Ah kako je zemlja napunjena s idolima svakoga izroda…

Piše: Dubravka Jovanović

Savršeno si nadmoćan dok ti  Luča mikrokozma čelom žari.
Zvijezde i munje rojiš i nepokolebljivo si svjestan svoje dovoljnosti.
Muzama odan.
Iza oblaka, kao iza duše odbrojavaš otkucaje srca zemlje nam ove.

Lovćen.

Sa  molitvom za njenu vječnost, podignutog velikog, božijeg prsta,  što je ovđe čast zapečatio. I opomenu sa porukom- ne tiči u zenicu oka crnogorskog !

Lovćen.

Pa ko to toliko mali ispod tebe bi nešto da začeprka, kao da ti vrati pravdu i istinu.
Oni, od nepravde i laži.  Zagrcnuće se prije nego što popiju i kap tvoje kiše.

Znaju li svi oni koji bi da ruše, pa da svoje krivo slovo pišu  po tvojoj kičmi, da se i orlovi i sokolovi nagutani tvojih visina, stropoštavaju niz litice manite. Do pjene od mora, dvorova i borova?
Znaju li da na Mauzoleju tinja modro uznesenje?

I „da luč žertvu u nebo uvodi“, kako je zaiskrilo u  najmudrijoj  glavi crnogorskoj.

Znaju li da drača i zmijsko mlijeko crnogorskim putem starim, bodu i truju nesoje i izdajnike. Znaju li?

Ni trag divljači im neće pokazati put do vrha tvog.
Zlatni korak sunca usporava do tebe a osrmljen mjesečinom devetostruko u kam odliježe tvoja snaga i ljepota.
Lovćen.
Od laži se na ovom svetilištu smrznu i srne i bagremovi. I mjesečina se sledi.
Znaju li?
Ako ne znaju, stresi munju s ramena da im iskra naum sprži.
Zato im uzaludna rabota  i u primisli.
Nećete više bez kucanja ni na jedna naša vrata . Od ljese do dvijeri zlatnih crkvenih i onih kamenih, gospodskih, plemićkih u Boki.

Dalje,dalje i misli a kamoli  ruke, da vas zmija ne opeče!
Jer,  ko  bi visinu Lovćensku  da ukrade, poskoci će iz suhomeđa duša predaka, na šporku krv njihovu.
A s Jezerskoga Vrha i Štirovnika mirisni vjetrovi cvjetaju!
Da se pelin gorski i ružmarin morski u vijenac spletu i budu korijen novoj zvijezdi Gore  Crne.
Tada će pogled u sunce zaslijepiti tamu.
Karijatide i orlovi jedna su famlija u Mauzoleju koji ravnotežu prava i pravde dlanovima  drži.

Kripta i sarkofag osimboljene slobode i duhovnosti u miru svake  „Noći skuplja vijeka“ na ovom vrhu nebeskom.

Tišini svečanoj i njenom trajanju samo se ovdje može pokloniti.
Poljubiti grb i  krst časni  i tiho otići.
Na vrhovima prstiju s Lovćena u svoj kosmos, ako ga imate.

Ko ga nema, nema ni zvijezdu pod kojom je rođen za ovaj svijet.

Nema ni svoj horoskop,  niti ime.

Nema ni šaku zemlje za lijes kad ga budu spuštali dolje.
Gore takvi teško mogu!

Lovćen je na vrhu. Sloboda mu u oba oka kamena!

Ne prstom u oko!

Opeći ćeš se na oštricu  munje.

Vratiće ti zlim i tica, i kruh, cvijet i zora.
Ne usudi se !
Gore samo možeš krilima od dobrote i dodirom poštenja.

Blagošću majke, čelom očevim i vjerom prađedovskom!

Gore do luče, da ti obraz osvijetli, ako ga imaš!