Godine 1604, Otomanska imperija je čvrsto odlučilo da slomi malu, brdovitu zemlju Crnu Goru. Crnogorci su bili čuveni ratnički narod, koji je oduvijek odbijao svaki oblik dominacije i navodno se ničega nije bojao – osim mirnog umiranja u krevetu, piše Veniti fer (Vanity Fair) čuveni američki magazin.
Sebastian Junger, osvrćući se na rat u Ukrajini, za taj list je napisao tekst pod naslovom “Mogu li ukrajinski borci za slobodu da se odupru ruskoj vojsci? Istorija pokazuje da mogu”. On pravi paralelu zmeđu Crne Gore i Ukrajine i ističe da su upravo dešavanja iz crnogorske istorije primjer kako hrabi i malobrojni mogu nadjačati velike vojske.
Kao gradjanin Crne Gore osjecam ponos što se primjeri junaštva iz naše istorije pominju kao lekcije herojstva u odbrani svoje zemlje. Zbog toga mi je bila nemjerljiva čast da budem ministar odbrane u Vladi Crne Gore, državi sa jednom od najsvjetlijih vojničkih tradicija. pic.twitter.com/mmYOtjWChe
— Predrag Bošković (@pedjabosskovic) March 13, 2022
“Od uličnih borbi pesnicama do pobuna i ratova, veličina je užasan prediktor za ishod ljudskog sukoba. Jedinstveni smo među sisarima u našoj sposobnosti da pobijedimo većeg, moćnijeg protivnika; da nije tako, svijet bi bio sastavljen od fašističkih megadržava i ljudska sloboda ne bi bila moguća. Spremno rizikujemo svoje živote da bismo branili druge, kao što to jasno pokazuju borbeni narativi za primaoce Medalja časti. Što je nacija manja, to su članovi tvrdoglavo lojalniji jedni drugima i teže – i skuplje – ih je poraziti”, navodi se u tekstu.
Junger navodi kako su Crnogorci “naseljavali zemlju koja je bila previše siromašna da bi izdržala velike koncentracije ljudi, ali se razuđeno stanovništvo uvijek okupljalo u borbi protiv osvajača”.
“Osmanlije su imale oko 12.000 ljudi – uključujući konjicu i artiljeriju – a suočili su se sa samo 900 Crnogoraca. Crnogorci su, međutim, bili neustrašivi i slali su jurišne grupe od po tri čovjeka cijelu noć, prije nego što su napali u zoru. Pobili su trećinu osmanske vojske, a ostatak ‘poslali da se pakuju kući’”, stoji u osvrtu.
Istorijske činjenice su malčice drugačije: naime, u tom napadu nismo pobili jednu trećinu već DVIJE TREĆINE osmanske vojske i molio bih da se to ispravi.