Oni koji predviđaju pad ruskog uticaja u Africi nakon navodnog atentata na Jevgenija Prigožina ne mogu biti više u krivu. Mateusz Morawiecki, poljski premijer, u pravu je kada misli da će, pod direktnom kontrolom Vladimira Putina, Wagner postati još učinkovitiji – i opasniji. On je govorio o prijetnji u istočnoj Europi, ali isto vrijedi i drugdje u svijetu, posebno Africi gdje je Wagner podstaknuo nestabilnost, osnažio autoritarne režime i pljačkao prirodne resurse.
Još ne znamo kako će Wagner biti restrukturisan ili vođen u svijetu nakon Prigožina, ali to su pitanja drugog reda. Najvažnija činjenica je da će zloćudne političke, vojne i privredne aktivnosti skupine nesumnjivo opstati. Previše su vrijedni za Moskvu da bi im dopustila da nestanu, s obzirom na sposobnost grupe da se umetne u ključne strateške regije i podstakne antizapadno raspoloženje. Da se vidi koliko je to bilo učinkovito, samo treba pogledati njihov uticaj na vladu Malija, piše The Telegraph.
Kao komercijalni izvođači operacija, borci Wagnera mogu dovesti rusku vojnu silu tamo gdje bi njena otvorena upotreba bila politički nemoguća. Ekonomski je takođe ova grupa ključna jer generiše goleme prihode za ratnu riznicu Kremlja od zlata, dijamanata i drugih minerala, koji se često krijumčare iz Afrike kako bi se izbjegle zapadne sankcije, prenosi Slobodna Bosna.
Kako rat bude odmicao, Moskva će trebati ne samo održavati te aktivnosti nego ih i proširivati, a rješavanje Prigožina možda je pomoglo da se to omogući. Sada se sve poklopilo. Uklonjen je čovjek koji je postao previše moćan i to omogućuje Putinu da osigura veću lojalnost afričkih vlada koje održava na vlasti uz pomoć ruskih plaćeničkih usluga. To što je Prigožinu, čak i nakon obustavljanja državnog udara, bilo dopušteno da se sastane s nacionalnim čelnicima i diplomatima na prošlomjesečnom afričko-ruskom summitu u Sankt Peterburgu dokaz je koliko ozbiljno Kremlj shvata ovo pitanje.
U mnogim su slučajevima afrički čelnici čvrsto vezani za svoje posredničke odnose s Rusijom, ko god da je na čelu zemalja. Savjetnik predsjednika Faustina-Archangea Touadéra iz Srednjoafričke Republike, koja uveliko zavisi od grupe Wagner, jasno je dao do znanja da se odnosi s ruskim plaćenicima neće promijeniti nakon Prigožinove smrti. „Naći će drugog šefa“, rekao je on.
I doista, radne odnose nastaviće održavati Wagnerovi državni menadžeri, koji će vjerojatno ostati na mjestu uprkos smrti svog šefa – njihova odanost vlastitim platama nadmašuje sve ostalo.
Borcima Wagnera takve promjene nijesu strane. Grupa je kontinuirano prelazila iz jedne strukture u drugu kako okolnosti nalažu, s neprobojnom mrežom podgrupa, partnerstava te političkih i finansijskih korisnika. Možda bi mogli zadržati identitet koji je postao poznat vođama koji ih angažuju, iako bi takođe moglo biti prikladno napraviti nekakav ‘rebrand‘, prikrivajući svoje postupke i pomažući u izbjegavanju sankcija.
Mnoge komponente grupe lako se mogu uklopiti u neki drugi entitet pod kontrolom Kremlja kao što je Redut, plaćenička grupa povezana s ruskom vojnom obavještajnom službom GRU.
Ako ništa drugo, operacije ruskih plaćenika na afričkom kontinentu postaće još učinkovitije jer Wagnerova sredstva postaju gotovo neograničena. Ova rastuća prijetnja opasan je dio mnogo većeg problema za Zapad dok Rusija i Kina šire uticaj u Africi i čine sve što mogu da potisnu zapadni uticaj i privrednu moć.
Velika Britanija bila je prespora u prepoznavanju i suprotstavljanju strateškoj prijetnji Wagnera i drugih ruskih privatnih vojski. Sankcije su uvedene, ali britanska vlada se mjesecima dvoumi hoće li je proglasiti terorističkom organizacijom ili ne. Sada zapadne demokratije moraju hitno pronaći način da se vatrom bore protiv vatre u novom ruskom obliku ratovanja.