Nedjelju dana nakon prošlih predsjedničkih izbora u Rusiji, 2018. godine, požar u punom šopung centru u Sibiru usmrtio je više od 60 ljudi, među kojima je bilo i djece.
Pet dana nakon zaključenja glasanja ove godine na predsjedničkim izborima, naoružani napadači u kamuflažnim uniformama pucali su u koncertnoj dvorani u Moskvi ubivši više od 130 ljudi u napadu za koji je odgovornost preuzela militantna grupa ”Islamska država”.
Kremlj prikazuje predsjednika Vladimira Putina kao spasitelja, snažnog vođu koji je donio stabilnost i sigurnost nakon haosa poslije raspada Sovjetskog Saveza, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Događaji s velikim brojem žrtava koji su isprekidali Putinovih gotovo 25 godina na položaju predsjednika ili premijera, i slike eksplozija koje se ponavljaju, plamena i bespomoćnih žrtava koje očajnički bježe, ozbiljno potkopavaju tu sliku. Umjesto toga, kako kažu analitičari, pričaju priču o vođi čija je fokusiranost na produžavanje vlastite moći došla nauštrb sigurnosti naroda.
Putinovi kritičari kažu da više od tri decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza Rusija ostaje zemlja u kojoj država stavlja svoje interese daleko iznad interesa svojih građana.
Najveći primjer toga je rat protiv Ukrajine: prije pokretanja invazije u februaru 2022., kada je Rusija gomilala desetine hiljada vojnika na granici, a Sjedinjene Države upozoravale da napad može da počne svakog časa, mnogi posmatrači su predviđali da će se Putin suzdržati jer bi masovni napad ugrozio bezbjednost Rusije, a ne bi je unaprijedio.
Zajedno sa invazijom na Ukrajinu došlo je do dramatičnog intenziviranja gušenja civilnog društva, neslaganja i nezavisnih glasova koje je počelo deceniju ranije, prije Putinovog povratka na mjesto predsjednika 2012. nakon što je bio premijer.
Vlada je čitav niz grupa koje se bore za mir, pa čak i nepostojećih organizacija, označila kao “ekstremiste”, od zabranjenih političkih i antikorupcijskih grupa pokojnog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog do onoga što država netačno opisuje kao “međunarodni LGBT društveni pokret”. Ruska država je sudila kritičarima za izdaju i osuđivala kritičare rata u Ukrajini na dugogodišnje zatvorske kazne.
Ovo je Rusiju učinilo ranjivom pred pravim ekstremistima, kažu analitičari, kao i smrtonsnim katastrofama u kojima korupcija i nemar uzrokuju ili pogoršavaju efekte nesreća koje se mogu izbjeći poput požara u trgovačkom centru Zimnaja vošnja (Zimska trešnja) u sibirskom gradu Kemerova u martu 2018., sedam dana nakon što je Putin proglašen pobjednikom na predsjedničkim izborima.
“Obavještajne službe su usmjerene na političko istraživanje i zastrašivanje građana. Oni ne ispunjavaju svoju direktnu odgovornost da zaštite društvo od stvarnih prijetnji”, napisao je ruski politički komentator Dmitrij Kolezev na platformi Iks, bivšem Tviteru.
“Ogroman propust”
Napad od 22. marta na koncertnu dvoranu Krokus u predgrađu Moskve “čini se kao ogroman propust” od strane države, napisao je Kolezov. “Ogromne količine novca su potrošene na ‘bezbjednost’, ali u stvarnosti, bezbjednost nije pružena.”
Pod drugačijim okolnostima, politička opozicija i nezavisni novinari vršili bi pritisak na vladu u vezi ovog problema, pazeći da bezbjednosne snage rade svoj posao i da se novac ne troši nenamjenski, napisao je Kolezov. “Nažalost, niti jedna od ovih grupa nema pristup nacionalnoj televiziji, gdje bi mogli glasno da govore o tome.”
Umjesto da državnim vlastima služe kao kontrola, drugim riječima, te grupe su njihove mete.
“Rusko bezbjednosno osoblje obučeno je da posmatra specifične, politički važne ‘prijetnje'”, napisao je na Iksu Andras Toth-Czifra, saradnik programa za Evroziju pri Institutu za istraživanje vanjske politike u Sjedinjenim Državama, dodajući da “zbog resursa/ograničenja vremena/ljudstva to znači da imaju manje kapaciteta za promatranje i sprječavanje stvarnih prijetnji.”
Nakon što se dogodi napad ili smrtonosni incident, strategije i taktike koje su primijenile ruske vlasti često su pogoršavale njihove učinke, što je ponukalo porodice žrtava da optužuju Putinovu vladu za bešćutnost ili nemar.
Primjer toga je Putinova spora reakcija na katastrofu podmornice Kursk tokom njegove prve godine na funkciji, a stručnjaci kažu da su neujednačeni odgovori na napad na pozorište Nord-Ost u Moskvi 2002. i talačku krizu u školama u Beslanu u Sjevernoj Osetiji 2004. povećali broj žrtava.
Davanje veće važnosti prioritetima države i njenih lidera nad interesima građana nije nov problem: seže još u sovjetsko i carsko doba, a to je fenomen za koji disidenti, aktivisti za prava i opozicioni političari kažu da mora da bude preokrenut ako Rusija i njen narod žele da idu naprijed.
Ali kritičari Kremlja kažu da je ova situacija postala sve dominantnija tokom duge Putinove vladavine.
Između ostalog, oni ukazuju na rat u Ukrajini, u kojem je nastradalo na stotine hiljada ruskih žrtava čak i kad je Putin osigurao novi šestogodišnji mandat u, kako kažu protivnici i analitičari, strogo kontrolisanom glasanju sa milionima falsifikovanih glasova, iskoristio izbore da sebe prikaže kao nezamjenjivog vođu čvrsto ujedinjene zemlje.