Subota, 25 Maja, 2024
Rubrika:

Lovćen u očima Ljubomira Nenadovića (III)

Zimi rijetko ko izlazi na Lovćen; ljeti rijetko ko slazi sa Lovćena. Primorci, koji od teške vrućine ne mogu da dišu, često kažu: ''Ko jedno ljeto na planini provede. Dva ljeta sebi produžava života.'' Po čitavom Lovćenu možete svuda ići od katuna do katuna, od kolibe do kolibe-svuda ćete biti lijepo dočekani; svuda ćete naći razgovora i zabave; svuda ćete biti ponuđeni različitim bijelim smokom i gustim ovčjim mlijekom u koje obično metnu grudu snijega…

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

Iz knjige ,,Crnogorske planine” koju su 2004. godine priredili i objavili istaknuti crnogorski botaničari i naučnici: Vukić Pulević, Vasilije Bušković i Danijel Vincek dajmo fragmente neke od najljepših putopisa i zapisa o Lovćenu. Ovaj put nastavljamo zapis Ljubomira Nenadovića o Lovćenu.

Između toliko čudnovatih mjesta na Lovćenu, još ću vam samo jedno pomenuti. Od Ivanovih Korita, za trideset minuta, dođete na samu ivicu prostrane lovćenske planine, na onom mjestu što se zove Vjetreni Mlin. To je kameni odsjek, koji se strmo, kao zid, spustio pravo do samog ravnog Primorja. Prvi pogled odatle zbuni vas; sa te omčite visine vidite pred sobom dolje u ravnicu sela i kuće kao sitno crveno kamenje, kao gomilice bijelog iverja; a more gledate kako kakvo sniježno polje i ono je izgubilo svoju veličinu. To sve stoji i ćuti. No po čem nebi ste mogli reći da ima dolje života. Malo zatim tanak oblačak pređe preko njih; posle njega učini vam se da se sve to miče: zelene ravnice kreču se, sela i crkve trče, more diže se da i ono za onim oblakom ide. Uklonite se brzo nekoliko koraka natrag sa te strmenite ivice: sjedite odmah na glatke stijene; zatvorite oči nekoliko trenutaka: može vas taj pogled povući da se i vi naprijed krenete; može vam nesvjestica nastupiti; možete se survati niz to strahovito ždrijelo u taj vjetreni mlin, đe se samo morski i gorski vjetrovi biju i melju. Šatobrijan, daroviti francuski književnik, kada je prvi put pogledao kako se rijeka Nijagara stropoštava niz visoki kameni brijeg-umalo nije i on odozgo skočio i survao se u taj bezdan, u tu zapjenušavu vodu. Takve veličine u prirodi privlače sebi veličine izmeđ ljudi. Atomi velike duše bezobzirce polete da se sjedine sa velikim stvorima prirode. Ko će sebi između nas moći predstaviti onu trenutnu misao onoga Engleza kada je skočio u ognjeni krater Vezuva!

Jezero ispod Lovćena
Masiv Štirovnikam 1749 mnv i pogled na Bokokotorski zaliv

…Na lovćenskim visinama ima prostranih dolova i brda; ima i urvina i šuma; ima pećina i dubokih provala, u kojima vječiti snijeg stoji. Zimi rijetko ko izlazi na Lovćen; ljeti rijetko ko slazi sa Lovćena. Primorci, koji od teške vrućine ne mogu da dišu, često kažu: “Ko jedno ljeto na planini provede. Dva ljeta sebi produžava života.” Po čitavom Lovćenu možete svuda ići od katuna do katuna, od kolibe do kolibe-svuda ćete biti lijepo dočekani; svuda ćete naći razgovora i zabave; svuda ćete biti ponuđeni različitim bijelim smokom i gustim ovčjim mlijekom u koje obično metnu grudu snijega…

Lovćen je bio njegov; pa što drugo može poželjeti njeguški đetić?! Stanovi njegovog oca bili su pod samim vrhom Lovćena. To je bilo prostrano carstvo njegove slobode i njegove radosti. Ni pomisliti nije mogao kakve brige i strasti u svjetskim ravnicama stanuju. Srećan i zadovoljan, radovao se svakom danu svog života; jer mu je svaki dan donosio nove zabave, pune radosti i veselja. Lovćenski orlovi jedini su bili kojima je zavidio što imaju krila.

Pogled na Lovćen kroz stabla munike
Pogled na Skadarsko jezero sa Lovćena

Jedno jutro čuo se glas i poklič ispod Jezerskog Vrha; “Đe je Rade Tomov? Neka ide odmah na Cetinje zove ga gospodar!” Mladi Rade prebaci vunenu struku preko ramena i spusti se veselo niz lovćenske strmeni u ravno cetinjsko polje, pod Orlov Krš. Pred manastirom stajao je naslonjen na svoju srebrnu štaku, jedan visok, skroman i suh starac u crnim dugačkim haljinama. Njegova duga brada i kosa nisu se razlikovale od poveza bijele svile; koža na licu i rukama bila je žuta kao voskom pomazana. Oko njega stojali su oružani Crnogorci. Oni su svi bili gologlavi: stoje oko sveca koji još hodi po zemlji. To je bio vladika i gospodar Crne Gore, Petar I potonji Sveti Petar. Pred njim je stajao jedan đetić kakvog je igda Crnogorka odnjihala; i bistrinom i ljepotom i veselim pogledom sve je Crnogorce nadmašio. To je bio Rade. Jedna zvijezda u kući Petrovića u plemenu Njegoša, spušta se da zađe; a druga isto tako svijetla, podiže se da zasija. “U tome plemenu”Crnogorci vele “svagda se rodi po jedan čovjek, kakvoga nema više na ovom svijetu.” Punih dvjesta godinaoni tako govore i punih dvjesta godina tako se događa. (nastaviće se)

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve