Čirgić: Okupacija Crne Gore nikad nije bila izvodljiva bez domaćih saradnika okupatora

Jedan od najbitnijih događaja u savremenoj jezičkoj montenegristici se dogodio u decembru 2017. godine. Tog dana je crnogorski jezik dobio svoj ISO kod od Tehničkog komiteta sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Tada je crnogorski jezik postao ravnopravni član svjetske porodice jezika, a ta se činjenica nekome može sviđati ili ne sviđati, ali je to međunarodno priznanje nemoguće osporiti – rekao je u intervjuu za Pobjedu dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.

On je kazao da živimo u svijetu u kome sve što postoji ima neku vrstu jedinstvenoga matičnog broja i da ga od 2017. godine ima i crnogorski jezik.

“Fakat je da se u Crnoj Gori govori crnogorskim jezikom i da na tu činjenicu ne utiče nacionalno ili kakvo drugo opredjeljenje govornika. (Naravno, to se ne odnosi na pripadnike albanske i romske nacionalne zajednice.) Oni koji su svjesni da je njihov maternji jezik crnogorski znali su to i prije međunarodnoga priznanja o kojemu je riječ. Međutim, to međunarodno priznanje nije uticalo na stav onoga dijela govornika koji iz ideoloških razloga smatraju da crnogorski jezik ne postoji “, rekao je Čirgić.

Ranije je bilo govora o tome da je neophodan zakon o crnogorskom jeziku. Da li mislite da ima potrebe za tim?

Da je bilo političke pameti, počesto i smjelosti, takav bi zakon bio donešen odmah nakon usvajanja Ustava Crne Gore ili makar nakon usvajanja Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika. Slične zakone imaju i zemlje koje ne pate od hroničnih problema od kojih pati crnogorsko društvo. Crnogorski državni i nacionalni identitet, a prije svega jezik kao dio toga identiteta, duže od vijek izložen je asimilatorskim težnjama koje crnogorsku kulturu nastoje ukalupiti u tuđe nacionalne korpuse. Pa i srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik bio je sredstvo unifikacije na prostoru bivše Jugoslavije i zanemarivao je sve crnogorske jezičke posebnosti.

Jezik kao jedan od najvažnijih vidova našega državnog identiteta mora biti i zakonom zaštićen, što podrazumijeva ne samo donošenje no i primjenu zakona. Da je bilo te zakonske zaštite, ne bi se moglo desiti ono što je na djelu sad – da cjelokupna Vlada Crne Gore govori srpskim jezikom, ne zato što su oni stvarni govornici srpskoga jezika, no zato što smatraju da crnogorski jezik ne postoji.

Takvi šovinistički stavovi delegirali su i Vesnu Bratić na mjesto ministrice prosvjete, nauke i kulture. Takvi šovinistički stavovi bili su preporuka i svim njenim saradnicima i novopostavljenim direktorima i članovima upravnih odbora institucija u tome resoru.

Da je crnogorski jezik i dva pisma kojima se taj jezik bilježi zakonski regulisan, ne bismo svakodnevno svjedočili šovinističkome posvajanju ćiriličnoga nasljeđa kao srpskog niti propagandi po kojoj je latinica okupatorsko pismo koje u Crnoj Gori nema primjenu prije XX vijeka. Te stupidarije, poput one koja je plasirana od rukovodećih ljudi Crkve Srbije u Crnoj Gori da je ćirilica sveto pismo Ćirilovo, isključivo su dio propagandnoga rata protiv crnogorske kulture (u najširem značenju te riječi).

Nije ćirilica ni srpska ni crnogorska, kao što ni latinica nije austrijsko ili talijansko okupaciono pismo, ali je pisana baština koja je nastala u Crnoj Gori i na jednome i na drugome pismu – podjednako crnogorska. I na tu činjenicu ne mogu uticati ideološke podjele koje nijesu starije od vijek i po, a koje su potenčene u naše doba.

Ovaj međunarodno priznat jezik i dalje u regionalnim okvirima nije dobio takvo priznanje, a pominjanje crnogorskog jezika još od 90-ih godina do danas je neugaslo političko-lingvističko pitanje. Vidite li kraj tome i kada?

Ne bih se u potpunosti saglasio s Vašim stavom. Osim Srbije – nema države u regionu koja osporava pitanje crnogorskoga jezika. O tome svjedoče brojni sporazumi o saradnji koje je Fakultet za crnogorski jezik i književnost potpisao s prosvjetnim i naučnim ustanovama iz regiona.

S druge strane, u Srbiji se ne osporava samo crnogorski jezik no i hrvatski i bosanski. Istina, prije će se onđe uvažiti i hrvatski i bosanski no crnogorski jer bi priznanje crnogorskoga jezika značilo njihovo odustajanje od baštine nastale na tome jeziku. Odnos Srbije prema crnogorskome jeziku ne bi trebalo da bude crnogorski no srpski problem.

Taj se problem u brojnim državama rješava principom reciprociteta. Toga nije bila svjesna ni prethodna kulturna i prosvjetna vlast, a primjenu reciprociteta od ove vlasti koja Crnu Goru vidi kao region Srbije bilo bi naivno očekivati.

No, nadam se da će nova vlast, nakon pada sadašnjih šovinista, analizirati greške koje su nas dovele do ovoga đe jesmo. Crnogorski problem nije negacija crnogorskoga jezika u Srbiji nego negacija crnogorskoga jezika u Crnoj Gori.

Najveći doprinos negaciji službene crnogorske jezičke norme dao je upravo Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti i njegova dugogodišnja šefica, aktuelna predśednica Upravnoga odbora Univerziteta Crne Gore Rajka Glušica, koja u toj ustanovi sprovodi agendu rektora Božovića, čija je životna misija podvođenje Crne Gore srpskim i ruskim interesima. Kad se neka nova crnogorska vlast odvaži uhvatiti se u koštac s takvim problemima, onda ćemo znati da se negiranju Crne Gore bliži kraj. Okupacija Crne Gore nikad nije bila izvodljiva bez domaćih saradnika okupatora.

Fakultet za crnogorski jezik i književnost je i u samoj Crnoj Gori učvrstio pozicije jezika. Smatrate li tu svoju poziciju pomalo neobičnom?

To je dio naše osnovne misije. Do osnivanja FCJK u Crnoj Gori nije bilo institucionalne brige o crnogorskome jeziku. Stoga montenegristika umnogome kasni za ostalim granama slavistike. Vjerujem da je FCJK učinio mnogo kad se zna s koliko smo vremena, kadra i sredstava raspolagali, a i u kojim smo društvenim uslovima radili. U širenju naše misije uveliko nam je pomogla i aktuelna Vlada Crne Gore, prije svega ministrica PNKS, jer je njihov otvoreni šovinizam i ideološki revanšizam najbolje pokazao koju vrijednost crnogorski jezik ima za državni identitet Crne Gore.

Konačno, tu temeljnu sociolingvističku spoznaju o značaju jezika za nacionalni i državni identitet negirali su isključivo oni koju su imali ulogu trojanskoga konja u montenegristici, a čija je glasnogovornica pomenuta Rajka Glušica.

Kakva je pozicija crnogorskog jezika u lingvističkoj međunarodnoj zajednici i kako se on osvjetljava u tom dijelu, za razliku od ovdašnjeg koji je obojen nacionalnim razlozima?

O odnosu međunarodne lingvističke zajednice prema crnogorskome jeziku najbolje svjedoči međunarodni simpozijum Cetinjski filološki dani¸ koji se u organizaciji FCJK održava svake druge godine i okuplja eminentne filologe iz svih većih slavističkih centara četiri kontinenta. Niko od njih ne dolazi da bi negirao crnogorski jezik.

Naprotiv. A nedavno je u Enciklopediju slovenskih jezika i lingvistike prestižnoga međunarodnog izdavača BRILL uvršćena i jedinica o crnogorskome jeziku (ravnopravno s ostalima), što dovoljno govori o odnosu prema crnogorskome jeziku u međunarodnoj naučnoj javnosti.

S druge strane, o poziciji crnogorskoga jezika u inostranim slavističkim centrima najbolje govori podatak da od ustavnoga priznanja crnogorskoga jezika, za razliku od ostalih država u regionu, Crna Gora nikad nije izdvojila novac za finansiranje lektora crnogorskoga jezika u inostranstvu.