Vladimir Putin i rizik od trećeg svjetskog rata

Piše: Džordž Soroš 

Ruska invazija na Ukrajinu 24. februara bila je početak trećeg svjetskog rata, koji ima potencijal da uništi našu civilizaciju. Invaziji je prethodio dugi sastanak između ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga 4. februara, na početku proslave kineske lunarne Nove godine i Zimskih olimpijskih igara u Pekingu. Na kraju tog sastanka, ova dvojica muškaraca su objavila pažljivo osmišljen dokument od 5.000 riječi, u kojem najavljuju blisko partnerstvo između ove dvije države. Ovaj dokument je snažniji od bilo kojeg sporazuma i sigurno je zahtijevao detaljne prethodne pregovore.

Iznenadio sam se što je Xi dao Putinu zeleno svjetlo da izvrši invaziju i povede rat protiv Ukrajine. Mora da je veoma uvjeren da će njegova potvrda kao kineskog doživotnog vladara kasnije ove godine biti puka formalnost. Budući da ima skoncentiranu moć u rukama, Xi je pažljivo osmislio scenarij po kojem će on biti uzdignut na nivou Mao Ce-tunga i Deng Xiapoinga.

Svjestan sam njegove nemilosrdnosti

Nakon što je dobio Xijevu podršku, Putin je krenuo u realizaciju životnog sna s nevjerovatnom brutalnošću. Putin, koji uskoro puni 70 godina, osjeća da ako će ostaviti traga na ruskog historiji, to će biti sada ili nikada. Ali, njegov koncept uloge Rusije u svijetu je izvitoperen. On, izgleda, vjeruje da je ruskom narodu potreban car kojeg mogu slijepo pratiti. To je direktna suprostnost od demokratskog društva i to je vizija koja iskrivljuje rusku “dušu“, koja je emocionalna do tačke sentimentalnosti.

Kao dijete sam se često susretao s ruskim vojnicima kada su okupirali Mađarsku 1945. godine. Otkrio sam da će podijeliti zadnji komad hljeba s vama ako ih zamolite. Kasnije, početkom 1980-ih, počeo sam s onim što nazivam svojom političkom filantropijom. Prvo sam osnovao fondaciju u rodnoj Mađarskoj, a potom sam aktivno učestvovao u raspadu sovjetske imperije. Kada je Mihail Gorbačov došao na vlast 1985. godine, raspad je već počeo. Osnovao sam fondaciju u Rusiji, a potom sam napravio isto u svakoj od država nasljednica. U Ukrajini sam uspostavio fondaciju i prije nego je postala nezavisna država. Posjetio sam i Kinu 1984. godine, gdje sam bio prvi stranac kojem je dozvoljeno da uspostavi fondaciju (koju sam zatvorio 1989. godine, malo prije masakra na trgu Tianamen).

Ne poznajem Putina lično, ali sam pomno pratio njegov uspon, svjestan njegove nemilosrdnosti. Glavni grad Čečenije, Grozni, sravnio je sa zemljom, baš kao što trenutno prijeti da će napraviti s glavnim gradom Ukrajinem, Kijevom. Putin je bio lukav agent KGB-a, ali izgleda da se u novije vrijeme promijenio. Razvio je fiksnu ideju, i izgleda, izgubio dodir s realnošću. Sigurno je pogrešno procijenio situaciju u Ukrajini. Očekivao je da će Ukrajinci koji govore ruski dočekati ruske vojnike širom otvorenih ruku, ali ispostavilo se da oni nisu ništa drugačiji od populacije koja govori ukrajinski. Ukrajinci su pokazali iznimno hrabar otpor protiv naizgled preplavljujućih izgleda.

U julu 2021. godine Putin je objavio dugi esej tvrdeći da su Rusi i Ukrajinci zapravo jedan narod i da su Ukrajince zaveli neonacistički huškači. Prvi dio ovog argumenta nije bez nekog historijskog opravdanja, uzimajući u obzir da je Kijev originalno bio sjedište Ruske pravoslavne crkve. Ali, u drugom dijelu, Putin je taj koji je zaveden. Trebao je bolje znati. Mnogi Ukrajinci su se hrabro borili tokom Euromajdanskih protesta 2014. godine.

Rusija bi mogla izgubiti ovaj rat

Događaji iz 2014. godine su ga mnogo naljutili. Ali, ruska vojska je bila loša kada joj je naređeno da napadne svoju ukrajinsku braću. Ukorijenjena korupcija u dodjeljivanju odbrambenih ugovora također je odigrala važnu ulogu u njenom lošem nastupu. Pa ipak, umjesto da okrivi sebe, Putin je, izgleda, doslovno poludio. Odlučio je da će kazniti Ukrajinu što mu se usprotivila i izgleda da je postupao bez ikakvih ograničenja. On baca cijelu rusku vojsku u bitku i ignorira sva pravila ratovanja, ponajprije tako što neselektivno bombardira civilnu populaciju. Pogođene su mnoge bolnice, a oštećena je i elektroelenrgetska mreža koja opskrbljuje nuklearnu elektranu u Černobilu (u kojoj su trenutno ruske čete). U opkoljenom Mariupolju je 400.000 ljudi bez vode i struje već gotovo sedmicu.

Rusija bi mogla izgubiti ovaj rat. SAD i Evropska unija šalju defanzivno oružje Ukrajini, a tu su i napori da se kupe ruski borbeni avioni MIG kojima ukrajinski piloti znaju upravljati. To bi moglo sve promijeniti. Bez obzira na ishod, Putin je već učinio čuda kada je u pitanju jačanje riješenosti i jedinstva Evropske unije.

Xi je, u međuvremenu, shvatio da se Putin odmetnuo. Osmog marta, dan nakon što je kineski ministar vanjskih poslova Wang Ji insistirao da je prijateljstvo između Kine i Rusije i dalje “čvrsto kao stijena”, Xi je pozvao francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholza da kaže kako podržava njihove napore da se postigne mir. Želio je maksimalnu suzdržanost u ratu kako bi se odvratila humanitarna kriza. Daleko je od sigurnog da će Putin pristati na Xijeve želje. Možemo se samo nadati da će Putin i Xi biti uklonjeni sa vlasti prije nego što uspiju uništiti našu civilizaciju.