Praznik neposlušnosti: Duboke podjele u Ruskoj crkvi

Zašto je, za mnoge pravoslavne, smrt oca Aleksandra – šok? Zar nijesu čuli za desetine hiljada smrti od korone širom svijeta? Naravno da jesu.

Ali to im je bilo teško shvatljivo, a neki nijesu ni vjerovali da je to istina. Hoću da kažem da među pravoslavnim hrišćanima u Rusiji postoji mnogo kovid-disidenta – onih koji ne vjeruju u stvarnost virusa, realnosti zaraze i smrti.

Ovi disidenti nijesu samo laici, već i sveštenici, pa čak i episkopi. Potonji su svojim propovijedima i učenjima dezorijentisali ljude, pozivajući ih da i dalje idu u hramove, da i dalje primaju Pričešće u uobičajenom obliku – sa jednom лжицей, tj. posebnom kašičicom za pričesšće i bez dezinfekcije.

Oni koji zbog korone ne idu u hramove optuženi su od kovid-disidenata za malovjerje.

Kovid-disidentstvo postalo je ne samo nova i prilično raširena manifestacija pravoslavnoga fundamentalizma – vjernosti tradicijama bez kritičkoga i kreativnoga razumijevanja – nego, prvi put u modernoj istoriji, društveno opasna pozicija koja predstavlja prijetnju svima koji njezine adepte voljno ili nevoljno kontaktiraju.

Spontani pokret kovid-disidenata je oličenje duboke unutrašnje krize u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Ova kriza imaće vrlo ozbiljne posljedice: sistemske je prirode i dotiče se najośetljvijih pitanja crkvenoga upravljanja i odnosa Crkve i države.

Zapravo, kovid-disidenti izašli su iz potčinjenosti patrijarhu Kirilu, koji je, više puta, čak i sa zakašnjenjem, pozivao vjernike da ostanu kod kuće i da ne prisustvuju službama u crkvama tokom perioda strogih restriktivnih mjera povezanih sa pandemijom.

Pravoslavni kovid-disidenti u potpunosti zanemaruju stav patrijarha i pozivaju na direktno suprotstavljanje. Centri otpora bili su prevashodno veliki manastiri u Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini…

Najupečatljiviji primjer monaškoga suprotstavljanja je Trojice-Sergijeva lavra (veliki muški manstir u Sergijevom Posadu, blizu Moskve – prim. prev).

Formalno je patrijarh Kiril njezin sveštenoarhimandrit, odnosno neposredni nadređeni; ali patrijarh je „daleko”, a mladi manastirski nastojatelj, upravitelj bratije, ne uživa poseban autoritet. Tamošnji monasi, kako se ispostavilo, imaju svoje mišljenje i ne plaše se da ga izraze.

Vjeruju da je svako ograničenje bogosluženja za vrijeme pandemije „otpadništvo“, a oni, monasi, pozvani su da „saopštavaju“ istinu cijelome svijetu. Sudeći po on-lajn prijenosu liturgije, crkva Lavre na Vaskrs bila je puna, barem u onome dijelu koji je obuhvatio objektiv kamere.

Život Ruske pravoslavne crkve pod Kirilom postao je toliko ideologizovan da bi scenariji otpora Moskovskoj patrijaršiji trebali imati izražen politički i ideološki karakter. Na primjer, to je bilo 2018. sa autokefalijom Pravoslavne crkve u Ukrajini.

Kako se suočiti sa ideološkim protivnikom – to „komanda” patrijarha Kirila dobro zna, mada su njezini uspjesi u ovoj borbi, blago rečeno, prilično skromni; sve više pomjesnih pravoslavnih crkava idu ka priznanju ukrajinske autokefalije i distanciraju se od tvrdoglavoga stava Ruske pravoslavne crkve.

Ali unikatnost ove trenutne situacije leži upravo u činjenici da otpor patrijarhu nije čisto ideološki; i potpuno je nejasno kako se nositi sa njim. Pokret pravoslavnih kovid-disidenata iznenadio je Moskovsku patrijaršiju.

Kategorički insistira na neizmjenjljivosti tradicije i vjerske prakse i sa te pozicije napadaju patrijarha Kirila. A problem je u tome što se Kiril vazda plašio upravo napada sa te strane.

Naime, počeo je Kiril da koketira sa fundamentalistima i tradicionalistima čim je postao patrijarh. Fundamentalisti su prihvatali znakove njegove pažnje; a kad god je to bilo moguće, koristili su njegovu slabost da bi legitimisali i promovisali svoje stavove. Ali nikada ga nijesu u potpunosti smatrali svojim. Za fundamentaliste Kiril zauvijek ostaje liberal.

Baš zbog straha od fundamentalista, Kiril je tajno pripremio sastanak sa papom Franjom (održan februara 2016. u Havani – prim. prev). U mnogim aspektima patrijarh Kiril je pod njihovim pritiskom odlučio da odbije učešće na Svepravoslavnome saboru na Kritu 2016. godine. Međutim, očigledno je da glavni problemi u odnosima fundamentalista sa Kirillom tek predstoje.

Tokom pandemije dvije patrijarhove odluke izazivaju oštre kritike i otvoreno protivljenje fundamentalista. To su: 1) dezinfekcija kašičice nakon pričešćivanja svakoga od pričesnika i 2) poziv da se ne ide u hramove zbog režima samoizolacije. Dodajem, kritika ovih odluka otkriva ne hrišćanski, već zapravo magijski pristup fundamentalista crkvenim praksama.

U svakome slučaju, fundamentalisti su čvrsto na svojim pozicijama. Prvo, uvjereni su da se nemoguće zaraziti Pričešćem, jer je to svetinja. Međutim, oni nijesu spremni da razgovaraju ni o teološkim ni o crkvenim praktičnim pitanjima, preferirajući da odmah optuže svoje protivnike za jeres.

Drugo, oni vjeruju da je uvijek potrebno ići u hram, a ograničenja, koja je usljed kororne nametnula država, treba shvatiti kao progon Crkve. Stoga, za njih nema ništa loše u tome da vjernici, održavajući vjernost Crkvi, mogu postradati – jer mogu čak postati i mučenici!

Patrijarh Kiril neće se moći samostalno nositi sa fundamentalistima. On praktično nema stvarne poluge za upravljanje Crkvom u kriznoj situaciji. Njegov autoritet konstantno opada tokom posljednje 3-4 godine i danas je na tako niskome nivou da ga mnogi jednostavno neće slušati…

Jedini izlaz je da se pribjegne pomoći države i zatraži od nje da kazni one koji u jerarhiji prekrše njegova uputstva i tako ugroze zdravlje drugih građana. Međutim, za patrijarha je to teška odluka. Moguće je da je nikada neće prihvatiti, bojeći se da će to stvoriti opasan presedan.

Ako državna vlast dobije odobrenje od patrijarha za progon fundamentalista, koji pozivaju na kršenje režima samoizolacije, onda se postavlja pitanje đe su garancije da nakon pandemije država neće probati da procesuira sveštenike i arhijereje zbog drugih krivičnih djela? A broj takvih slučajeva, kao što znate, dosad je zanemarljiv – takvi se jednostavno stavljaju pod tepih.

Ukratko, Kiril se predstavio kao izuzetno slab. Teško je reći da li neko u Crkvi ili u Kremlju to želi iskoristiti. Tokom godina, patrijarh je uspješno uništavao potencijalna žarišta formiranja unutrašnje opozicije, ali danas situacija djeluje protiv njega. I vjerovatno će Kremlj podržati inicijativu protiv Kirila ako proiziđe iz episkopata. Međutim, ko i kako može (i hoće) da vodi unutrašnju crkvenu opoziciju Kirilu? – pitanje je i dalje otvoreno.

U isto vrijeme, patrijarh Kiril još može da se bori. Ekonomska kriza ide mu u prilog.

Skoro svi u Ruskoj crkvi biće više zabrinuti za novac, nego za politiku. Za sve u jerarhiji važno je da zadrže nivo prihodâ koji u perspektivi može katastrofalno pasti. I tu neće biti vremena za političku borbu.

(Autor je ruski crkveni analitičar, uređivao 2009-2015. „Журнал Московской Патриархии”, službeno glasilo Ruske pravoslavne crkve)