujedinjenju“ i zato su jedini fenomeni iz duge crnogorske istorije o kojima Joanikije II konstantno beśedi – one dvije tačke kad je u 12. vijeku Zeta, a 1918. godine Crna Gora osvojena od strane Raške, odnosno Srbije. Jer ta dva istorijska fenomena simboli su nestanka crnogorskoga suvereniteta.

Istorija Crne Gore je, dakle, sama po sebi anomalija, a jedini smisao postojanja Crne Gore kroz vjekove bio je, kako nas podučava Beogradska patrijaršija, da se utopi u srpsku državu i nestane s istorijske pozornice. Tom Mamonu danas služi Joanikije II i ustanova koju u polovini Crne Gore on danas reprezentuje. Tom Mamonu služe i Rektorovi projekti – jednako monstruozna crnopropagandna platforma In4S koliko i Rektorovi mlađani naprednjaci s državnoga Instituta za napredne studije.

Tom Mamonu danas služe i pažljivo postrojene političke falange koje slijepo sprovode instrukcije Beogradske patrijaršije i njezina natpatrijarha Aleksandra Vučića. Zato je borba za Crnu Goru danas, baš kao što je bila i kroz vjekove što ih Beogradska patrijaršija smatra istorijskim deformitetom, zapravo antiimperijalna pobuna.