Piše: Miodrag Živković (preuzeto sa FB profila)
Juče su se sastali Đukanović i Abazović i dogovorili da se odloži potpisivanje ugovora sa okupatorskom crkvom Srbije (kvalifikacija autora, a ne ovih koji su se dogovarali) za desetak dana (do 31 jula), u kojem roku bi ekspertski timovi dali svoje mišljenje o ustavno-pravnom i istorijskom sadržaju ugovora kojeg je Abazovićeva vlada već usvojila.
Primijetio sam veliki optimizam i zadovoljstvo u reakcijama kritičara tog sramnog ugovora kojim, kako nedavno reče, sjajni Andrej Nikolaidis “u preambuli lažu, a tekstom kradu”.
Optimista je i sam Nikolaidis, koji više želi, nego što vjeruje da ovoga puta kod Abazovića razum može pobijediti.
Ja postignutim dogovorom između Đukanovića i Abazovića nijesam zadovoljan i ne dijelim izrečeno zadovoljstvo i optimizam.
Uvijek sam bio mišljenja da se o najvažnijim pitanjima za jednu državu i društvo ne mogu praviti kompromisi. Takvi kompromisi su najčešće truli i samo troše naše dragocjeno vrijeme.
Da je pitanje uređenja odnosa naše države sa crkvom Srbije veoma značajno, ne moram posebno objašnjavati, jer se sadržajem ugovora, kojeg je usvojila Abazovićeva vlada negira naše postojanje kao naroda i države uopšte.
Posebne rezerve imam kada je u pitanju Abazović i njegov lični karakter.
Da je kod njega postojala dobra volja da se nastali problem sa ugovorom istinski riješi, pristao bi i garantovao da će se o ugovoru nakon novih konsultacija i sugestija, ponovo glasati na vladi sa kvalifikovanom većinom koja je zapisana u sporazumu kojim mu Đukanović i ostali podržavaju vladu.
Dobru volju bi Abazović pokazao i da je rok za stručnu javnu raspravu o ugovoru opredijelio, barem na mjesec, a ne samo na deset dana.
I na kraju da budem iskren, ne mogu biti optimista, povodom postignutog dogovora kada dobro znam da je Đukanović dogovor postigao sa dokazanim izdajnikom crnogorskih državnih i nacionalnih interesa i sa najvećim političkim lažovom i prevarantom u novijoj crnogorskoj istoriji.
Karakterne osobine Abazovića i njegovo neskriveno sluganstvo svetosavsko-velikosrpskom projektu su, barem za mene veliki razlozi da ne vjerujem u pozitivan ishod onoga što su dogovorili Đukanović i Abazović. Kao što do sada nije želio da čuje obilje argumentovanih kritika na sadržaj ugovora kojeg je usvojio, ne vjerujem da će to željeti, ni u budućnosti.
Uvjeren sam, na žalost da postignuti dogovor ima samo formalni, a ne i suštinski značaj za Abazovića.
Ovako kratkim odlaganjem, Abazović je dobio “slamku spasa” da produži svoju sramnu vladavinu, a Crna Gora realne šanse da istrpi nova nepočinstva od ovog izdajnika i sluge srpskih nacionalnih interesa.
Iskreno bih volio da nijesam u pravu !