Sara

za aktuelno.me

piše: Slobodan Jovanović

Sara, Sara, Whatever made you want to change your mind?

Sara, Sara, So easy to look at, so hard to define.

Bezbroj  puta sam slušao Dylanovu Saru sa Desire, pa mi je prečesto pominjanje Sare u posljednje vrijeme stalno vraćalo u mislima tu predivnu pjesmu. No, čak i to priśećanje nije moglo ublažiti gorčinu, pa čak i bijes,  što je jedna druga Sara poslužila u nečasne svrhe i što je jedan trivijalan čin uzdignut na nivo teških međudržavnih i međunacionalnih optužbi i bestijalnog orgijanja medija u Srbiji o progonu i maltretiranju Srba u Crnoj Gori po nacionalnoj osnovi.  Nema spora da je Sara paradigma. U svom gostovanju na TV N1, beogradskoj redakciji, Sara Vidak je, odgovarajući na pitanje voditeljke o „buri“  u Srbiji koju je izazvalo njeno hapšenje, odgovorila da je presretna zbog toga. Ako je povjerovala da je ta „bura“ proizvod brige za njeno zdravlje u teškoj je zabludi. Ona je samo potrošna roba, poput mnogih koji su u proteklim ratovima izgubili svoje živote, imovinu, uspomene, naivno vjerujući da je briga za njih bila pokretač ratova.

Beograd je mjesto odakle se najčešće odašilju poruke prepune etičkih prijekora suśednim zemljama i istovremeno mjesto koje prednjači u onome što drugima spočitava. Ponekad vjerujem da oficijelni Beograd nije ni svjesan problematičnosti koje šalje u javni prostor, prepotentno ubijeđen da u njima nema ništa sporno i da je„domaće zlo“  puka kleveta, a sporne ambicije „prirodno i istorijsko pravo“.   Ono što je pisala srpska štampa o hapšenju Sare Vidak, pod ozbiljnom optužbom napada na službeno lice, spada u arsenal najgoreg šovinizma i zloupotrebe javne riječi. Za komentare po internetu ispod tih prljavština i na društvenim mrežama teško je izreći i pronaći prave riječi. Neupućena osoba u ovdašnje specifičnosti pomislila bi da su Crnogorci   kroz istoriju nanijeli mnogo zla srpskom narodu, pa je to zlo kulminiralo sa hapšenjem Sare Vidak. Primjera radi, poput onih zločina koji su nakon 1918.godine činjeni po Crnoj Gori.  Rek'o bi čovjek da smo im se grdno zamjerili. Stao mi mozak pa se ne mogu priśetiti zašto, ili mi se čini da smo problematični samim tim što uopšte postojimo.

Čitajući srpske medije saznali smo da Sara studira pet fakulteta, govori 30 jezika, da je u svemu, što bi Dylan rekao, sweet virgin angel. Logično, takvoj osobi se mora vjerovati bez ostatka. Ispade da je njena jedina krivica što ima srpski pasoš i da je zato arestovana i utamničena u „najozloglašenijem kazamatu“,  u Spužu. Umalo da napišem, inspirisan Irinejem, u Jasenovac. Stvari su dignute na viši nivo izjavom sa mjesta  ministra vanjskih poslova Srbije. „Karijerni“ diplomata iz Žitorađe je izrekao gomilu ružnih, besmislenih optužbi koje ne zaslužuju odgovor, ako ne želite da mu podižete ulog u prljavom propagandnom ratu protiv Crne Gore. Uostalom, ko uzima za ozbiljno Dačića, Vulina, Đurića, Nebojšu iz Beograda, … Nije teško pogoditi čiji je vazduh u tim balonima.

Na već pomenutom gostovanju Sare Vidak na N1 dotakli su se pisanja beogradske štampe kako je Sara bila konstantno drogirana dok je boravila u zatvoru u Spužu. Sara je sve to demantovala i vrlo fer opisala svoj boravak u zatvoru kao više nego korektan. I nije me sudbina mlade đevojke iz Beograda toliko inspirisala, koliko ideja da je Sara Vidak drogirana u državnoj ustanovi Crne Gore, što jeste kazneno – popravni dom u Spužu.  Sama ta ideja da se takvo nešto napiše, a novinarka u studiju N1 potegne to pitanje,govori kakva se slika stvara o Crnoj Gori u javnosti Srbije. Moram biti pošten pa reći da toj slici dooobrim dijelom doprinos daju mnogi novinari, NVOvci i političari iz Crne Gore. Ta bljutava floskula o privatnoj državi i kriminalnoj tvorevini doprinjela je tome da je moguće zemlji parova, farmi i zadruga uvaliti sliku o Crnoj Gori u kojoj ne postoje zakoni, u kojoj Milo odlučuje ko može preći granicu, dobiti državljanstvo, ući u zgradu Vlade i Predśedništvo, naređuje sudijama, u kojoj Milo rukovodi švercom cigara, pošiljkama kokaina, ubija, koji drogira Srbe po „spuškom kazamatu“, ne dozvoljava im da prostru peškir na plaži i pojedu svoj paradajez i ko zna što sve još. Ko još normalan vjeruje antisrpskom zapadu da je Crna Gora postigla nekakve evropske standarde? To truli zapad ucjenjuje Mila, a on, da bi se spasio robije, poslušno izvršava sve njihove naloge. Sad zamišljam nekog „produhovljenog“ čitaoca koji kaže „što tu nije tačno, keve ti“.

Imam utisak da Sara za svoj položaj najviše treba zahvali svojoj ratobornoj majci, ubijeđenoj da je 90 eura kazne proizvod odnosa države Crne Gore prema Srbima. Isuviše me asocira na onu Milićku iz jednog drugog procesa u Višem sudu u Podgorici. I dobro je što se Sari to desilo u Crnoj Gori. U nekom drugom svijetu, kojem pripada i država čije državljanstvo, pored srpskog,  ima, na drastičniji način bi saznala što znači službeno lice.  Ovako je moguće da domaćice po Beogradu divane kako je to obična glupost za što je optužena i da one dobro znaju što je po srijedi. „A i ta sutkinja je neka mustra, morala je da je prijavi“!