Da li će biti velike državne proslave u Turskoj ili ne? Do prije nedjelju dana na dnevnom redu nije bilo nikakvog zvaničnog programa. Navodno su se i strane diplomate međusobno raspitivali o tome da li je iko dobio pozivnicu.
A onda je Erdoganovo odjeljenje za komunikacije najavilo niz događaja u kojima se dominantno ističe Erdoganova era. Sekularni Turci sada osjećaju da su njihova strahovanja potvrđena: Erdogan pokušava da izbriše naslijeđe Ataturka, zauzme njegovo mjesto, stvori kult svoje ličnosti i islamističku zemlju.
Erdogan želi Ataturkovo mjesto u istoriji
“Tursko stoljeće” bio je Erdoganov predizborni slogan kojim je u maju ponovno pobijedio na izborima i osigurao vlast za još pet godina. Na vlasti je više od 20 godina. Sada želi u istoriju i kao državnik koji je uveo republiku u drugo stoljeće.
Beate Apelt, iz Fondacije Friedrih Nojman (FDP) vidi mnogo simbolike kojom se Erdogan stavlja na isti nivo važnosti kao Ataturk. Izraz “tursko stoljeće” i prikazivanje jednakih portreta dvojice vođa jednog pored drugog sugerišu da je Ataturk inicijator, a Erdogan dovršitelj velikog projekta, kaže Apelt.
Ona takođe primjećuje rastuće nezadovoljstvo brojnih Turaka što se 100. godišnjica osnivanja republike ne obilježava pompezno. Osim toga, kako kaže, brojne festivalske manifestacije su povezane s vjerskim elementima.
“Svakako ne u duhu Ataturka”, dodaje Apelt.
Otac moderne Turske, Mustafa Kemal Ataturk, uveo je jasno razdvajanje države i religije.
Principom sekularizma ukinuo je i vjerska bratstva i kalifat, zbog čega su islamisti i danas kivni na njega.
Erdogan, s druge strane, podržava takve grupe i daje im brojne privilegije. On nikada ne izgovara puno ime Mustafe Kemala Ataturka. Za njega je on uvijek “veteran Mustafa Kemal”. Ataturk naime znači praotac Turaka. Ataturkov privatni život i to što je pio alkohol takođe su prezreni u krugovima Erdoganovog AKP.
Ataturkova Turska
Mustafa Kemal Ataturk (rođen 1881. u Solunu) bio je turski feldmaršal, revolucionarni državnik, pisac, osnivač Republike Turske i njen prvi predsjednik od 29.10.1923. do svoje smrti 10.11.1938.
Ataturk je sanjao o zapadnoj, modernoj i sekularnoj republici. U roku od nekoliko godina naredio je mnoge reforme. Arapsko pismo zamijenjeno je latinicom, preuzeti su zapadni pravni zakoni, a žene su dobile pravo glasa.
Postojao je čak i zakon o šeširima kojim su Turkinje i Turci trebalo da se oproste od fesa ili turbana i da se oblače kao u Londonu, Berlinu i Parizu.
Daleki cilj takođe je bio stvoriti tursku naciju iz ruševina multietničke strukture Osmanskog Carstva.
Spasiti šta se može – od poraženog Osmanskog carstva
Iako se ove reforme sada prvenstveno povezuju s Ataturkom, one su u to vrijeme bile od sekundarne važnosti, smatra Salim Cevik u berlinskoj Fodnaciji za nauku i politiku (SWP).
Po njegovom mišljenju, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, sloma Osmanskog Carstva i iscrpljujućeg oslobodilačkog rata protiv pobjedničkih sila, Ataturk i njegovi sljedbenici imali su samo jedan cilj: spasiti preostalu državnu strukturu od potpunog propadanja i osnovati snažnu republiku koja bi mogla da se odupre svakom napadu kako iznutra tako i spolja.
“I većinom su to uspjeli”, kaže Cevik.
Tokom proteklih 100 godina Turska država izrasla u snažnu regionalnu silu čije postojanje nije dovedeno u pitanje niti ugroženo spolja. Kroz članstvo u NATO ili drugim savezima sada je čvrsto dio međunarodnog političkog sistema, kaže Cevik.
Između Evrope i Bliskog istoka
“Turska je važan igrač, posebno na području između Evrope i Bliskog istoka”, ističe Beate Apelt. To proizlazi iz njenog geostrateškog položaja kao države NATO između Crnog mora i Sredozemlja s kontrolom pomorskih ruta kroz Bosfor i Dardanele, ali i između EU, Rusije i izrazito problematičnog susjedstva na jugoistoku.
Apelt ukazuje i na Erdoganovu ulogu posljednjih godina. On se nudi kao posrednik između strana u regionalnom sukobu, na primjer između Ukrajine i Rusije ili trenutno Izraela i Hamasa. Po njenom mišljenju, Erdogan bi i tu mogao da odigra konstruktivnu ulogu, kao i u slučaju sporazuma o žitaricama za Ukrajinu.
Istovremeno ona skreće pažnju na Erdoganovu politiku kojom iz svake konstelacije pokušava da izvuče maksimalnu korist za sebe i Tursku. Posljednji primer je Erdoganovo blokiranje pristupanja Švedske NATO.
Kada je riječ o neregularnim migracijama, Apelt smatra da Turska igra važnu ulogu – uprkos spornom sporazumu o izbjeglicama iz 2016. Budućnost sporazuma vidi kao težu – jer prihvatanje izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja znatno je palo u ekonomski pogođenoj Turskoj posljednjih godina, dok diskriminacija i mržnja prema njima brzo rastu.
Spoljna politika
Nakon osnivanja republike prije 100 godina, Ataturk je započeo miroljubivu spoljnu politiku. Prema riječima politikologa Cevika, cilj mu je bio da još uvek vrlo mladu republiku zaštiti od međunarodnih kriza.
S izuzetskom kiparskog konflikta sredinom 1970-ih, Turska je ostala vjerna tom kursu.
I Erdogan je, prema njegovim riječima, takođe izbjegavao sukobe u spoljnoj politici u prvim godinama na vlasti.
Tek od 2011. tokom Arapskog proljeća konfrontaciju sa arapskim svijetom prihvatio je kao nužno zlo i stao na stranu pobunjenika. Ali i tada je, kaže Cevik, njegova spoljna politika bila miroljubiva.
Cevik kaže da posljednjh godina primjećuje agresivan ton i sve veću militarizaciju. Razlog tome je, kako kaže, što instrumenti meke moći Ankare posljednjih godina postaju sve manje važni, tako da pokazivanje vojne snage biva jedino preostalo sredstvo.
Negodovanje na Zapadu su prije svega izazvali vazdušni napadi na sjeverni Irak i Siriju, ali i naoružavanje džihadista u Siriji i slanje plaćenika u Libiju i Nagorno-Karabah.