Zašto Putin ne može da pritisne crveno dugme

Ako Putin gubi na frontu, upotrijebiće atomsku bombu – taj strah je prisutan na Zapadu, a potpiruju ga i mnogi stručnjaci. Ali najpogrešnije je pristati na Putinove nuklearne ucjene, komentariše Joša Veber.

Strah nas parališe. Strah nas slabi. Strah sprječava trezveno sagledavanje stvari. A ništa nas ne plaši više od nuklearnog rata, kojim Putin često prijeti. Jer on bi mogao da znači propast, apokalipsu, kraj.

Prema anketama, 58 odsto Amerikanaca strahuje da Rusija ide ka nuklearnom ratu, u Njemačkoj od toga strahuje 49 odsto građana.

Strah već dugo obuzima političare, vojsku i stručnjake. Na primjer, politikolog i dobar poznavalac Rusije, Gerhard Mangot sa Univerziteta u Inzbruku, gostujući na radiju Dojčlandfunk upozorava da će, ukoliko Ukrajina nastavi da osvaja teritorije i da se snabdijeva modernim oružjem sa Zapada, Putinu preostati još samo „nuklearna eskalacija“, koja je „sve vjerovatnija“ ukoliko Rusija bude primorana na defanzivu.

Onda zvuči logično želja da se spreči ono najgore, makar i kroz ustupke Putinu.

Ali, to bi bila najgora od svih opcija. Ukoliko bi Zapad popustio pred Putinovim nuklearnim pritiskom, potpuno bi izgubio.

Ukrajina bi morala da prihvati teritorijalne gubitke, istočnoevropske zemlje bi s pravom dovele u pitanje podršku EU i SAD, a NATO bi mogao da baci u đubre svoju strategiju odvraćanja. Putin bi pobijedio.

To znači da bi ponovo mogao da upotrebi istu taktiku, zaključuje američki istoričar Timoti Snajder sa univerziteta Jejl u članku koji je privukao veliku pažnju: „Popuštanje pred nuklearnom ucjenom neće okončati konvencionalno ratovanje u Ukrajini. To bi u stvari učinilo buduće nuklearne ratove vjerovatnijim.“

Strah je uvijek loš savjetnik, naročito u ovakvim situacijama. Istrajnost, jedinstvo i snaga je ono što je potrebno kako bi se oduprlo ucjenama, ukoliko je potrebno i ukazivanjem na sopstveni nuklearni arsenal.

To odvraćanje mora biti vjerodostojno i konsekventno, sve drugo ohrabruje Putina. Tako je bilo 2013. godine, kada je tadašnji američki predsjednik Barak Obama rekao da je u Siriji „crvena linija“ upotreba hemijskog oružja, pa ipak Zapad nije intervenisao kad je vlastodržac Bašar al Asad, kojeg podržava Rusija, upotrijebio takvo oružje.

Tako je bilo i 2014. godine, kada je Rusija, kršeći međunarodno pravo, anektirala Krim, a Zapad je sve to samo gledao. Ta dva slučaja vjerovatno su ohrabrila Putina da se usudi da napadne Ukrajinu.

Putin hibridnim ratom upravo želi da sije strah: vojskom, upotrebom energenata, širenjem laži. I pored opravdanih zabrinutosti zbog nuklearne katastrofe, važno je ostati hladne glave. Jer, Putin je još na početku rata prijetio upotrebom nuklearnog oružja, bez preduzimanja daljih koraka za mobilisanje nuklearnih snaga.

Tu nema automatizma – neće neka nuklearna sila naprosto pritisnuti crveno dugme kada se osjeti ugroženom. To ni Sovjetski Savez ni Sjedinjene Države nisu učinili za vrijeme sramotnih operacija u Avganistanu ili Vijetnamu.

Jedno se često zanemaruje: nuklearni agresor bio bi momentalni gubitnik. Niti bi šta mogao da uradi sa ozračenim područjem, niti bi mu ostalo mnogo saveznika. Kina, Indija i druge zemlje okrenule bi leđa Rusiji, taj trend je već sada primjetan.

I na unutrašnjem planu takav udarac koštao bi ruskog predsjednika legitimnosti i podrške, jer on sve vrijeme priča da se bori za oslobađanje bratskog ukrajinskog naroda, a ne za njegovo istrjebljenje atomskom apokalipsom.

Dakle, ne bojte se, Putin ima mnogo da izgubi.