Naprijed u srednji vijek 

za aktuelno.me

piše Andrej Nikolaidis

Sve bi to bilo smiješno, kako ljudska glupost već zna biti, da mnogo puta do sada nismo vidjeli kako taj otužni igrokaz završava. Da nismo svjedočili kako logika po kojoj živi žive da bi se opravdali mrtvima porađa nesreću, svu od plamena, plača i krvi. I mrtvih. Novo-mrtvih.

U ime mrtvih predaka, u ime mrtvih junaka, u ime prađedovske vjere, u ime tradicionalne Crne Gore/Albanije/Srbije. Kao da je naša dužnost ponoviti, a ne ispraviti greške predaka. Umjesto u sutra, naprijed u Srednji vijek. Za prađede, umjesto: za djecu.

Kakav prezir prema budućnosti ti ljudi gaje! Kakvu mržnju prema svemu što je racionalno, logično, prosvijećeno i emancipatorsko . Kako su, uz trijumfalni usklik, čim su se oslobodili okova prosvijećenosti, ekstatično skočili natrag u barbarstvo.

“Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo”, napisao je Borislav Pekić.

Prije dvanaest godina zabilježio sam novinsku priču o starici iz Torina. Ona je godinama živjela sa dvije mrtve sestre, u porodičnoj kući iz koje, kako su docnije svjedočili susjedi, decenijama nije izašla. Opštinske vlasti su “izašle na teren” nakon što su se susjedi  nadležnim službama požalili na smrad koji je dopirao iz dvorišta. Komunalni inspektori su u vrtu pronašli kostur psa. Ležao je u kućici za pse. Posuda iz koje je životinja za života jela bila je puna svježe hrane. Nakon tog nesvakidišnjeg nalaza, inspektori su zaključili  da smrad, ipak, ne dopire iz vrta. Nego iz kuće. Uporno i odlučno su lupali na ulazna vrata. Kada je postalo izvjesno da niko neće otvoriti, silom su ušli. U spavaćim sobama na spratu pronašli su dva ljudska kostura odjevena u čistu i mirisnu žensku odjeću. U kuhinji su zatekli staricu koja je, kako je stajalo u policijskom zapisniku, “kuvala ručak za sebe i sestre”. Žena je, piše još,  ljubazno “pozvala i inspektore da ručaju sa njima”.

Starica je, u psihijatrijskoj ustanovi u koju je smještena, svjedočila da je u samo nedjelju dana doživjela dva strašna gubitka. Mlađa sestra je napustila ovaj svijet sa samo sedamdesetitri, navodno je rekla. Druga je umrla u sedamdesetosmoj. Obje da umru u samo nedjelju dana, možete li to zamisliti, rekla je inspektorima, možete li zamisliti takvu tragediju?

Kada su joj sestre umrle, starica je imala sedamdesetipet. Ona je insistirala da mlađu sestru polože u njen krevet, da tu počiva. Nije željela zvati bolničare niti grobare, jer je znala da bi joj oni odveli sestru, tako je rekla. Starija sestra nije odobravala taj plan. Govorila je da ne može živjeti u istoj kući sa lešom i ludakom. Žučne svađe između dvije sestre prestale su onda kada se starija, koja, kako je starica rekla,  nikada nije umjela kontrolisati gnjev, što joj je na koncu došlo glave, srušila mrtva usred podužeg govora o ludilu i bolesti koji su je okruživali čitavog života. Prokletog života koji je bila prisiljena provesti uz sestru čiju mentalnu bolest nije imala snage objaviti, niti trpjeti, baš tako je govorila, izjavila je starica.

I drugu mrtvu sestru žena je odnijela u sobu i položila je u krevet. Oduvijek sam se, znate, bojala samoće, povjerila se inspektorima. Uz sestre, sve je bilo lakše: sada, bez njih, preostaje mi samo da umrem, saopštila je i rasplakala se.

Ne razumijem zašto mi to činite, ne razumijem čime sam zaslužila da me ovdje drže zatočenu, okruženu svim ovim nesretnim ludim ljudima, rekla je kroz suze: jedini moj grijeh je što sam željela da budem uz svoje sestre, dok nas smrt ne rastavi.

Onda, prije dvanaest godina pitao sam se, kao što se pitam i danas: postoji li, uistinu, razlika između starice koja je živjela sa dvije mrtve sestre, i naših političkih i intelektualnih elita koje odluke donose konsultujući mrtve pretke? Koja je razlika između “moram tako, jer mi je rekla mrtva sestra sa sprata iznad” i “moram tako, jer me na to obavezuje istorija moje porodice i naroda”? Postoji televizijski snimak, svi smo ga gledali, koji prikazuje Ratka Mladića kako hoda ulicama Srebrenice i govori kako je “došao trenutak da se Turcima osvetimo i u ovom kraju”. Taj snimak prikazuje čisto ludilo. Ali ne ludilo jednog čovjeka, nego ludilo jednog kulturno-političkog koncepta koji je, u manjoj ili većoj mjeri, zajednički svim ovdašnjim narodima.

Količina poricanja sa kojim žive “naši narodi i narodnosti” ne zahtijeva izmjene Ustava i intervenciju raznih Visokih predstavnika međunarodne zajednice – zahtijeva kulturu bolne istine umjesto kulture ugodne laži i politiku diskontinuiteta umjesto politike inercije. Svaku ovdašnju katastrofu pratila je orgija poricanja, dakle (samo)laži. Koje je pretvoreno u osnovno oružje za ostvarenje velikih nacionalnih ciljeva.

Kako se ovdje srčano laže u ime svoje nacije.

Kako se, glatko i  brzo, uz zaklinjanje svecima i junacima,  pod podignutim barjacima maršira u zlo, kao jedini zavičaj koji ćemo ostaviti djeci.

Bestidni idioti.