Piše: Leonid Rogozin
Osmog februara, američki televizijski voditelj Tucker Carlson objavio je dvosatni intervju sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. To je bio prvi susret ruskog čelnika sa zapadnim novinarom od početka ruske invazije punog obima na Ukrajinu u februaru 2022.
Intervju je na Zapadu naišao na mnogo podsmijeha, uglavnom usmjerenog na prvi dio, u kojem je Putin sugerisao da će govoriti o rusko-ukrajinskoj istoriji 30 sekundi, a potom se nastavio hvaliti srednjovjekovnim prinčevima i davno izumrlim carstvima dobrih pola sata.
Neke od njegovih tvrdnji bile su uistinu šokantne, poput sugestije da je Poljska izazvala Drugi svjetski rat jer nije udovoljila Hitlerovim zahtjevima. Druge su odražavale pogled na historiju povezan sa ruskom nacionalističkom mitologijom, koja nije ništa gora od ukrajinske nacionalističke mitologije – one koja kod zapadnih prijatelja Ukrajine prolazi kao legitimna historija te države.
Iako je intervju dao mnogo materijala za ismijavanje na Zapadu, također je sadržavao neke važne poruke koje su zapadni posmatrači ignorisali usred svog upornog odbijanja vrlo vjerovatne mogućnosti da će Putin završiti rat u Ukrajini pod svojim uvjetima.
‘Niz događaja koji su doveli do sukoba’
Tokom intervjua s Carlsonom, izgledalo je da ruski čelnik prenosi osjećaj da ga Zapad stalno vara i pokazuje čvrstu odlučnost da nikada više ne bude prevaren.
Ruski predsjednik govorio je o pozivu Ukrajini da se pridruži NATO-u, upućenom na samitu u Bukureštu 2008. godine. Poznato je da su Njemačka i Francuska bile protiv toga u to vrijeme i da je samo manjina Ukrajinaca podržala tu ideju. Prema Putinovim riječima, američki predsjednik George W. Bush progurao je odluku koja je pokrenula niz događaja koji su na kraju doveli do sukoba u Ukrajini.
Rekao je Carlsonu da su ga u to vrijeme njegove njemačke i francuske kolege stalno uvjeravale da Ukrajina zapravo neće pristupiti NATO-u, ali nije imao razloga vjerovati tim uvjeravanjima. Ako su Sjedinjene Američke Države bile u stanju izvršiti pritisak na njih da pozovu Ukrajinu, nema garancija da to neće ponovo napraviti kako bi ovu državu primili u NATO, kazao je.
Kasnije u intervjuu, Putin je spomenuo sporazum iz februara 2014. između ukrajinske vlade i opozicije. Ovaj sporazum, prilikom čijeg sklapanja su posredovale Francuska, Njemačka i Poljska, trebao je okončati nasilje u najdramatičnijem trenutku Majdanske revolucije u Kijevu. Putin je rekao da je umjesto da ga poštuje, opozicija nastavila s rušenjem vlade Viktora Janukoviča, nakon čega su, kako je tvrdio, zapadni garanti sporazum „bacili u peć“.
Pred kraj svog predavanja iz historije, spomenuo je pregovore u martu 2022, koji su mogli okončati trenutni rat u Ukrajini. Tvrdio je da je povukao vojnike iz okolice Kijeva na insistiranje zapadnih čelnika kako bi olakšao pregovore, nakon čega su Ukrajinci, na nagovor Zapada, konkretno britanskog premijera Borisa Johnsona, odbacili sporazume.
Poruka da Ukrajina i dalje ima izbor
Tvrdnja da je povlačenje bilo namjerno slabo je vjerovatna jer su ruske snage na sjeveru Ukrajine bile izuzetno prenapregnute i trpjele su teške gubitke od gerilskih taktika ukrajinske vojske. Vjerovatno bi ionako morale biti povučene. Ali, osjećaj da su prevareni ponovno je bio prisutan i trebao bi nas informisati o njegovim daljnjim postupcima.
Čini se da Putin historiju svog odnosa sa zapadnim i ukrajinskim čelnicima vidi kao niz uvreda i izdaja, na koje je odgovarao na sebi svojstven, oštar način: ne oko za oko, nego kaznom koja eksponencijalno raste svaki put kada protivnik pokaže percipiranu nepopustljivost. Ipak, njegova politika, barem s njegove tačke gledišta, uvijek je bila reaktivna, a ne proaktivna.
Iskreno ili ne, poruka koju je pokušao prenijeti u intervjuu je da je na svakoj ključnoj tački u istoriji, Ukrajina imala izbor da poštedi sebe svih daljnjih nevolja i da i dalje ima ovaj izbor. Spreman je za razgovore. Nekoliko puta je u intervjuu ismijao ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog zbog zabrane razgovora s Putinom predsjedničkim dekretom. Pozvao je svog ukrajinskog kolegu da poništi tu odluku.
Izgleda da je Putinov krajnji cilj postizanje sporazuma u skladu s onim što je provizorno postignuto u Istanbulu, ali ovaj put sa svim teritorijama koje je Rusija okupirala i formalno anektirala nakon što su pregovori propali. Podrazumijevana prijetnja je da će Ukrajina izgubiti još više teritorija – da ne spominjemo živote i infrastrukturu – ako nastavi biti tvrdoglava.
Ono što Putin pokušava postići je natjerati Zapad da se suoči sa moralnom dilemom koja se svodi na cijenu i dobrobiti opiranja njegovoj agresiji. Kontinuirana podrška ukrajinskim vojnim naporima koštat će hiljade života i dodatno razoriti Ukrajini, a uspjeh nije zagarantovan.
Ukrajina sve više tone u bijedu
Čini se da trenutna situacija ne ide Kijevu u prilog: ruske čete napreduju duž cijele linije fronta, a američka vojna pomoć Ukrajini ugrožena je zbog otpora republikanaca.
Ali, povratak na okvir iz Istanbula znači jasan poraz i za Ukrajinu i za Zapad, bez obzira koliko se spin doktori i trolovi trudili predstaviti to kao pobjedu.
Više od bilo koga drugog, Ukrajinci će biti ti koji će pitati čemu ova ogromna žrtva kada je bilo moguće potpisati sporazum u Istanbulu još u martu 2022. ili implementirati sporazume iz Minska, koje je Zelenski javno odbacio kao „isprazne“ danima prije nego što je Putin naredio svojim četama da krenu na napad na Ukrajinu.
Ako se situacija nekim čudom ne promijeni, trenutno se čini da je Ukrajina veoma daleko od postizanja bilo kakve sličnosti s onim što je predviđeno u Minsku ili Istanbulu i sve više tone u bijedu. Ruganje Putinovom intervjuu će se, naravno, nastaviti u hermetičkoj eho komori koja je odavno prekinula sve veze sa stvarnošću.