POGLED NA CRNOGORSKU ARHITEKTURU 20. I 21. STOLJEĆA – prošireni kritičko-teorijski tekst (SEDMI DIO)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. iz Građanah

Da vidimo što nas u svijetu arhitekture po Evropi i dalje okružuje?

Što se čini tamo đe se stvara savremena – ArhitekturA ?

Najprvo, samo da podśetim kako je nekad bilo, tačnije – u potonje 3-4 tisuće i kusur godina.

U starom Egiptu, Grčkoj i Rimu – arhitektura božjih kuća (sakralna arhitektura) je ”opredijeljivala” stilove i apsolutno determinisala njezin razvoj.

Isto važi i za vaskoliki srednji vijek, kroz koji je, na skoro cijelom evropskom kontinentu – promotor arhitekture bila hrišćanska crkva (istočna i zapadna).

Počev približno od prijelaza I na II hiljadugodište, a posebice tokom renesanse i uopšte novoga vijeka – skoro sve zasluge pripadaju katoličkoj crkvi.

Tako su tokom vremena stilovi nastajali i smjenjivali se.

U svim ravnima ljudskoga bitisanja i djelanja 20. stoljeće donosi ogromno toga novoga, pa su se glede gradnje crkava, shodno drugojačim realnim i svakojakim konkretnim okolnostima (arhitektura je vazda njihov najdirektniji odraz i izraz) – stvari kvantitativno znatno promijenile, ali ne ni najmanje i kvalitativno.

Mnim na čudesna modernistička arhitektonska sakralna ostvarenja poput: Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp (Le Corbusier (Le Korbizje) – fotografija br. 33) i The Luce Memorial Chapel of Tunghai University, Tajvan (I. Ming Pei (Ming Pei) – fotografija br. 34.).

33. Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp – Francuska (Le Corbusier)

34. The Luce Memorial Chapel of Tunghai University – Tajvan (I. Ming Pei)

Očito je (sa ovih fotografija), pa i na ovom mjestu s razlogom naglašavam da se – i u minulom stoljeću radi o sjajnoj arhitekturi božjih kuća zapadne hrišćanske (katoličke itd.) provenijencije, jer treba znati da spomenuto – apsolutno nimalo ne važi za pravoslavnu sakralnu arhitekturu u doba moderne.

Tako je i dan-danji.

Inače, crnogorska sakralna arhitektura je još od srednjega vijeka, pa sve vrijeme do pred kraj II hiljadugodišta, ka’ dominantno autohtona i prepoznatljiva – imala osobitu vrijednost i, kroz njezine osobenosti, bila dio širega korpusa arhitekture i kulture Mediterana.

A, danas?

Jasno, u okviru naslova ovoga štiva, nalazim za prijeko potrebito da prozborim i o ”savremenoj sakralnoj arhitekturi” u Crnoj Gori.

Uljudno molim, obrnite se naokolo i pogledajte po svojoj okolici, svrnite Vašu pažnju na novoizgrađene hramove i, zapazite – tugu od ”arhitekture”, koja nas okružuje.

Dio tijeh hramova, podignutih u potonjih kvarat od vijeka, odnosno – u periodu njihove neprirodno intenzivne gradnje (kakva se i dalje planira i projektuje – ovđe neću ulaziti u okolnosti, motive, ciljeve i posljedice), i u više no prećeranom broju za veličinu ovdašnjega prostora i populacije – prosto bodu oči dok se gledaju.

To je arhitektura koja estetski ugrožava, naravno – one postojbnike ove države koji smo ponešeni za ljepotom; koji smo viđeli ”malo” od svijeta; one među arhitektima koji znamo što je dobro i ima značaj u struci, i naredni smo da priznamo kad je obrnuto, odnosno – nas koji ne brkamo arhitekturu sa investitorom te i takve ”um(j)etnosti”.

Dakle, uglavnom se radi o arhitekturi zastiđa ili, drugojače rečeno – doslovice svi hramovi izgrađeni u Crnoj Gori u potonjih 25 godina su (manje ili više) zastiđe u arhitekturi 21. stoljeća na tlu Evrope.

Otkrito i odgovorno tvrdim – to su rugla u arhitekturi!

Pođeko od vas se u ovom trenutku može zapitati: Kako autor ovoga teksta može za božje kuće napisati da su rugla?

Moj odgovor glasi: Vrlo lako i jednostavno.

Znači, ovako zborim sporad toga što postoje zemaljski kriterijumi:

• o uzvišenoj estetici;
• glede likovne umjetnosti uopšte i
• u samoj arhitekturi (vremenu njezina nastanka i, u tom smislu – istini koju sadrži, nosi, kojom zrači i koju saopštava – ili – ono nasuprot istini).

Sve je u renesansi – sve je do renesanse !!!

Evropski narodi i njihovi prostori:

• koji su relativno blizu Apeninskom komadu Mediterana;
• koji nemadoše moć svoje kulture (u smislu njezinoga autohtonoga nastanka i kontinuiranoga opstanka), i –
• koje renesansa svojom suptilnom snagom, veličanstvenom idejom preispitivanja protekloga i istinom stvorenoga u umjetnosti – nikad nije ni dotakla, a kamoli ispunila – ka’ što magla nadvisi i ispuni nekoje poljice, i potom, onako čista, neuhvatno penjući se uz okolne gore iščezne, otvorivši i ostavivši za sobom nebesku lučinu koja jasnije osvijetljava, no što to bješe prije njezine bjeline –

nikad nijesu doživjeli ni živjeli renesansu; nikad nijesu ižljegli iz srednjega vijeka; i – vazda će sviješću i sakralnom umjetnošću ostati da ka’ zatočenici životare u svojem jedino znanom, davnom srednjem vijeku.

Arhitektura upliva na individualnu, pa i kolektivnu svijest – ona tijem, na svoj način, nameće i kulturu ponašanja.

Drugijema riječima: (i) od arhitekture (upravo i ponajviše od sakralne, zaradi toga što ona pośeduje apsolutno najviše simbolike), koja se po uzoru na srednjevjekovnu sad ili danas stvara, u značajnoj mjeri zavisi – je li neko osta’ na nivou srednjevjekovnoga mentalnoga sklopa, tačnije – bahati primitivac, ili je zbiljski III hiljadugodiše uhitio i njegovoj se civilizaciji priklonio.

Ovdašnja savremena sakralna ”arhitektura”, i to: od koncepta, ukupne strukture i likovnosti dvornjih izgleda, do detalja i počesto materijalizacije – dolazi nam sa jednoga drugoga prostora, to jest – rđavo modifikovana uvezena je iz srednjevjekovne tradicije jednoga drugoga naroda, kojega je renesansa zaobišla da nije imala kuđ ni više ni dalje, znači – dotakla ga nimalo nije.

U pitanju je arhitektura koja je apsolutno strana našem komadu Mediterana i tuđa ovdašnjoj sakralnoj graditeljskoj tradiciji.

No, sakralna arhitektura pravoslavne provenijencije uopšte: i u doba moderne umjetnosti protekloga stoljeća, i dan-danji, i (skoro) svuđe đe dopire – tema je za nekoju drugu podrobnu ili potanku analizu.

Civilizovane evropske zemlje i društva ili, barem glede konkretne teme – normalni narodi: stvarali su juče (tokom prošloga stoljeća), i stvaraju danas (na začetku i u prvoj polovici tekućega stoljeća) – svoju savremenu tradiciju kad je u pitanju arhitektura božjih kuća, koja je sasma drugojača od srednjevjekovne.

Ne čuh još da neko od svještenika, arhitekata i postojbnika neke evropske države kuka za (recimo) barokom – da đeka i leleče što se na njihovom prostoru danas crkve ne grade inspirisane barokom, koji je stil iz doba novoga vijeka i čak 300-400 godina ”mlađi” od srednjevjekovnih uzora, koji se nama u fizičkom prostoru uzduž i upoprek Crne Gore –  napadno obistinjavaju.

Tradicionalno sakralno graditeljsko nasljeđe ne gubi na značaju zaradi neminovnoga diskontinuiteta u arhitekturi – ono se čuva ka’ zjena oka svoga; ono se ne bestragava, ka’ što smo mi dozvolili da nam vandalskim čerečenjem zanavijek budu devastirane i degradirane brojne manastirske crkve i/ili manastirski kompleksi.

Da bismo se skupa (viši dio vas koji ovo čitate i ja), poslije djeličkom opisane zbilje: glede ”vrijednosti” ovdašnje ”savremene” sakralne ”arhitekture”, i podśećanja na učinjeno od medijalnoga dijela crnogorske kulture (zamislite da sam još priložio fotografije te zbilje), donekle pripovrnuli ili avizali – slijede još tri fotografije crkava sa prostora đe se pravi ArhitekturA (sa velikijem i prvim i potonjim ”A”).

35. Jubilee Church – Rim, Italija (Richard Meier (Ričard Mejer))

36. Church of the Light – Ibaraki, Japan (Tadao Ando)

37. The Arctic Cathedral – Tromso, Norveška (Jan Inge Hovig)